25.02.2023.

Dok mu trupe krvare, Putin bi mogao ‘izgubiti‘ i Moskvu: Ovo su 4 razloga zašto se treba bojati

Četvero novinara britanskog The Telegrapha razmotrili su utjecaj rata u Ukrajini i izazove koji čekaju ruskog čelnika ove godine

Veliku analizu izazova s kojima će se suočavati ruski predsjednik Vladimir Putin provelo je četvero jakih i utjecajnih imena britanskog The Telegrapha. To su urednik rubrike međunarodna ekonomija Ambrose Evans-Pritchard, vanjskopolitički novinar i dopisnik Roland Oliphant, urednik europskih tema James Crisp te Natalija Vasiljeva, dopisnica iz Rusije s istanbulskom adresom.

U svom je ogledu Ambrose Evans-Pritchard ocijenio kako će se Putin ove godine itekako namučiti u ekonomskom ratu. Vladimir Putin je, kako navodi, izgubio plinski rat prošle godine, a kako stvari sada stoje, ove godine, barem za sada, gubi i naftni rat. Prihodi od izvoza energenata na koje se oslanja ruski proračun u slobodnom su padu, ocjenjuje on. Ako se to nastavi kroz duže vrijeme, Putin će se mučiti kako bi vodio rat u Ukrajini.

Udar na energente

Njegov industrijski ratni stroj, kako se navodi, guše dva zapadna mehanizma - sankcije na izvoz energije i sankcije na uvoz visoke tehnologije. Djelujući u simbiozi, to dvoje zajedno je nemilosrdna kombinacija. Zarada ruske države od izvoza fosilnih goriva pala je prošlog mjeseca za 46 posto kao rezultat ograničenja cijena nafte od strane skupine G7, koje je uvedeno početkom prosinca prošle godine. Putin i dalje može prodavati svoju naftu u Aziji, ali Zapad kontrolira 90 posto pomorskog sustava kroz osiguranje i financije. Bez obzira na ‘udaranje u prsa‘, Kremlj udovoljava uvjetima koje je postavila G7.

Kina, Indija i Turska znaju da je Putin sada poljuljani prodavač pa se snažno cjenjkaju. Ruska sirova nafta Urals prodaje se za pola cijene, odnosno 40 dolara po barelu na svjetskim tržištima, što smanjuje glavni izvor sredstava za financiranje rata. Ograničenje cijena skupine G7 na dizel i naftne derivate stupilo je na snagu ovog mjeseca i stišće Moskvu sve jače.

Putin je gomilao veliko bogatstvo kroz prihode od prodaje ugljikovodika tijekom većeg dijela prošle godine, a otuda je i proizišla iluzija o tome da se može osloniti na svoje gospodarstvo. Prošle je godine bilježio trgovinski suficit od gotovo 20 posto BDP-a. Proračun je bio u suficitu, a rubalj ‘na steroidima‘ te je mogao financirati svoj rat bez potrebe za štednjom.

No, sada je primoran birati. Proračun Kremlja naglo se strmoglavio u deficit u siječnju, a ruski predsjednik je zbog toga morao posegnuti u fond nacionalnog bogatstva. Te su rezerve pale sa 186 milijardi dolara na 148 milijardi dolara u samo jednom mjesecu. Putin ne može dugo održavati takvu stopu trošenja sredstava, čak i ako su podaci za siječanj dijelom iskrivljeni paušalnom vojnom potrošnjom.

Putinova proljetna ofenziva u Donbasu morat će dovesti do nokauta. Ako ona zastane, Putin više neće imati vidljivih načina financiranja sporog osipanja i propadanja ruske vojske. Kako Rusija nema funkcionalno tržište obveznica, morat će zadirati u račune privatnih tvrtki - što se već počelo događati - i konfiscirati ušteđevinu stanovništva putem ratnih obveznica. A tada bi se njegov režim mogao naći u opasnosti.

 

Ipak, Kremlj bi još moglo spasiti ponovno otvaranje Kine nakon odustajanja od politike ‘nula covida‘ i povratkom Azije na pozornicu. To bi, naime, moglo iscrpiti ograničene rezervne kapacitete na globalnom tržištu nafte pa bi se cijene sirove nafte mogle brzo vratiti na razine od preko 120 dolara, kao što se to dogodilo prošle godine..

Putin bi se tada mogao naći u iskušenju da dodatno pojača naftnu krizu smanjenjem ruske proizvodnje, nadajući se da će više dobiti na cijeni nego što će izgubiti na količini. To bi moglo odvesti cijenu nafte do najviših razina ikada i izazvati ozbiljne probleme. Ipak, to bi nanosilo puno više štete Kini i Indiji nego zapadnim zemljama i to bi mu moglo biti posljednje kockanje - ako mu ne dobije, ostaje bez svega.

Europa je, pak, preživjela prošlogodišnji plinski rat. Uspjela je smanjiti potrošnju za 20 posto, a da pritom nije došlo do bunta građana niti je kontinent ili svijet zaronio u recesiju. Europa bi trebala prebroditi zimu s dovoljno velikim zalihama plina da može potpuno obnoviti zaliha prije iduće zime. Neizvjesnost predstavlja povratak vrućeg i suhog klimatskog fenomena El Nina ovog ljeta, koji bi mogao značiti velike probleme za europske hidroelektrane i nuklearne reaktore, no to nije u ljudskim rukama.

Rastu i šanse da se Europa također može provući kroz rat za naftu i dizel, iako bez sumnje s nekoliko modrica i nešto nužne racionalizacije, ali uglavnom neozlijeđena. Ove bi godine doduše, kako navodi autor, moglo doći do recesije u zapadnim gospodarstvima, ali iz posve drugih razloga - naime, središnje banke bi mogle biti pretjerano rigorozne u svojim zakašnjelim nastojanjima da uguše inflaciju. No, Putinove sposobnosti da provodi ekonomski teror znatno su smanjene, zaključuje Evans-Pritchard.

Ni Putin ne zna kako će završiti rat

Roland Oliphant, pak, u svojoj analizi tvrdi kako nitko, pa ni sam Putin, ne zna kako će rat završiti. Naime, otkako je rat počeo prije godinu dana, neki su ljudi stalno iznova i neiskreno ponavljali da ratovi uvijek završavaju pregovorima. Pritom, navodi Oliphant, uglavnom zanemaruju spomenuti da put do pregovaračkog stola ide preko bojnog polja, a u 2023. godini obje strane vjeruju da imaju plan kako do toga doći.

Rusija se nada da će do toga doći tako što će njihove snage gaziti kroz krvave doline Donbasa, uništiti ukrajinske vojnike i natjerati Zapad da prisili Kijev na njihove uvjete. Ukrajinci se, pak, nadaju munjevitom pohodu tenkovima preko Pontsko-kaspijske stepe do Krima, prisiljavajući Kremlj da se povuče iz zemlje ili riskira neko zasad nedokučivo vojno i političko poniženje. Uspiju li bilo jedni ili drugi, rat bi mogao završiti ove godine. No, napominje autor, malo je vjerojatno da će biti tako.

Ruski pritisak već traje, iako su se istovremene ofenzive oko Vuhledara, Bahmuta i Kremine pokazale skupima u ljudstvu i opremi, a za sada su donijele tek zanemarive teritorijalne dobitke. Ukrajinci, pak, pokušavaju zadržati rusko nadiranje što je dulje moguće, nadajući se da će iscrpiti ruske ljudske vojne resurse te zalihe streljiva i opreme prije svog protuudara.

Ukrajinski zapovjednici čekat će dok ne budu imali dovoljno zapadnih tenkova, popuniti zalihe streljiva i nove brigade na područjima koja jamče uspjeh, što je logična strategija. Zapravo, to je jedino razumno mogu činiti, ističe autor, jer ne mogu riskirati gubitke.

U međuvremenu, krvoproliće će se nastaviti. Trenutačni posao ukrajinskog pješaštva je sjediti u rovovima i trpjeti granatiranje. Oni koji prežive baražnu vatru tada kreću u vatrene obračune s pješaštvom i tenkovima koji im se približavaju. Preživjeli iz tih bitaka tada čekaju sljedeću topničku rafalnu paljbu. I tako ponovno i ponovno.

Njihovom je neprijatelju, pak, još gore. Izvještaji ruskih ratnih zarobljenika, proruskih vojnih blogera te javne svađe između Jevgenija Prigožina - šefa skupine Wagner - s vojnim zapovjedništvom, ukazuju na apokaliptičnu stopu žrtava, samoubilačke napade u neprestanim valovima i nestašicu streljiva i opreme. Predviđanje ishoda bitaka koje tek slijede je neozbiljan posao, no jasno je da su izlazak iz pat-pozicije i završetak rata tijekom ove godine važniji Ukrajini i Zapadu nego Rusiji. Putina, navodi Oliphant, nije briga za mrtve i osakaćene vojnike. Ukoliko mu trenutačna ofenziva ne uspije, jednostavno će regrutirati više ljudi. Time će kupiti vrijeme, a vrijeme mu omogućuje da razmisli o novim putevima izlaska iz blata u kojem je zaglavio.