'Gdje je mama?': Kako su ruske snage otele ukrajinskog dječaka

 

Kada su se ruske trupe počele gomilati na granici, Snižana je očekivala da će se nešto dogoditi. Njen suprug i otac njene dece obećali su porodici da će napustiti Mariupolj 23. februara 2022. godine, ali zbog problema sa prevozom nisu mogli. Snižana i njeno dvoje dece, Saša i Viktorija, ostali su u Mariupolju.

Dan kasnije počela je brutalna invazija Rusije na Ukrajinu. Mariupolj je stalno granatiran. Snižana je pozvala svoju majku Ljudmilu i rekla joj: „Ovde se dešavaju užasne stvari“. TO je bio posljednji put da je Ljudmila razgovarala sa svojom kćerkom.

 

Mariupolj, 24. mart 2022

 

Prije invazije Rusije, u Mariupolju je živjelo skoro pola miliona ljudi. Grad na jugoistoku Ukrajine bio je poznat i po svojoj kulturi i industriji.  

Tokom opsade, ruske snage su granatirale infrastrukturu, kao što su struja, voda, gas i komunikacione mreže. Već u prvim danima oštećene su komunikacione mreže, tako da su ljudi ostali bez informacija i mogućnosti da  dođu do svojih najmilijih.

Zbog stalnog granatiranja, nestajalo je hrane i vode, zbog čega su stanovnici morali napuštati svoja skloništa i izlaziti po hranu i da otopei snijeg za vodu. Dana 24. marta, Snižanina porodica je bila primorana kuhati napolju na otvorenoj vatri na hladnoći.

Dok je njen 11-godišnji sin Saša bio napolju i pomagao u pripremi hrane, počelo je snažno granatiranje. Saša je brzo požurio potražiti zaklon iza garaža i hrastova.

 

Nešto kasnije, na kraju je potražio utočište na drugom spratu susjedove kuće. Mislio je da je njegova dvogodišnja sestra Viktorija tu sama, ali kada je stigao, zatekao ju je kako se krije kod njegove majke Snižane.

Dok su se njih troje skrivali, granata je pogodila susjednu kuću, pa je jedanaestogodišnjak ranjen krhotinom ispod desnog oka.

 

Uprkos granatiranju i stalnim napadima, Snižana je na kraju odvela sina u fabriku da potraži medicinsku pomoć zbog povrede. Saša se sjeća da ih je po dolasku snažno granatiranje onemogućilo da odu.

 

Zvaničnici su Saši rekli da ga njegova majka "više ne želi"

 

Saša se sjetio da su ruske snage opkolile fabriku, uhvatile ih i odvezle negdje. „Moja majka, još jedan civil i ja smo odvedeni u selo zvano Bezimenne u okupiranom Donjecku“, prisjetio se Saša.

U Bezimene je došla Služba za prava djeteta iz Novoazovska i odvojila ga od majke.

“Nisu mi dali da se oprostim od nje”, rekao je on i dodao da vjeruje da su je odveli u filtracijski kamp. Tada ju je posljednji put vidio.

Zvaničnici su mu rekli da ga majka više ne želi, ali 11-godišnjak je vjerovao da je to laž – voli i obožava svoju Mamuličku.

 

“Taktika odvajanja ukrajinske djece od njihovih porodica je poznata strategija”  

 

Prema Vladislavu Havrilovu, istraživaču u Collaborative za globalna dječja pitanja na Univerzitetu Georgetown, taktika odvajanja ukrajinske djece od njihovih porodica i indoktriniranja antiukrajinskom propagandom poznata je strategija koju koristi ruska vlada.

"Ovo služi višestrukim svrhama, uključujući brisanje ukrajinskog identiteta, rješavanje demografskih pitanja u Rusiji kroz ilegalno usvajanje i pripremu buduće generacije koja podržava rusku vojnu agresiju", objasnio je Havrilov.

Čini se da nasilna deportacija i indoktrinacija ukrajinske djece, također, služi u svrhe "popunjavanja" ruske vojske.

 

„Omladinska armija, koju je osnovao Kremlj, igra značajnu ulogu u ovom procesu, indoktrinirajući decu od šest godina antizapadnim osjećanjima i veličanjem ruske vojne akcije, uključujući rat u Ukrajini“, dodao je Havrilov.

Organizacija regrutuje hiljade djece, posebno sa okupiranih ukrajinskih teritorija, kako bi služila moskovskoj agendi kulturne asimilacije i političke lojalnosti Kremlju.

 

“Getto” u Bezimeneu

 

Filtracijski logor za koji vjeruje da je njegova majka odvedena u Bezimenneu, 30 kilometara istočno od Mariupolja, nazvan je "geto". Nekada škola na obali Azovskog mora, sada je mjesto gdje se ljudi drže u zatočeništvu.

Prema RedaktionsNetzwerk Deutschland, RND, ovaj objekat je jedan od nekoliko uspostavljenih u Ukrajini od početka rata.

BBC je izvijestio da je Rusija smjestila oko 5.000 ljudi u privremenom kampu u Bezimenneu u martu 2022. godine, a video koji je potvrdio Washington Post potvrdio je postojanje "geta".

U tim logorima Rusi su „provjeravali“ Ukrajince sa teritorija koje su okupirali „zbog njihovog statusa i odanosti“.

Tamo su im oduzeti pasoši, telefoni i dokumenti, a medicinska njega nije postojala.

Izvještaji ukazuju na to da u logorima vladaju nehumani uslovi, a zatočenici se navodno suočavaju sa prijetnjama, mučenjem ili smrću. Bilo je i izvještaja o ubistvima u ovim filtracijskim  logorima.

Simbolično, ime sela podsjeća na ukrajinski prijevod za "bez imena/bez imeni".

 

Saša je doveden u bolnicu bez majke

 

Još uvek povrijeđenog, Služba za prava djeteta iz Novoazovska dovela je Sašu u bolnicu za traumatologiju Donjecke oblasne klinike za traumatologiju u nelegalno okupiranom Donjecku, gde je konačno dobio medicinsku pomoć.

Naravno, 11-godišnjak nije imao nikakva dokumenta kod sebe. Nadležni u bolnici, stoga, nisu mogli da ga identificiraju.

Saša je, već uplašen, obaviješten da će biti upućen  u „Internat“, vjerovatno u Rusiju, gdje se djeca bez roditelja obično šalju da se školuju i žive. Ova

institucija se prije može uporediti sa sirotištem nego sa zapadnjačkom percepcijom internata.

Nalazi ukrajinskog projekta „Gdje su naši ljudi“ otkrivaju da su deportovana ukrajinska djeca često smještena u prenamijenjenim objektima poput ljetnjih kampova, studentskih domova, sirotišta i manastira Ruske pravoslavne crkve.

 

19. april: Saša zove Ljudmilu

 

Dva mjeseca nakon invazije, čovjek je prišao Ljudmili na poslu, rekavši joj da je Saša traži. 19. aprila čula je glas svog unuka na telefonu.

Uprkos nestabilnoj vezi, uspjela je uspostaviti vezu putem video poziva. Rekao je da je bio u bolnici u okupiranom Donjecku, a zatim joj je ispričao priču o tome kako se razdvojio od majke.

„Ne znam gdje je ona. Nismo mogli izaći iz fabrike. Opkolili su fabriku i počeli pucati”, prisjetio se Saša.

„Saša, svuda sam te tražila“, rekla mu je Ljudmila.

Ljudmila je odahnula, sretna što je njen unuk stupio u kontakt sa njom, ali je to izazvalo puno pitanja o tome gdje se njegova majka nalazi.

Saša je na klinici upoznao još jednog dječaka koji je također imao 11 godina. Bio je to dječakov telefon kojim je prvobitno nazvao svoju baku.  

Nakon Sašinog poziva, Ljudmila je uspjela da stupi u kontakt sa socijalnom radnicom koja radi na klinici. Molila ju je da pazi na Sašu i učini sve, kako ne bi bio deportovan u internat.  

„Ja sam njegova Babuša. Doći ću po njega”, rekla je Ljudmila.

 

Ljudmila ima zadatak vratiti Sašu

 

Ljudmili su bili potrebni odgovarajući dokumenti da bi otišla po Sašu. Pošto je Sašin otac bio vojnik, nije bila opcija da on ode po sina. Stoga je Ljudmila morala postati njegov staratelj. Trebalo joj je dva mjeseca da prikupi dokumenta, kao što je njegov rodni list i da ih prevede na ruski.

Prije odlaska prijatelji i rođaci su je pitali da li se plaši da putuje na okupirane teritorije.  

“Koje druge opcije imam da ga vratim?”, pitala je Ljudmila.  

Ljudmila bi otputovala bilo gdje da vrati svog unuka.

 

Ljudmila kreće na putovanje u okupirani Donjeck

 

Tokom dva mjeseca priprema za Ljudmilino putovanje, Saša je uspio ostati u bolnici. Ipak, bio je zabrinut i vjerovao je da će ga odvesti negdje u Rusiju.

Također je upitao kako je njegova baka mogla doći po njega u aktivnoj ratnoj zoni. U privremeno okupiranom Donjecku bilo je stalno granatiranje, sjeća se. Bio je prestravljen i prisiljen često odlaziti u skloništa.

Da bi stigla do svog unuka, Ljudmila je krenula na putovanje koje obuhvata četiri zemlje: Ukrajinu, Poljsku, Bjelorusiju i Rusiju. Državljani Ukrajine mogu putovati u Bjelorusiju preko poljske granice i nastaviti put Rusije.

Državljanima Ukrajine je dozvoljen ulazak u Rusku Federaciju samo preko kopnene granice u Latviji ili aerodroma Šeremetjevo u Moskvi.

Podsjećajući na neophodnost obmane na kontrolnim punktovima, izmišljala je priče o sezonskom zapošljavanju kad god bi je pitala o njenom odredištu. Trpeći mukotrpno putovanje, bila je vrlo oprezna, usput više puta predočavajući svoja dokumenta.

Kada je konačno stigla u okupirani Donjeck, sjeća se da nije bilo automobila na putu, već da je stalno čula zvuk sirena i granatiranja. Bila je prestravljena, ali ništa je nije moglo spriječiti da se ponovo spoji sa unukom.

Kada je stigla u bolnicu, konačno je pronašla Sašu, koji je bio presretan kada je ugledao svoju Babušu. Zagrlila ga je i brzo se pripremila za odlazak, rekavši mu: „Saša, mnogo mi je bolje sada kada si sa mnom.”

 

Put kući

 

Napuštanje teritorija koje je okupirala Rusija i vraćanje Saše u Ukrajinu nije bio lagan put.

Na kontrolnim punktovima su više puta morali pokazivati dokumenta i odgovarati na pitanja o tome gdje se nalazi Sašina majka. Ljudmila je rekla čuvarima da je Sašina majka nestala i pokazala im dokumente koji dokazuju da je ona sada njegov staratelj.

Na drugom graničnom prelazu u međunarodno nepriznatoj takozvanoj 'Narodnoj republici Donjeck' u Ukrajini ponovo je provjerena.

 

Toliko blizu sigurnosti, bila je veoma zabrinuta da će joj oduzeti Sašu – baš kao što su ga odvojili od majke. Morala je popuniti neke formulare, i srećom, uspjeli su.  

Gledajući unazad, prisjeća se koliko je bilo važno ostati smiren i priseban, ne otkrivati previše. Putovanje je ipak bilo stresno, a zbog adrenalina i težine putovanja, rekla je da ne može da se sjeti svih detalja osim što je morala vratiti unuka na sigurno u Ukrajinu.

Za Sašu je dolazak u kuću njegove bake u Černjigovskoj oblasti na sjeveru Ukrajine bio gorko-sladak. Sa jedne strane, bio je sretan što ga je baka uspjela spasiti, alik sa druge, majka nije bila tu sa njim.

 

Gdje se nalazi Snižana?

 

Ljudmila se još uvijek sjeća kćerkinog poziva. Od tada nije čula ništa o njoj, što joj "peče dušu".

Ne gubi nadu, dodajući da su joj čule glasine da je njena ćerka uvrštena na spisak žena koje su bile u Metalurškoj fabrici Illič.

U aprilu 2022., novinari Reutersa posjetili su opkoljeni grad Mariupolj, tačnije područje Željezare Illič, jednu od dvije metalske fabrike u kojima su se ukrajinski branitelji skrivali u podzemnim tunelima i bunkerima.

Snimak prikazuje scene razaranja, sa iskrivljenim čelikom i razbijenim betonom i bez tragova Ukrajinaca. Nekoliko razbacanih tijela ubijenih civila pronađeno je po obližnjim ulicama.

Ljudmila je rekla da joj je prišao i novinar ruskih novina, koji joj je rekao da je Snižana navodno viđena u Taganrogu, gradu u ruskoj Rostovskoj oblasti, gdje su vjerovatno poslati mnogi drugi zatočenici iz logora.

MDR je izvjestio da su neki ljudi ukrcani u autobuse i odvezeni u Taganrog, gdje su ih čekali vozovi da ih odvezu u drugi kamp u ruskom gradu Vladimiru. Prema izvještaju, deportovani Ukrajinci nisu imali telefone i stoga nisu mogli kontaktirati svoju rodbinu.

U Vladimirskoj oblasti postoje dvije poznate kazneno-popravne ustanove: Popravna kolonija br. 2, u kojoj su smještena do 794 zatvorenika, među kojima je bio i Aleksej Navaljni do juna 2022. i Centralni zatvor Vladimir, koji se smatra jednim od „najpoznatijih zatvora u Rusiji”, sa maksimalno 1220 pritvorenika.

 

Vjeruje se da su hiljade Ukrajinaca u Rusiji, a neki su zadržani na okupiranim teritorijama poput Donjecka i Luganska, prema Medijskoj inicijativi za ljudska prava. Inicijativa je pronašla 42 pritvorska objekta širom Rusije, uključujući istražne centre i popravne kolonije, koji se nalaze u blizini ukrajinskih granica i unutrašnjosti.

Snižana je stoga mogla biti u Taganrogu, međutim, nema dokaza. Za sada se smatra zvanično nestalom.

Prema podacima UN-a, više od 2,8 miliona Ukrajinaca deportovano je u Rusiju od početka invazije 2022. godine.

Stvarni broj bi mogao biti mnogo veći. Nezvanični i poluzvanični ruski izvori sugeriraju cifru od čak 4,5 miliona ljudi koji su deportovani, a Rusija ih naziva "izbjeglicama", piše Vladislav Havrilov.

 

Razumiju li djeca kroz šta su prošla?

 

Kako bi obradio sve kroz šta je prošao, Saša je još uvijek na čestim psihološkim tretmanima na Zoomu.

Julija Tukalenko, psiholog u dobrotvornoj organizaciji Glasovi djece, rekla je da razumijevanje uslova pritvora zavisi od starosti djeteta, stanja odraslih u okruženju i prethodnog iskustva.

“U stanju stresa, sposobnost razumijevanja stvarnosti je značajno smanjena zbog specifičnosti našeg nervnog sistema i aktivacije određenih dijelova mozga”, dodala je Tukalenko.

Mlađa djeca imaju tendenciju da imaju osobenosti percepcije ne samo zbog faze njihovog razvoja, već i zbog nedostatka jasnog razumijevanja "norme" svojstvene odrasloj osobi.

„Zato sada kod mnoge djece možemo primijetiti sasvim normalnu reakciju na stalne alarme, eksplozije, pretrese i određena ograničenja u ponašanju“, objasnila je Tukalenko.

“Sa jedne strane, to štiti dijete od osjećaja straha i anksioznosti ovdje i sada, a s druge strane može uticati na formiranje osjećaja sigurnosti u budućnosti.”  

 

UN: Deportacija ukrajinske djece je ratni zločin

 

UN su deportacije ukrajinske djece proglasile ratnim zločinom, a MKS je izdao potjernice za ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom i predsjedničkim komesarom za prava djeteta Marijom Lvovom-Belovom.

Prema međunarodnom pravu, uključujući Konvenciju o genocidu iz 1948. godine, ove deportacije mogu predstavljati genocid.

“Kada je MKS izdao nalog za hapšenje Putina, to nije bila politička, već pravna odluka. Zvanično je optužen da je najveći otmičar djece na svijetu”, rekla je dobitnica Nobelove nagrade za mir, pravnica za ljudska prava i čelnica Centra za građanske slobode Oleksandra Matviičuk.  

“Izvještaji govore da je između 260.000 i 700.000 ukrajinskih maloljetnika bilo prisilno preseljeno od strane okupatora, a procjenjuje se da je od 2014. dostiglo 738.000 djece.

Savjetnica i povjerenica predsjednika Ukrajine za prava i rehabilitaciju djeteta Daria Herasimčuk smatra da bi stvarni broj mogao biti i veći”, dodao je Vladislav Havrilov.

 

"Saša, nikad neću prestati da je tražim"

 

Ruske snage nastavljaju sa napadom na Ukrajinu. Naravno, sada 13-godišnji Saša se plaši alarma i eksplozija. Uvijek je spreman da se sakrije. Za Ljudmilu, rat se čini kao udar groma na vedrom nebu. Nakon svega što je proživjela, ne vjeruje da više može biti mira.

Za sada, Sašinoj baki nije poznato gdje se tačno nalazi Sašina mlađa sestra. Vjeruje da je devojčica sa rođacima njenog oca, ali ni ona ni Saša nisu u kontaktu sa njom ili sa Sašinim ocem. "To me boli. Ona je moja unuka", rekla je Ljudmila i dodala da "dok sam živa želim znti gdje je".

Kada se Ljudmila vratila u Ukrajinu sa svojim unukom, odmah je upisala Sašu u školu.

Sada ima skoro 14 godina, prolazi kroz promjene kao i svaki drugi tinejdžer; provodi dosta vremena na svom telefonu i igra fudbal sa prijateljima. Ipak, njegova majka mu je uvijek u mislima.

Razgovara sa novinarima i traži sastanke sa svjetskim liderima, poput Borisa Johnsona, u nadi da će mu oni pomoći da pronađe svoju majku.

 

„Želim svoju majku nazad“, naglasio je 13-godišnjak, dodajući da mu nedostaje svakodnevno.

„Saša, nikada neću prestati da je tražim“, obećala mu je Ljudmila.