Dokumentovanje ruskih ratnih zločina sada omogućava iscjeljenje i pravdu za Ukrajinu na kraju rata

Poricanje ratnih zločina, onoga što se zapravo dogodilo na bojnom polju, je stvarno i to će se dogoditi u Ukrajini – osim ako ne utvrdimo istinu.

Ovo poricanje se već dešava danas nakon dva nedavna sukoba koja su se dogodila 1990-ih godina prošlog vijeka: jedan u bivšoj Jugoslaviji, drugi u Ruandi. U oba slučaja, historiju iznova ispisuju poricatelji genocida koji nastoje negirati istinu radi lične koristi i moći. Ne možemo dozvoliti da se to dogodi u Ukrajini. Znamo da je istina bila negirana i prije ovdje, tokom mnogih decenija transgeneracijske traume koja je nanesena Ukrajini od bezbrojnih ratova, okupacija, do Holodomora i sadašnje invazije u punom obimu.

Ovaj rat je brutalan, nepravedan rat, napad na civile koji nisu učinili ništa čime bi zaslužili da gledaju kako članovi njihovih porodica umiru, njihove kuće su spaljene, njihova djeca poslana u drugu zemlju, a njihovi identiteti izbrisani.

Ali rat čini više od uništavanja zgrada i domova. U svojoj srži je pokušaj nagrizanja društva. On rastvara infrastrukturu porodice i normalnog života. Prava namjera iza Putinove jezive knjige, koja je, uzgred budi rečeno, veoma slična knjizi koju je koristio u Siriji i u Čečeniji. On želi umanjiti koncept identiteta, šta znači biti Ukrajinac. Njegov najveći bijes je što su Ukrajinci uzvratili i odbijaju biti poraženi.  

Ovaj rat će se završiti. Mogao bi se završiti za šest mjeseci. Mogao bi se završiti za tri godine. Nema predviđanja jer se rat svuda završavao drugačije.

Postoje dva prava načina da to uradite. Prvi način je da se „ratovi loše završavaju“, a borbe se nastavljaju nekoliko decenija kasnije.

Drugi je da se „ratovi dobro završavaju“, a kada kažemo „dobro“, uzimamo u obzir užasne stvari koje se dešavaju. To znači da je uspostavljen sistem pravde i postoji plan za tranzicionu pravdu. Kada se pravda vrati žrtvama užasnih zločina, tek tada i samo tada može doći do bilo kakvog izliječenja. Tek tada, društva mogu početi vraćati snagu koju Putin pokušava da oduzeti Ukrajincima.

Kada zemlje konačno uđu u period poznat kao ozdravljenje ili rekonstrukcija ili tranziciona pravda, tada počinje pravo ozdravljenje. Mogu li se ljudi i zemlja zaista izliječiti nakon ovako brutalnog napada? Mogu, ako svi rade na budućnosti koja će uvijek uključivati historijsko pamćenje. Mora se ići dalje od ratnog mentaliteta i ponovo početi živjeti sa pojmom mira. Ali nikada, nikada se ne smiju zaboraviti vremena tame i vremena zla.

 

Irački vječni ciklus nasilja i očaja

 

Nekoliko je primjera prošlih ratova i trauma i zemalja koje su se uspjele izliječiti, ali i zemalja koje su još uvijek zaglavljene u krugu nasilja i apsolutno ne mogu krenuti naprijed ka izlječenju.

Irak je zemlja koja me čini neverovatno tužnim. Još uvijek je obavijen razornim bolom koji kida. Sjećam se tako dobro, prije invazije na Irak 2003. godine kada je Sadam Husein još uvijek bio na vlasti, vozio sam se sa samog juga, Basre, na sjever, u Mosul, sa prijateljem Iračaninom u oldmobilu iz 70-ih, i vidio nevjerovatno prekrasno drveće datula pored puta. To drveće raste uz gotovo sve autoputeve u Iraku.  

„Ta stabla datula su simbolična za sve duše iračkog naroda kroz istoriju, od Mesopotamije do današnjeg Iraka“, rekao mi je prijatelj.

Godinu dana kasnije, nasilje u Iraku bilo je epskih razmjera, koje niko od nas nije mogao ni zamisliti. Znali smo da irački narod nikada neće prihvatiti okupaciju, ali niko od nas zaista nije mogao predvidjeti koliko će očajnički duša iračkog naroda biti raskomadane.  

“Dok se nasilje ne završi u našoj zemlji, ali i u našim srcima, dok se osveta ne završi, nikada više nećemo biti slobodni. Nikada nećemo biti slobodni kao ono drveće hurmi“, rekao mi je prijatelj.

Okupacija Iraka dovela je do užasnog haosa, nereda, smrti i razaranja. Bilo je to vrijeme kada su automobilske bombe stalno eksplodirale. Dakle, ako ste bili novinar i bili ste u autu zaglavljenom u saobraćaju, to je bilo apsolutno najstrašnije, jer je značilo da su vam šanse da budete u blizini autobombe bile mnogo veće. Bilo je to vrijeme kada su obični ljudi kidnapovani iz svojih domova, s ulice, sa svojih radnih mjesta. Bilo je to vrijeme pobune, sektaškog nasilja, sunita protiv šiita, intenzivne osvete.  

A onda, 2014. godine, Islamska država je počela rasti i stvarati kraljevstvo za koje niko od nas nije mislio da se može dogoditi u 21. vijeku – srednjovekovno, okrutno kraljevstvo u kojem su žene i deca prodavani na pozornici kao robovi, gdje su novinari, mnogi od naših prijatelja, ubijeni samo zato što su pokušali ispričati priču, gdje su drevni kršćani, Asirci koji su živjeli u Mesopotamiji i Iraku hiljadama godina, bili prisiljeni preći na islam ili da plate porez, ili da nestanu zauvijek.

Bilo je to vrijeme kada sam vidio zatvorske ćelije u kojima su očajni zatvorenici napisali svoje posljednje riječi krvlju. Bilo je to vrijeme kada sam vidio obješene omče u zatvoru Abu Ghraib, gdje su nevini ljudi pogubljeni samo zato što su bili u pogrešnoj stranci ili pripadali pogrešnoj sekti. Bilo je to vrijeme kada sam se osjećao kao da svaki dan stojim pored otvorene masovne grobnice koja se otkopava, sa ženama, majkama, sestrama i članovima porodice koji su vrištali i urlali dok su prepoznavali komad tkanine na kosturu koji se pojavio. Ljudi su godinama nestajali u Sadamovom Iraku i konačno su saznali šta im se dogodilo. Ali okupacija je oslobodila bol, bijes i ciklus osvete – umjesto iscjeljenja. Bilo je to strašno vrijeme ubijanja, krvi i genocida.

 

Tokom tih mračnih dana, imao sam još jednog prijatelja koji je napravio farmu usred grada, usred Iraka. Na farmi su obučavali Iračanke da se obrađuju zemljište, jer je vjerovali da su bili brutalno oštećeni i traumatizirani ratom, duboko koliko i samo tlo. Bili su traumatizirani ne samo hemikalijama iz bombi, već i transgeneracijskim problemima koje su pretrpjeli. Strah, ljutnja, tuga su bili zakopani u tom tlu, a moj prijatelj je želio da se zemlja obnovi. U određenom smislu, osjećao je da će to donijeti izlječenje.

Danas, 2023. godine, rat u Iraku je završen. SAD su se povukle 2011, ali su se vratile 2014. da se bore protiv ISIS-a. ISIS je u suštini poražen 2017. godine, ali su nastavili djelovati kao pobunjenici. Ne možete ubiti ideologiju kao što je ISIS.

Što se tiče iračkog društva, mnogi ljudi pokušavaju raditi na izliječenju. Ali bez obraćanja historijskom sjećanju i narativima protkanim kroz intenzivnu tugu, nemoguće je. Što se tiče pitanja pravde, ono ide tako sporo. Jedan od načina da se osigura da pravda bude zadovoljena kada se rat završi je dokumentovanje zločina dok se rat vodi.

 

Težak put Bosne ka ozdravljenju nakon brutalnosti

 

Kada razmišljam o izliječenju, mislim na drugu zemlju koja nije tako daleko odavde i ne toliko različita od Ukrajine. Ova druga zemlja je, također, izzadržala brutalnost na nivou za koji nisam mislio da su ljudska bića sposobna nanijeti jedni drugima, nivoe okrutnosti i silaska u tamu, za šta, u mojim snovima, nisam mislio da je moguće. Govorim o Bosni i gradu Sarajevu, lijepom kao Lvov. Mnogi dijelovi Lvova me podsjećaju na Sarajevo. Ovaj grad, Sarajevo, bio je pod srednjovjekovnom opsadom skoro četiri godine bez vode, struje i gdje su svakodnevno padale stotine granata.

Ovaj grad su opkolili zli ljudi koji su u osnovi pokušavali slomiti stanovništvo. U jednom trenutku, kako je jedan moj prijatelj psihijatar procijenio, cijeli grad je imao posttraumatski stresni poremećaj. Doslovno je postao ludnica, jer su ljudi bili potpuno zasićeni traumom. Izvan Sarajeva u istočnoj Bosni, sela su paljena, žene su tjerane u logore, silovanjem. Muškarci su odvođeni u koncentracione logore.

Jednog dana, u selu na liniji fronta u sjeverozapadnoj Bosni, satima sam bio prikovan snajperom. Sakrio sam se iza kamena i podigao pogled i vidio nešto o čemu se do danas osjećam kao da sam sanjao, jer je bilo tako nadrealno, iako za mene predstavlja primjer ratnog ludila. Bila je to nevjerovatno lijepa žena koja je izašla iz svog skrovišta, usred snajperista, skinula svu odjeću i legla na sred puta, baš tamo gdje su pucali snajperisti i strijelci. Kao da je govorila: "Toliko je ludila, ali ja ću biti još luđa." Volio bih da sam ovo sanjao, ali to je stvarnost.

 

Je li Bosna ozdravila?

 

Ozdravljenje se može desiti samo kada postoji prava tranziciona pravda – kada muškarci i žene koji su vodili rat i donijeli takvu bol ovoj zemlji budu izvedeni pred lice pravde. Bosna je imala ICTY, Međunarodni sud za bivšu Jugoslaviju, koji je 1993. godine, tokom rata, osnovalo Vijeće sigurnosti UN-a. Često razgovaram sa pravnim stručnjacima koji kažu da je ovo bio ogroman uspjeh. Bio je to prvi put nakon Nirnberga da je većina lidera, arhitekata uništenja Bosne, dovedena u Hag.

Ali za mene, ne mogu ni razmišljati o bosanskoj pravdi bez ogromne tuge, jer mislim na ljude koji su zaista patili, žene koje su silovane - a vjerujemo da ih je bilo do 16.000.

Za te zločine optuženo je oko 20 muškaraca. Mnogi ljudi su vidjeli silovatelje. Mnogi i dan-danas viđaju silovatelje u svojim selima. Mnoge porodice čiji su domovi spaljeni u etničkom čišćenju nikada nisu vidjele ljude koji su zapalili živote njihovih porodica kako idu u Hag.

Dakle, kada gledam pravdu, gledam na zemlju. Da li će pravda doći do ljudi, čija svedočenja imamo, iz Harkova, iz Černigova, iz Hersona, iz Mariupolja? Dok pravda ne dođe do tih ljudi, izlječenje ne može početi.  

 

Gacaca iz Ruande predstavlja model za pravdu

 

Ovo su dva primjera ekstremnih mjesta, gdje nije bilo pravde, ali pogledajmo Ruandu.

Ruanda je bila mjesto gdje je milion ljudi poklano tokom jednog proljeća i ljeta. Moram  naglasiti: milion ljudi za tri mjeseca. I da bude gore, većina ih je ubijena mačetama. Jedna je stvar ubiti nekoga puškom. Druga je stvar prebiti ih do smrti hakom, mačetom. To je radno intenzivno ubijanje. Ti ljudi, Hutui, koji su ubili milion Tutsija, zaista su htjeli da ih ubiju. Videli su im lica kada su ih ubijali. Možete zamisliti bol i posljedice ovoga.

Imam sliku o kojoj ponekad i dalje sanjam noćne more, a to je da stojim na putu i vidim kilometre i kilometre, koliko mogu vidjeti – nagomilana tijela ubijenih. Zaista nagomilano, i to duplo više od moje visine. To je trajalo kilometrima, leševi su se raspadali na suncu. Dok sam išao niz cestu da vidim, poželio sam da ga zauvek istisnem iz svog uma. Bilo je majki koje su držale svoju djecu, bilo je beba, bilo je starih ljudi.

Jedan od uticaja na kreiranje Projekta obračuna bio je način na koji se pravda rješavala u Južnoj Africi, preko Komisije za istinu i pomirenje i sudova Gacaca u Ruandi. Ne znam da li možemo koristiti model sudova Gacaca u Ukrajini, ali nadam se da ćemo, na neki način, to moći razviti.

Sudovi u Gacaci su domaći sudovi koji su formirani po selima, na poljima – gacaca znači “polja” – gde su se žrtve suočavale sa počiniocima, a u kojima je posredovao plemenski poglavar.

Ako bi tradicionalna metoda pravde ostala u Ruandi, da bi se donijela pravda za sve milione ljudi koji su umrli, trebalo bi otprilike 40 godina. Sudovi gacaci su ubrzali proces, ubrzali ga, a učinili su i nešto prilično značajno: sudovi u gacaci su spojili pripovijedanje sa zakonitošću. Dok su ljudi pričali svoje priče, započinjali su prvi proces izlječenja. Svaki specijalista za traumu će vam reći, jedini način da se počnete oporavljati od traume je da pričate o njoj u zajednicama i na radionicama.

 

Ruanda danas ima mnogo problema, a Paul Kagame je nevjerovatno lukav, benigni diktator. Ali Ruanda je postigla nešto što većina stručnjaka za međunarodne odnose smatra uspješnom pričom o izliječenju.

Isti je uspjeh u Sijera Leoneu, koji je imao još jedan užasan rat, gdje je glavna vrsta kršenja ljudskih prava bila odsijecanje ruku civilima i pitanje da li žele duge ili kratke rukave. Civili su korišteni kao objekti za pokazivanje moći zlih pobunjenika Revolucionarnog ujedinjenog fronta.

Mjesta za koja bih rekao gdje nije bilo izliječenja su Sirija, koja je potpuno ostavljena da umre, Jemen, Južni Sudan, Kongo, lista se može nastaviti. To su samo neka mjesta, ali to su mjesta gdje zločini nisu kažnjeni, mjesta gdje bolest nekažnjivosti traje i traje.  

 

Obaveza svjedoka: bilježenje historije i traženje pravde u Ukrajini

 

Zašto je bitno da bilježimo istinu dok rat traje?

Odgovor velikog vijetnamskog pisca Viet Thanh Nguyena glasi ovako: „Svi ratovi se vode dvaput: prvi put na bojnom polju, drugi put u sjećanju.”

Za mene su to tako snažne riječi, jer objašnjavaju važnost biti ratni novinar i zapisničar istorije. Ljudi me uvijek pitaju, za više od 30 godina u ratnim zonama, da li me je to uništilo, da li me učinilo ogorčenim, da li me traumatiziralo ili se osjećam beznadežno.

A odgovor je zapravo suprotan jer, tokom rata, osjećam da sam bio dovoljno privilegovan da vidim ono najbolje u ljudima.

Vidimo zlo iz prve ruke, ali vidimo i izuzetnu dobrotu, hrabrost i otpornost. Vidio sam obične ljude kako postaju snažni poput bogova, radeći izvanredne stvari za koje nikada nisu mislili da će biti sposobni.

Superheroji zaista postoje, a to sam viđao iznova i iznova u Palestini, Siriji, Jemenu, Kongu, Sijera Leoneu, a sada i u Ukrajini.

Uvijek kažem da sam privilegovan da radim posao koji radim. Novinari imaju privilegiju da budu svjedoci, jer mi držimo ključeve historijskog pamćenja. Također smo odgovorni, zajedno sa tužiteljima, advokatima i istražiteljima ratnih zločina, da donesemo pravdu u posleratnoj Ukrajini.

U Projektu Reckoning uzimamo izjave svjedoka, provjeravamo ih, a onda ih arhiviramo. One su tu zauvijek. Niko nikada ne može reći da se to nije dogodilo, jer imamo izjave svjedoka. Niko ne može reći da se to nije dogodilo u Bahmutu, nije se dogodilo u Hersonu, nije se dogodilo u Mariupolju.  

To nije samo naš posao. To je naša obaveza i naša dužnost. Ako imamo mogućnost da odemo na ta mjesta i da ih snimimo, ako to možemo vidjeti svojim očima i zapisati, snimiti ili fotografirati, moramo to učiniti. Dugujemo historiji. Ovo je jedini način da se pravda ubrza.

Pokrenuli smo The Reckoning Project iz ljutnje. I moj bijes je bio što sam stalno vidio kako loši momci odlaze. Oni bi samo nestajali u selima, nestajali i preuzimali nove identitete.

 

Radovan Karadžić se godinama pretvarao da je novovjekovni iscjelitelj, živio na selu i liječio ljude. U međuvremenu, njegove žrtve su ostavljene. Nisu mogli nestati, niti su mogli izbrisati užasne stvari koje su im se dogodile.

Godinama nakon genocida u Ruandi, njegovi arhitekti još uvijek slobodno hodaju okolo. Ali milion ljudi koje su ubili nikada više neće biti na ovoj zemlji, niti će se njihove porodice ikada oporaviti od toga.

Ponekad se ljudi pitaju zašto vi i vaš tim radite to što radite? To je težak posao. To je tužan posao. Jer znam da ćemo uhvatiti ove zločince. Znam to apsolutno.

Da li je pravda moguća u Ukrajini? Apsolutno. Mora da jeste. To se mora dogoditi ako želimo prekinuti ovaj krug nasilja i sukoba koji se ponavljaju. U vremenima velike tame, i u vremenima zla, uvek imamo izbora. Ne radimo ništa, okrećemo se ili radimo pravu stvar. Sada je prava stvar za ukrajinske novinare da snime istinu.

Kao što je Albert Camus rekao: "U takvom svijetu sukoba, žrtava i dželata, posao je misliti da ljudi ne budu na strani dželata."

Ne samo da smo mi kao novinari, posmatrači ljudskih prava, nismo na strani dželata, već smo odlučni da ti ljudi neće otići od svojih zločina. Mi ćemo ih dobiti.