Globalne posljedice ruskog rata u Ukrajini  

Rat ruskog predsjednika Vladimira Putina je u oštroj suprotnosti sa samoraspadom Varšavskog pakta i Sovjetskog Saveza, koji se dogodio na uglavnom nenasilan način. Od „čuda Gorbačova“ – kada je Sovjetski Savez počeo provoditi liberalizacijske reforme 1980-ih – Evropljani su počeli zamišljati da bi vizija Imanuela Kanta o vječnom miru na kontinentu mogla biti moguća. Nije bila.

Problem je bio u tome što mnoge ruske elite tumače globalno značajne događaje kasnih 1980-ih ne mogu biti suprotne Kantovoj ideji. Oni su propast velikog ruskog carstva (koju su Sovjeti ponovo stvorili) doživljavali kao razarajući poraz. Iako nisu imali izbora osim da prihvate poniženje, rekli su sebi da će to učiniti samo privremeno dok se odnos snaga ne promijeni. Tada bi mogla početi velika istorijska revizija.

Stoga, napad na Ukrajinu 2022. godine treba posmatrati samo kao najambiciozniji od revizionističkih ratova koje je Rusija vodila otkako je Putin došao na vlast. Možemo očekivati mnogo više, posebno ako se Donald Trump vrati u Bijelu kuću i efektivno povuče Sjedinjene Američke Države iz NATO-a.

Ali Putinov najnoviji rat nije samo promijenio pravila koegzistencije na evropskom kontinentu, također je promijenio globalni poredak. Pokrećući sveobuhvatnu remilitarizaciju vanjske politike, rat nas je naizgled vratio u vrijeme, duboko u dvadeseto stoljeće, kada su osvajački ratovi bili glavna komponenta alata velikih sila. Sada, kao i tada, možda je ispravno.

Čak i tokom višedecenijskog hladnog rata nije postojao rizik od „novog Sarajeva“ – političkog fitilja koji je detonirao prvi svjetski rat, jer je sukob između dvije nuklearne supersile stavio u drugi plan sve druge interese, ideologije i političke sukobe. Ono što je bilo važno su vlastite pretenzije supersila na moć i stabilnost unutar teritorija koje su kontrolirale. Rizik od novog svjetskog rata zamijenjen je

rizikom od obostranog sigurnog uništenja, koji je funkcionirao kao automatski stabilizator unutar bipolarnog sistema Hladnog rata.  

Iza Putinovog rata protiv Ukrajine krije se neoimperijalni cilj koji dijele mnoge ruske elite: učiniti Rusiju ponovno velikom, tako što će promijeniti rezultate raspada Sovjetskog Saveza. Dana 8. decembra 1991. godine, predsjednici Rusije, Bjelorusije i Ukrajine sastali su se u Nacionalnom parku Białowieża i dogovorili raspuštanje Sovjetskog Saveza, svodeći “supersilu” na regionalnu (iako još uvijek nuklearno naoružanu) silu u obliku Ruske Federacije.

Ne, Putin ne želi oživjeti komunistički Sovjetski Savez. Današnja ruska elita zna da se sovjetski sistem ne može održati. Putin je prihvatio autokratiju, oligarhiju i imperiju kako bi povratio status Rusije kao globalne sile, ali, također, zna da Rusiji nedostaju ekonomski i tehnološki preduslovi da to postigne sama.

Sa svoje strane, Ukrajina se želi pridružiti Zapadu – znači Evropskoj uniji i transatlantskoj  sigurnosnoj zajednici NATO-a. Ako to uspije, vjerovatno bi bila zauvijek izgubljena za Rusiju, a njeno vlastito prihvatanje zapadnih vrijednosti predstavljalo bi ozbiljnu opasnost za Putinov režim. Modernizacija Ukrajine navela bi Ruse da se zapitaju zašto njihov politički sistem dosljedno ne uspijeva postići slične rezultate. Iz perspektive “Velike Rusije”, to bi pogoršalo katastrofu iz 1991. Zbog toga su ulozi u Ukrajini tako visoki i zašto je tako teško zamisliti da se sukob okonča kompromisom.

Čak i u slučaju primirja duž zamrznute linije fronta, ni Rusija ni Ukrajina neće se politički distancirati od svojih pravih ratnih ciljeva. Kremlj neće odustati od potpunog osvajanja i potčinjavanja (ako ne i aneksije) Ukrajine, a Ukrajina neće odustati od svog cilja da oslobodi svu svoju teritoriju (uključujući Krim) i uđe u EU i NATO. Primirje bi stoga bilo promjenjivo privremeno rješenje koje bi uključivalo odbranu vrlo opasne "kontrolne linije" od koje zavise sloboda Ukrajine i sigurnost Evrope.

Budući da Rusija više nema ekonomske, vojne i tehnološke sposobnosti da se takmiči za prvo mjesto na svjetskoj sceni, njena jedina opcija je da postane stalni mlađi partner Kini, što podrazumijeva kvazi-dobrovoljnu potčinjavanje pod nekom vrstom drugog mongolskog vazala. Ne zaboravimo: Rusija je preživjela dva napada sa Zapada u devetnaestom i dvadesetom vijeku – Napoleona i Hitlera. Jedini osvajači koji su je osvojili bili su Mongoli u zimu 1237.-38. Kroz historiju Rusije, njena ranjivost na istoku imala je dalekosežne posljedice.

Glavna geopolitička podjela 21. stoljeća će se usredsrediti na kinesko-američko rivalstvo. Iako će Rusija imati podređenu poziciju, ona će ipak igrati važnu ulogu kao dobavljač sirovina i – zahvaljujući svojim snovima o carstvu – kao trajni

sigurnosni rizik. Da li će to biti dovoljno da se zadovolji imidž koji ruske elite zamišljaju o sebi je otvoreno pitanje.