Elitni ruski špijun u srcu Evrope

Čak ni ranije, slučaj bugarskog špijunskog lanca nije bio bez intriga. U priči bogatijoj od svega što su John Le Carré ili Ian Fleming mogli smisliti, trojica Bugara i dvije žene optuženi su za vođenje dvoipogodišnje špijunske kampanje u Velikoj Britaniji.

Navodi se da su Orlin Roussev, 45, iz Great Yarmouth, Norfolk; Bizer Džambazov, 41, iz Harrowa, sjeverozapadni London; Katrin Ivanova, 31, sa iste adrese u Harrowu; Ivan Stojanov, 31, iz Greenforda, zapadni London; i Vanja Gaberova, 29, iz Churchwaya, sjeverozapadni London, skovali zavjeru u ime ruskih službi sigurnosti.

Ovi ljudi su radili normalne poslove. Gaberova je, naprimjer, vodila nagrađivani kozmetički salon Pretty Women. Dovoljno materijala da mediji objavljuju semicama nedeljama.

Onda se na sudu za prekršaje u Westminsteru dogodio toliko nesvakidašnji zaokret da ako pokušate da ga ubacite u triler, svaki pristojan urednik bi ga izbacio, jer je previše napet.

Kathryn Selby, advokat optužbe, tvrdi: "Informacije su vraćene u Ujedinjeno Kraljevstvo, a izvještaj je poslat iz UK-a nalogodavcu iz Rusije, osobi poznatoj kao Jan Marsalek".

Za sljedbenike globalnog kriminala, to je bio vrhunac. Marsalekova navodna umiješanost u bugarski špijunski lanac je posljednji zaokret u jednoj od najneobičnijih kriminalnih saga u posljednje vrijeme: prevari Wirecard.

Do proljeća 2020. platna kompanija Wirecard bila je pin-up za njemački sektor finansijskih usluga, dokaz da se zemlja može takmičiti s Amerikancima kada je riječ o dinamičnom fintech poslovanju. Marsalek, njen glavni operativni direktor, bio je stub evropske poslovne zajednice, harizmatičan i uglađen izvršni direktor koji je govorio tri jezika i uvek je imao vremena za svoje kolege.  

„Za tebe, uvijek“, rekao bi, bez obzira koliko je zauzet.

Ali 18. juna te godine, kompanija je prijavila da je sa njenih računa nestalo skoro dvije milijarde eura, praktično sav profit koji je ikada zabeležen, u onome što će kasnije nazvati "složenom i sofisticiranom prevarom". Novac je nestao, pretpostavlja se da je ukraden, iz dvije banke na Filipinima, regiji kojom je upravljao Marsalek.

Wirecard ga je smjesta suspendirao. Te večeri, Marsalek je na pizzi u Minhenu sreo Martina Weissa, prijatelja koji je ranije bio pripadnik austrijskih obavještajnih službi. Weiss je dogovorio da Marsalek ode iz zemlje. Sljedećeg dana Marsalek je prebačen preko granice u Beč i poletio je privatnim avionom iz Bad Voslaua, malog aerodroma izvan austrijske prijestolnice za Minsk, a zatim za Rusiju. Bio je to posljednji put da je Marsalek, koji je imao najmanje osam pasoša, putovao pod svojim imenom.

Danas je Marsalek, 43, jedan od najtraženijih muškaraca na svijetu. On nije optužen u slučaju bugarskog špijuniranj, ali mnogi drugi nadležni bi željeli da mu postave pitanje. Interpol, na primjer, na čijoj je "crvenoj" listi najozloglašenijih kriminalaca na slobodi navedeno njegovo ime, pored dvije slike. Na jednoj je obrijan, na drugoj ima gustu bradu, onakvu kakvu biste pustili da prikrijete svoj identitet.

Pretpostavlja se da živi negdje u Rusiji, jer je navodno izveo najveću prevaru u njemačkoj istoriji. U poređenju sa slučajem Wirecard, bugarski špijunski lanac od pet osoba jedva da je vrijedan pomena.

Priča o Wirecard-u počinje prije više od dvije decenije. Wirecard je osnovan 1999. godine sa sjedištem u Aschheimu, predgrađu Minhena, kao kompanija za finansijska plaćanja. Marsalek, talentovani kompjuterski haker iz Austrije, pridružio se naredne godine, na svoj 20. rođendan, sa zadatkom da pomogne kompaniji da se modernizira za eru mobilnih uređaja. Umalo je srušio kompaniju čim je stigao nakon "nesreće" u kojoj je sav dolazni saobraćaj poslao preko svog kompjutera, a ne preko servera kompanije. Gledajući unazad, to je bilo upozorenje.

Tokom narednih godina, pod vodstvom svog izvršnog direktora, Markusa Brauna, Wirecard se proširio na plaćanja za online kockanje i pornografiju. Poslovi su obično bili strukturirani na način koji je izbjegavao pretjeranu kontrolu, ali kroz niz akvizicija, firma je rasla. Godine 2009. Braun je imenovao Marsaleka, tada 29-godišnjaka, za glavnog direktora. Nastavio je sa nizom pohoda na neregulirane zdravstvene dodatke i namirnice. Kupci bi predavali podatke o svojoj kreditnoj kartici na „probnu verziju“, koju bi bilo teško otkazati. Godine 2010. godine, muškarac koji živi na Floridi, koji je bio povezan sa Wirecard-om, optužen je za sumnju na prevaru i priznao krivicu sa blažom optužbom. Očigledno neustrašiv, Marsalek je svoju pažnju usmjerio na Aziju, kupujući nekoliko malih kompanija.

Do 2014. godine, na priču je skrenuo pažnju Dan McCrum, reporter Financial Timesa. Leo Perry, menadžer hedž fonda, pitao ga je da li bi bio zainteresovan za ineke "njemačke gangstere", dodajući "budi oprezan". Kada je McCrum otišao u posjetu jednoj od navodnih Wirecardovih kompanija u Bahreinu, nije našao nikakav trag. Počeo je da objavljuje članke o firmi pod naslovom House of Wirecard. Ali iako su McCrum – i Perry – sumnjali na prevaru, bilo je malo čvrstih dokaza.

Wirecard je agresivno krenuo za onima koji su ih sumnjičili. Godine 2008. Tobias Bosler, investitor iz Minhena koji je sumnjao u Wirecard, suočio se sa advokatom i dvojicom boksera u svojoj kancelariji. Jedan od boksera je šakom udario u zid pored njegove glave, dok mu je drugi prijetio da će ga ubiti. Još jednog investitora, Fahmi Quadira, maskirani muškarac onesvijestio je dok je šetao Upper West Sideom New Yorka. U jednom trenutku, McCrum je bio toliko uplašen da je spavao sa čekićem ispod jastuka i proveravao je da li ima tajnih kamera na živici.

"Znali smo da imaju sumnjive veze", prisjetio se kasnije Paul Murphy, McCrumov urednik. „To ima uticaja na vaše porodice. Kao novinaru to je bilo prilično uzbudljivo. Znali smo da smo u pravu, da je to zločinački poduhvat i bilo je pitanje vremena kada ćemo ga razbiti. Ali brinete da li ste pod nadzorom”.

Godine 2018. Marsalek je prišao Murphyu preko posrednika, koji je rekao da će platiti "dobar novac" ako Murphy prestane pisati izvještaje o kompaniji, govoreći o cifri od "10 miliona".

Preko drugog niza posrednika, dogovorena je večera u Londonu između Murphyja i Marsaleka, prema izvještaju Bena Tauba u The New Yorkeru. Uz skupo vino i govedinu Wagyu, koju je Marsalek platio zlatnom kreditnom karticom, nagovijestio je da zna detalje o McCrumu i Murphyjevom životu. Murphy je rekao Marsaleku da više neće objavljivati priče o njihovim prošlim aktivnostima. Ali posumnjao je na nešto. U međuvremenu, Wirecard je nastavio rasti. Do 2018. vrijedio je više od 30 milijardi eura, a Braun je na papiru bio milijarder. Tvrdi da ima više od 5.000 zaposlenih. Braun je na konferencijama predstavljen kao “Stiv Džobs iz Alpa”.

Pored širenja Wirecardovog poslovanja, ili očiglednog poslovanja, Marsalek je imao niz manje ili više sumnjivih veza sa ruskom državom i drugim vladinim agencijama. U Minhenu je njegov ured bio ukrašen ruskim šeširima i lutkama. Iznajmio je vilu preko puta ruskog konzulata, gde je priređivao zabave sa špijunima. On i Braun bili su članovi "Društva austrijsko-ruskog prijateljstva". Izdavao je kreditne kartice sa lažnim imenima njemačkim obavještajnim službama. Marsalek je 2016. pomogao da se dogovori slanje ruskih plaćenika u Libiju nakon smrti pukovnika Gadafija, pod maskom sigurnosne firme, RSB grupe. U jesen 2018. godine, nekoliko mjeseci nakon što su ruski agenti otrovali Sergeja i Juliju Skripal u

Solsberiju sa Novičokom, Marsalek je pozvao Murphya u Njemačku na ručak. Tamo je novinaru pokazao hrpu dosijea, uključujući hemijsku formulu za Novičok. Rekao je Murphyju da ih je dobio od "prijatelja".

Napravio je i druge pokušaje političkih veza, sa Donaldom Trumpom, te u Siriji i Izraelu. Kao što je Taub napisao: „Nije jasno šta je Marsalek namjeravao. Činilo se da je iskoristio svaku priliku da igra ulogu u političkim stvarima, ma koliko čudno ili uzaludno.” Ali u ovom svjetlu, čini se manje iznenađujućim da se Marsalekovo ime pojavilo uz Bugare.

Do 2018. godine, slučaj protiv Marsaleka i Wirecarda postao je očigledan. Nakon što je posumnjao u lažnu igru, advokat firme u Singapuru, Pav Gill, dao je otkaz, ponijevši sa sobom veliki količinu e-mailova koje je proslijedio McCrumu. FT je 30. januara 2019. objavio prvu u nizu priča u kojima se detaljno navode optužbe protiv Wirecarda. Njemački regulatori, ne mogavši vjerovati da bi to moglo biti istina za jednog od njihovih berzanskih miljenika, zabranili su prodaju dionica Wirecarda. Njemački tužitelji, podstaknuti Marsalekom, pripremili su slučaj protiv FT. Mnogi su stali na stranu Wirecarda. Zastrašeni agresivnom kontraakcijom, FT je čak angažirao vanjskog savjetnika da istraži Murphyja i McCruma zbog mogućih nedjela. Ali oni su bili čisti. Na kraju je Wirecard ostao bez kartica.

Ubrzo nakon što je Marsalek pobjegao, Wirecard je podnio zahtjev za bankrot, kao prva kompanija uvrštena na DAX indeks 30 najvećih njemačkih kompanija koja je to učinila. Slučaj je doveo do obračuna u Njemačkoj oko regulacije i nadzora. U svojoj knjizi o slučaju, Money Men, McCrum je napisao da ga je vodila misao da se provde pravda prema Marsaleku.

Wirecard možda ne radi, ali to je samo pola priče. Na Vestminsterskom Magistratskom sudu, nastavlja se suđenje petorici Bugarima. Marsalek, ili bilo koje drugo ime koje koristi ovih dana, čini se da je još uvijek na slobodi.