"Djevojke su mučili elektrošokovima, tukli čekićima." Oslobođene žene su prvi put progovorile o svom zarobljeništvu

Žene koje su puštene iz ruskog zatočeništva prvi put su progovorile o tome kako su se Rusi ponašali prema njima.
Sredeinom oktobra je obavljena nova razmjena zarobljenika između Ukrajine i Rusije. Kući u Ukrajinu se vratilo 108 Ukrajinki - među kojima su pripadnice Oružanih snaga Ukrajine, Nacionalne garde, puka Azov, graničarke i civili. Najstarija od oslobođenih žena ima 62 godine, najmlađa 21 godinu.
Neke od žena držane su u zatočeništvu i prije ruske invazije na Ukrajinu. Uveče nakon razmjene u Zaporožju ispričali su novinarima svoje prve utiske o zatočeništvu.
"Čak se ni životinje ne ponašaju ovako"
26-godišnja Hanna O., vojnik 36. brigade marinaca, rekla je dopisniku Olge Kudre iz agencije Ukrinform da su ona i drugi napustili metalurški kombinat Iljič, kada su ga Rusi počeli bombardovati. Kaže da bi sigurno umrla da se nije predala.
“Tretirali su nas kao životinje. Reći ću vam više: ni životinje se tako ne ponašaju. Tukli su djevojke, mučili su ih električnom strujom, tukli ih čekićima, to je najlakše. Objesili su me. O hrani uopšte ne pričam, jer je bila kisela. Čak ni pse tako ne hrane", prisjeća se zatočeništva u izjavi za agenciju.
"Oni koji su imali tetovaže... htjeli su da nam odsjeći ruke, odsećitetovaže, zalijevali su su nas ključalom vodom samo zato što postojiš, zato što si u marincima, zato što pričaš ukrajinski", kaže Hana.
Kaže da joj je "san da ćemo se vratiti kući" pomogao da izdrži. Hanna nije znala da će biti razmijenjena. Rusi su ženama rekli da se to možda uopšte neće desiti. Devojke su shvatile da se vraćaju kući tek po dolasku u Simferopolj.
Kada su devojke počele  plakati, kaže Hana, neki momak im je rekao za razmjenu, a onda su čule ukrajinski jezik.
"Zvali su me na Alisin rođendan"
Među otpuštenima je i majka četvorogodišnje Alise, vojni doktor puka "Azovstal" Viktorija Obidina. 8. maja je razdvojena od puka dok su izlazili iz fabrike. V Dopisnik "Ukrinforma" pronašao je Viktoriju u autobusu i rekao joj da pozove majku.
"Mama, danas sam upravo razmijenjena... Ništa nam nije vraćeno: ni dokumenta, ni nakit. Baš ništa. Mnogo te volim, zagrli i ljubi kćerku", bio je njen prvi razgovor sa majkom.
Viktorija je rekla da je radila u vojnoj bolnici u Mariupolju, a zatim je po nalogu komandanta poslata u "Azovstal".

Viktoriji je rečeno da će njeno dijete biti odvedeno u sirotište i da neće biti pušteno na teritoriju pod kontrolom Ukrajine, ali su joj tada dozvolili da napiše punomoć i da je izvedu. No, tokom procesa filtriranja u Bezimennom, Rusi su saznali da je žena vojni ljekar i pritvorili je. Rekli su joj da će je pustiti ako ništa ne nađu kod nje. A Viktorija je ostala u zatočeništvu 165 dana. Žena je odmah znala da je Alisa već u Zaporožju, a sljedeću vijest je saznala u oktobru.
„Alisin rođendan je bio 3. oktobra i bilo mi je dozvoljeno da nazovem majku 4.“, kaže Viktorija. 
Prema Viktorijinim riječima, u zatočeništvu je bila prisiljena da apelira na Irinu Vereščuk i zatraži povratak djeteta, a bila je prisiljena i da daje intervjue ruskim masovnim medijima.
"Rekli su mi da ne mogu da odbijem. U suprotnom bi me tukli, a ipak bi snimili intervju. Govorila sam ono što su mi rekli da kažem. Nije moglo drugačije", kaže za Ukrinform.
Viktorija je bila u Olenivki, a zatim je odvedena u Taganrog sa tri civilne zatvorenice.
Žena kaže da sanja da vidi ćerku, nađe posao, ali sada nema pojma šta je slijedeće u životu čeka.

Tri godine u zatočeništvu
Ljudmila Parhomenko je, također, puštena iz zatočeništva. U istražnom zatvoru u Donjecku provela je tri godine i 13 dana, kako su precizno izračunali njeni pratitelji. Ljudmila se brinula o djeci bez roditelja na okupiranoj teritoriji. Optužena je za špijunažu i držana u ozloglašenom zatvoru "Izolacija" u Donjecku pod kontrolom Rusije.
"Za sve ovo vrijeme nije tražila ništa za sebe. Tražila je samo da izdržava djecu iz bivšeg seoskog internata u Novoazovskom okrugu, o kojima se brinula prije rata i tokom rata“, prisjeća se njena prijateljica Lina Kuš.
Ljudmila Parkhomenko je 2021. godine priznata kao laureat Nacionalne nagrade za ljudska prava - u odsustvu.