Dok je svijet gledao u stranu, Rusija je tiho preuzela kontrolu nad Bjelorusijom

Dvije godine kasnije, Lukašenkova Bjelorusija je jedva nezavisna od Kremlja.

Bjeloruska ekonomija zavisi od direktnih i indirektnih finansijskih doprinosa Rusije, ruska vojska je stacionirana širom zemlje, a teritorija Bjelorusije se koristi za lansiranje projektila na Ukrajinu.

Rusija obučava bjeloruske trupe, opozicija u zemlji je u zatvoru ili egzilu, dok zvanični jezik zemlje, bjeloruski, vlasti aktivno potiskuju u korist ruskog.

Bjelorusija je, također, dio političke unije s Rusijom koja je polako integrirala Bjelorusiju u svog ratnohuškačkog susjeda.

Proces se postepeno ubrzavao nakon što se Lukašenko bezuslovno razišao sa Zapadom 2020. godine nakon nasilnog gušenja antivladinih protesta.

Krajem oktobra 2022. godine, ukrajinski parlament je prvi koji je Belorusiju smatrao "privremeno okupiranom teritorijom", tražeći od međunarodne zajednice da postupi u skladu sa tim.

Bjeloruski opozicioni lideri u egzilu podržali su rezoluciju ukrajinskog Parlamenta.

Ipak, mnogi stručnjaci se protive ovoj kvalifikaciji.

Prema međunarodnom pravu, teritorija se smatra okupiranom ako je strana vojska efektivno kontroliše.

Ruske trupe su prisutne u Bjelorusiji, ali prijavljeni broj pripadnika ruske vojske je daleko od onih koji bi im omogućili efikasnu kontrolu nad zemljom.

Štaviše, Lukašenko još uvijek ima čvrst nadzor nad domaćim pitanjima u zemlji i vjeruje se da se aktivno protivi daljoj integraciji sa Rusijom.

Pojam da je Bjelorusija okupirana, također, narušava odgovornost lokalnih vlasti, vojske i policije.

"Bjelorusija nije okupirana. Ali njena ovisnost o Rusiji sada je ogromna u vojnom, vanjskopolitičkom, ideološkom i informacionom smislu", kaže bjeloruski politikolog Valer Karbalevič.

"Nisam uvjeren da ćemo doći do tačke formalne likvidacije Bjelorusije", sugerira Karbalevič, dodajući da to ne znači da Bjelorusi imaju pravo glasa o tome kako će se voditi njihova formalno nezavisna zemlja.

 

De jure nezavisnost

Pozive da se Bjelorusija prizna kao "okupirana teritorija" iznijeli su lideri bjeloruske opozicije čim su ruske trupe u februaru pokrenule opći napad na Ukrajinu, uključujući i Bjelorusiju.

Od tada, liderka bjeloruskog demokratskog pokreta, Sviatlana Tsikhanouskaja, i Pavel Latuško, ključni član Tsikhanouskajine vlade u sjeni, rekli su da Rusija efektivno kontroliše situaciju u njihovoj zemlji.

Međutim, prema međunarodnom pravu i političkoj teoriji, Bjelorusija je nezavisna diktatura koju još uvijek vodi lokalni moćnik – Lukašenko.

Pravni osnov da se teritorija smatra okupiranom leži u članu 42. Haške konvencije (IV) iz 1907. godine, koji propisuje da je teritorija okupirana kada je stavljena pod efektivnu kontrolu neprijateljske vojske.

Zagovornici proglašenja okupacije tvrde da prisustvo ruskih trupa na bjeloruskom tlu znači gubitak bjeloruske kontrole nad vlastitom teritorijom.

Ali Ekaterina Deikalo, stručnjakinja za međunarodno pravo iz Bjeloruskog helsinškog komiteta, kaže da je "prema međunarodnom pravu, glavni kriterij za efikasnu kontrolu sposobnost donošenja zakona i osiguravanja njihove usklađenosti".

"Sviđalo se to nama ili ne, Lukašenko efektivno kontrolira bjelorusku teritoriju. Da bismo dokazali okupaciju, morali bismo tražiti dokaze da ruske snage kontroliraju određene dijelove teritorija. Ali mi to ne vidimo", kaže Deikalo.

Bjelorusija je najbliže formalnoj okupaciji bila početkom 2022. godine, kada je ogromna ruska vojna snaga bila stacionirana u Bjelorusiji više od mjesec dana, a kasnije je prešla u Ukrajinu, pokrenuvši invaziju na susjednu državu.

Zvaničan broj ruskih vojnika u Bjelorusiji nikada nije objavljen.

Prema procjenama NATO-a, napadačke snage koje su u Ukrajinu ušle iz Bjelorusije imale su oko 30.000 ruskih vojnika.

Nakon što je blitzkrieg  bio osujećen i sjeverna granica zatvorena, većina ruskih trupa se povukla iz Bjelorusije. Prema informacoijam ukrajinskog Ministarstva odbrane, do 10.000 ruskih vojnika i dalje ostaje u Bjelorusiji, zemlji sa 9,5 miliona stanovnika.

Latuško navodi da, iako je Lukašenko dozvolio ruskim trupama da uđu u Bjelorusiju, on nema pravo da odobri prisustvo strane vojske pošto je izgubio izbore 2020. i stoga nije zakoniti lider zemlje.

Stoga bi prisustvo ruskih snaga trebalo smatrati aktom agresije, upotrebom oružanih snaga na teritoriji druge države bez saglasnosti države prijema. Na osnovu ove rezolucije, Latuško tvrdi da je Bjelorusija pod okupacijom.

Međutim, Deikalo, stručnjak za međunarodno pravo, kaže da je "u tom pogledu legitimnost sekundarna u odnosu na sposobnost efektivne kontrole teritorije".

Lukašenko je potvrdio  učešće u ratu Rusije protiv Ukrajine i lično najavio raspoređivanje zajedničke komande u oktobru 2022.

„Ako apsolutno moramo da pronađemo ekvivalent ruskom prisustvu u Bjelorusiji, predlažem kvazi-koloniju“, predlaže Deikalo.

Ruska kolonizacija Bjelorusije nije počela u februaru 2022, pa čak ni 2020. godine.

Stara je više 300 godina unazad do imperijalističkih težnji carske Rusije i kasnije – do Sovjetskog Saveza.

"Godinama je Moskva demonstrirala kolonijalni pristup uticaju na bjelorusku ekonomiju i politiku, instalirajući rusku kulturu i jezik, i potiskujući bjelorusko nacionalno naslijeđe", dodaje Deikalo.

 

Erozija suvereniteta

 

Stalne zajedničke vojne vježbe, obećanja o savezništvu, prisustvo ruskih trupa i transformacija bjeloruske teritorije u lansirnu rampu za ruske projektile sugeriraju da je malo vojnog suvereniteta ostalo u Lukašenkovim rukama.

Možda kontrolira svoju vojsku, ali ne i upotrebu svoje teritorije.

Informativna politika zemlje, također, je ustupljena ruskim propagandistima.

Tri sedmice nakon građanskih nemira nakon lažnih predsjedničkih izbora 2020. godine, novinari bjeloruskih državnih medija štrajkovali su i davali ostavke.

Propagandisti iz Rusije su požurili da ih zamijene.

"4. novembar 2022. treba se smatrati barem prethodnikom, ako ne i formalnim krajem bjeloruskog suvereniteta u unutrašnjim poslovima", kaže Andrej Jelisijev, politički analitičar Centra EAST i istraživačkih centara iSANS. Na taj dan Lukašenko je potpisao pakt o integraciji države u uniju sa Rusijom.

Država Unije ima za cilj stvaranje nadnacionalnog entiteta koji bi uskladio rusko i bjelorusko zakonodavstvo, porezne zakone, sudove i carine.

Predviđao čak ujedinjenje valuta pod kontrolom ruske Centralne banke u Moskvi.

Uprkos Lukašenkovoj višegodišnjoj nevoljnosti da se integriše, potpisano je 28 programa integracije u različitim oblastima, koji su označili tranziciju Bjelorusije  na ruske pravne norme i ojačali institucionalnu povezanost.

Karbalevič sugerira da mape puta same po sebi imaju donekle deklarativno (a ne konačno) značenje i da bi se lako mogle odugovlačiti na neko vrijeme u procesu implementacije.

"Ali smjer njihove implementacije je uznemirujući. Spremnost za usklađivanje poreznog zakonodavstva jedan je korak ka najpesimističnijem scenariju", kaže Karbalevič.

Nedavno uvedeni sporazum o indirektnom oporezivanju ukazuje na gubitke sa kojima se Bjelorusija suočava.  

Poziva se na ujedinjenje bjeloruskih standarda PDV-a i akciza sa standardima Rusije i zabranjuje Minsku da vodi nezavisnu poreznu politiku.

Također, propisuje da zemlje moraju upravljati integriranim sistemom za administriranje indirektnih poreza. Dakle, Rusija dobija pristup informacijama o svakom pravnom licu i stanju poslovanja u Bjelorusiji.

„Bjelorusija gubi sposobnost da samostalno upravlja ekonomijom, alat koji Lukašenko trenutno koristi“, kaže Karbalevič.

Prema Jelisejevu, bjelorusko rukovodstvo je zarobljeno u rastućoj zavisnosti od Rusije koju Moskva sada treba iskoristiti.

"Pregovaranje o suverenitetu (Bjelorusije) sa Kremljom za finansijske subvencije i političku podršku Lukašenku traje od sredine 1990-ih", rekao je Jelisejev.

Karbalevič dijeli slično mišljenje.

"Oko 60 posto bjeloruskog trgovinskog prometa odvija se sa Rusijom, bjeloruska roba se usmjerava kroz ruske luke. Zemlja je izuzetno zavisna, ali zadržava kontrolu nad unutrašnjom politikom," kaže Karbalevič.

Uprkos mnogim ustupcima koje je Belorusija već napravila, Karbalevič tvrdi da Rusija nije zadovoljna današnjim statusom quo.

„Želela bi definirati i uticati na izbor rukovodstva Bjelorusije i privatizirati najprofitabilnija bjeloruska preduzeća (Beloruskalija, pogoni za preradu nafte, prehrambene industrije)“, kaže Karbalevič.

 

Interno okupirani

 

Septembarsko izdanje Belarus Change Tracker, tromjesečni izvještaj političkih analitičara, sociologa i ekonomista, sugerira da je Bjelorusija pod "unutrašnjom okupacijom".

Bjelorusi, također, koriste ovaj izraz da objasne zašto ne mogu otvoreno protestvovati protiv saučesništva zemlje u ratu protiv Ukrajine.

Henadz Koršunau, koautor izvještaja i viši stručnjak Centra za nove ideje, smatra da je Lukašenkov režim u stanju održati vlast isključivo grubom silom i uz pomoć Rusije.

Sa sociološkog i filozofskog stanovišta, trenutni bjeloruski režim i njegova lojalna policija su "okupaciona sila", tvrdi Koršunau.

"Režim koristi koncepte koji više odgovaraju okupacionoj administraciji koja se suprotstavlja neprijateljskom stanovništvu", dodaje Koršunau.

 

Kada govori o protestima, Lukašenko koristi i vojne izraze da "ne uzimamo zarobljenike" i dodaje da "napadamo na njihovu teritoriju" kada govori o

Nakon masovnih građanskih nemira 2020. godine, Lukašenko je poveo rat protiv civilnog društva.

Nezavisni mediji bili su prve žrtve, sa više od 30 zatvorenih novinara i mnogim medijima proglašenim "ekstremističkim". Tada je likvidirano više od 850 neprofitnih organizacija.

Napadi na historiju i jezik Bjelorusije počeli su 2022. godine.  

Bjeloruski organi za provođenje zakona izvršili su raciju i zatvorili nezavisne izdavače.

Tavaristva Belaruskai Movi (Partnerstvo za bjeloruski jezik), nevladina organizacija koja promovira bjeloruski jezik, je ugašena.

Bjelorusija je dugo bila najviše rusificiranana od svih bivših sovjetskih republika. Tokom svog prvog predsjedničkog mandata, Lukašenko je održao referendum o proglašenju ruskog za drugi službeni državni jezik.

Objavljeni rezultati pokazali su da su glasači bili za, ali je samo glasanje obilježeno kontroverzama sa poslanicima i sudijama koji su ga ocijenili neustavnim.

U kampanji prije referenduma, Lukašenko je izjavio, "ništa veliko se ne može izraziti na bjeloruskom. To je loš jezik".

Prema podacima popisa iz 2019. godine, dok 56 posto Bjelorusa tvrdi da je bjeloruski njihov maternji jezik, samo 26 posto ih je izjavilo da ga govori u svakodnevnom životu.

Vjeruje se da je stvarni broj ljudi koji svakodnevno govore bjeloruski mnogo manji. Međutim, bjeloruski kulturni preporod bio je među ključnim karakteristikama nacionalnih protesta 2020.

„Ubrzani gubitak suvereniteta i rusifikacija je reakcija na bjelorusifikaciju društva“, tvrdi Koršunau.

Govoriti bjeloruski nakon 2020. povezuje se sa protivljenjem Lukašenkovom režimu i može dovesti do novčanih ili zatvorskih kazni.

Korištenje izvornog službenog jezika zemlje postalo je rizik koji se mnogi plaše preuzeti.

"Ankete pokazuju da se veliki dio stanovništva ne osjeća sigurno. Ljudi žive u stanju trajnog stresa i prijetnje", kaže Koršunau.

Iako je prisustvo ruskih trupa na tlu Bjelorusije ne čini tehnički okupiranom, zemlja prolazi kroz opsežniji i uznemirujući proces ustupanja svog suvereniteta Rusiji.

"Okupacija ne može dugo trajati, ali kolonizacija može", kaže stručnjak za međunarodno pravo Deikalo.