Dugin i rat ili kakvu je ulogu odigrala ruska krajnja desnica u pripremi ruskog napada na Ukrajinu

Dugobradi ekstrovert zvučnog glasa, Dugin je telegeničan i podsjeća na arhetipskog ruskog filozofa. On može biti bilo ko za slušaoce - savremeni Dostojevski, desničarski Trocki, pravoslavni monah, drugi Raspućin ili alternativni Tolstoj.

Dugin je načitani poliglota koji govori nekoliko jezika. Dobro je upućen u društvenu teoriju, ezoteričnu literaturu i normativnu filozofiju.

 

Njegovi politički stavovi obuhvataju širok spektar škola i ideologija: od civilizacijske teorije Samuela Huntingtona do satanizma Aleistera Crowleya, od krajnje lijevog sindikalizma do krajnje desnog tradicionalizma, od arhireakcionarnih principa do radikalnih nekonformističkih ideja.

 

Dugina nazivaju konzervativcem, marksistom, imperijalistom, fundamentalistom, geopolitičarem i mnogim drugim nazivima. Većina ovih oznaka je na ovaj ili onaj način prikladna, ali su same po sebi neprecizne.

 

Da bi definirao sopstvenu ideologiju, Dugin uvodi nove konstrukcije poput "neoevroazijstva" ili "četvrte političke teorije", kako bi impresionirao čitatelje u Rusiji i šire.

 

Dugin je i nadaren govornik. Na konferencijama, talk-showovima i u intervjuima djeluje kao vizionar, elokventan i duhovit. Otvoreno priznaje svoju krajnje nihilističku poziciju. Dugin poziva na globalnu antiliberalnu revoluciju, predviđa kraj međunarodnog poretka i spremno objašnjava razloge svoje mržnje prema Zapadu.

 

Devedesetih se Dugin otvoreno predstavljao kao fašista. Više puta je hvalio predstavnike njemačkog nacionalsocijalizma i njegove saveznike. Međutim, Dugin se u posljednje vrijeme suzdržavao od javnog izražavanja svojih simpatija prema istorijskom evropskom fašizmu. Umjesto toga, on se sada predstavlja kao "antifašista".

 

Zaostavština Dugina i njegovih različitih istraživačkih centara kroz publikacije u proteklih 35 godina je ogromna. On i njegovi saradnici objavili su desetine knjiga na raznim jezicima, napisali stotine tekstova i distribuirali hiljade pisanih, audio i video prezentacija u raznim ruskim i neruskim medijima, na javnim forumima i  društvenim mrežama.

 

Izvanredan obim, brojni prevodi i vrtoglav broj Duginovih izjava, a ne njihova ograničena dubina, sumnjiv kvalitet i čudne tvrdnje, učinili su ga poznatim.

 

Danas je Dugin priznat u cijelom svijetu kao veliki predstavnik moderne ruske političke misli. Njegova javna sveprisutnost, ratoborne izjave i govorništvo čine da ga mnogi posmatrači vide kao jednog od, ili čak glavnog inspiratora, oživljavanja ruskog imperijalizma i antizapadnog zaokreta Moskve.

 

Dugin je u proteklih 15 godina nazivan "Putinovim mozgom", "najopasnijim filozofom na svijetu" itd.

 

Međutim, njegova uloga u novoj agresivnosti Kremlja općenito, a posebno u rusko-ukrajinskom ratu je složenija.

 

Suprotno uvriježenom mišljenju, Dugin nije ni originalan mislilac ni ideolog sa direktnim pristupom Kremlju. Voli se predstavlja kao jedno i drugo, a njegove ruske i neruske pristalice veličaju ga kao dubokog filozofa sa bliskim vezama u ruskom rukovodstvu. Ironično, neki od njegovih kritičara, također, uzimaju ove tvrdnje kao nominalnu vrijednost.

 

Međutim, Duginove filozofske pozicije i političke ideje samo su ruski prijevodi ili preformulacije raznih starijih neruskih antiracionalnih i antiindividualističkih diskursa.

 

Svako ko poznaje klasičnu geopolitiku, integralni tradicionalizam, internacionalni okultizam, njemačku konzervativnu revoluciju, francuski postmodernizam, evropsku "novu desnicu" i neke druge alternativne škole mišljenja će stalno doživljavati déjà vu čitajući Dugina.  

Čitaoci koji nisu upoznati sa konceptima Duginovih prethodnika iz pred-, među- i poslijeratnog perioda mogu ga doživljavati kao originalnog ruskog filozofa. Ali ono što on proglašava svojom „neoevroazijskom“ ili „četvrtom“ teorijom nije ništa drugo do pozajmljivanje od nekih kontroverznih i/ili marginalnih teoretičara i filozofa omraženog Zapada.

 

U Duginovim nihilističkim fantazijama, fašističkim snovima i totalitarnim šemama, malo je toga novog za poznavaoce neruskih varijanti ultranacionalizma i antiliberalizma.

 

Jednako rasprostranjena zabluda odnosi se na činjenicu da, kako se često proglašava, Dugin direktno utiče na donošenje političkih odluka u Rusiji. Zaista, neki ljudi bliski Putinu, kao što su njegovi dugogodišnji kolege u KGB-u Viktor Čerkesov i Volodimir Jakunjin, pokazali su izrazito interesovanje za

Duginov rad.

 

Poznati drugi čovjek Rusije, sekretar Savjeta bezbjednosti Nikola Patrušev, jednom se u intervjuu osvrnuo na geopolitičke ideje Sir Gelforda Mackindera. Možda je Patrušev o britanskom geografu saznao od Dugina, koji je 1990-ih popularizirao ovog dvosmislenog istraživača međunarodnih odnosa u Rusiji. Početkom 20. vijeka Mackinder je tvrdio da će onaj ko bude kontrolirao takozvani "heartland", odnosno, teritoriju sadašnje Ruske Federacije, vladati svijetom.

 

U prošlosti su neke od Duginovih ekstremističkih izjava anticipirale retoriku modernih propagandista Kremlja.  Tako je 2014. godine, u zloglasnoj video prezentaciji, Dugin pozvao Ruse da "ubijaju, ubijaju, ubijaju" Ukrajince. I mnoge druge Duginove stare izjave nekada su se činile nečuvenim, ali danas u Rusiji zvuče moderno.

 

Međutim, sve veću podudarnost Duginovog diskursa i retorike Kremlja ne treba precijeniti, posebno nakon 2022. Iako je danas očigledna zapanjujuća bliskost Putina i Dugina to nije dovoljno da se potvrdi direktna uzročno-posljedična veza između Duginovih ideja i Putinove politike.

 

Posljednjih decenija Dugin je predvidio razvoj postsovjetske Rusije bolje od mnogih akademskih istraživača. Međutim, on je više bio prorok i popularizator nego direktni pokretač ili pokretač ovih trendova.

 

Od 1990-ih, Dugin i njegovi sljedbenici su zaista doprinijeli sve većem trovanju ruskog javnog i intelektualnog diskursa manihejskim, zavjereničkim i eshatološkim idejama. Njihove priče o vjekovnom neprijateljstvu Zapada prema Rusiji, o neizbježnoj konačnoj borbi između tradicionalnih kopnenih i liberalnih pomorskih država, o infiltraciji stranih sila u rusko društvo itd. doprinijele su radikalizaciji Putinovog režima i politike.

 

Ali Dugina i njegove sljedbenike u tome su podržali deseci drugih reakcionarnih, fašističkih, rasističkih i ultranacionalističkih ruskih pisaca i komentatora.

 

Zajedno su postigli nešto slično onome što je njemačka takozvana "konzervativna revolucija" postigla u Vajmarskoj Republici u međuratnom periodu. Umjesto direktnog utjecaja na stranke, političare, zvaničnike i diplomate, stvorili su atmosferu u kojoj brutalna represija kod kuće i oružana agresija u inostranstvu izgledaju prirodno.

 

Malo ruskih političara doslovno ponavlja Duginove ideje, a još manje ih je pročitalo njegove knjige. S obzirom na Duginove ranije otvorene pohvale fašizmu, samo izabrani ruski zvaničnici priznaju da je on na njih ostavio utisak.

 

Međutim, ruska krajnja desnica općenito je pomogla u pripremi ruskog antizapadnog zaokreta 2007. godine, invazije na Ukrajinu 2014. i rata 2022. godine. Dugin i desničarski bubnjari poput njega nemilosrdno prosipaju imperijalističke, ultranacionalističke i paranoične antizapadne ideje više od tri decenije.

 

Kada je Putin prije 15 godina objavio svoje odbacivanje Zapada, anektirao Krim prije skoro 10 godina i započeo veliki rat prije skoro dvije godine, mnogim Rusima nisu morali objašnjavati zašto bi Moskva to trebala učiniti. Ruska krajnja desnica, čiji je filozofski patrijarh Dugin, to je već učinila prije mnogo godina.