Bratski grob u Oleški. Kako Rusi kriju broj žrtava nakon eksplozije hidroelektrane Kahovka

 

Prošlo je više od tri sedmice od eksplozije HE Kahovska, ali se još uvijek ne zna šta se dešava na okupiranoj lijevoj obali Hersonske oblasti, koliko je ljudi tamo poginulo i nestalo.

Dana 21. juna, okupatorska "sila" je objavila 41 smrt u cijelom dijelu Hersonske oblasti pod kontrolom Rusije, a "medicinske službe" - 121 povrijeđenog. Istovremeno, Centar nacionalnog otpora izvestio je da je samo u Oleški, prema preliminarnim podacima, umrlo više od 500 ljudi. Rođaci još nisu uspjeli kontaktirati stotine lokalnih stanovnika,  njihova sudbina je nepoznata.

Rusi ne dopuštaju ulazak međunarodnih misija u okupirani dio Hersona i svim silama pokušavaju sakriti razmjere katastrofe - ne daju tijela rođacima, sahranjuju mrtve u masovne grobnice i krivotvore uzrok smrti.

Liga.net je pokušao istražiti kako tačno Rusi skrivaju leševe i brišu tragove svog sledećeg zločina.  

 

ZATVORENE GROBNICE

 

Najmanje sedmicu i po nakon eksplozije HE Kahovska, tijela mrtvih plutala su u zelenoj vodi direktno na poplavljenim ulicama okupiranih gradova i sela. Okupacione "spasilačke službe" ih nisu prikupile i nisu odgovorile na lokalne zahtjeve za uklanjanje leševa. Koliko je to bilo moguće, mrtve su prikupljali volonteri i rođaci utopljenika. Ali to su bili prilično izolovani slučajevi.

Rusi su tek krajem juna počeli odvoziti leševe.  

"Neki bolničari su se pojavili na ulicama, ne znam ni kako da ih nazovem. Nose obične medicinske maske i gumene kecelje, pakuju tijela u torbe, utovaruju ih u aute sa prikolicama i odvoze u nepoznatom pravcu, sve sa cilje da se sakrije broj žrtava“, kaže osnivač Telegram grupe „Evakuacija. Lijeva obala“ Jaroslav Vasiljev.

Na dan eksplozije HE napravio je ovu grupu, oko sebe okupio volontere koji su sa lijeve obale evakuisali nekoliko hiljada ljudi i tamo dopremili humanitarnu pomoć. Njegova priča nam omogućava da rekonstruiramo opću sliku onoga što se dešava u okupiranom dijelu Hersonske oblasti.

U početku su Rusi mrtve odvozili u mrtvačnicu u Oleški. Onda je počeo haos.  

"Ne postoji jasna šema za predaju ovih tijela ili bilo kakva odobrena procedura", kaže Vasiljev. “Mislim da čak ni Rusi ne znaju od čega to zavisi."

Jaroslav opisuje jedan takav slučaj. Nekoliko dana nakon eksplozije HE, njihova grupa "Evakuacija. Lijeva obala" dobila je zahtjev za evakuaciju starijih supružnika iz Oleške. Podaci su proslijeđeni čamcima koji su izveli mještane, ali Rusi nisu pustili čamce do ulice u kojoj se nalazila kuća. Kada su lađari stigli, ispostavilo se da je čovjek umro. Volonteri su njegovo tijelo odnijeli u mrtvačnicu u Oleški.

"Njegova ćerka je došla iz drugog grada i otišla u mrtvačnicu da preuzme tijelo i sahrani svog oca", kaže Vasiljev.  

Došlo je još ljudi u mrtvačnicu u Oleški po tijela svjih rođaka, Rusi su jasno dali do znanja da će to moći uraditi samo ako plati mito. Nisu platili da ne bi napravili presedan. Niko ne zna šta se dalje dogodilo sa tijelima."  

Za one kojima je tijelo ipak predato, bilo je problema sa dokumentima, odnosno sa podacima o uzroku smrti.  

"Koliko znam, neki ljudi su izdavali potvrde u kojima je uzrok smrti bio "srčani udar" umjesto "davljenje", - kaže lokalna aktivistica Elena (prezime se ne spominje iz sigurnosnih razloga. - Liga.net).

„Ponekad su odbijali izdati bilo kakvu potvrdu“, nastavlja ona. „Bilo je slučajeva kada su rođacima davali tijelo u mrtvačnici u Oleški, rekli im da ga sahrane, a sutradan su dolazili po potvrdu. i rečeno im je: „Znači, već ste sahranili rođaka. Ne možemo izdati potvrdu nakon sahrane." Štaviše, to nisu uradili Rusi, već kolaboracionisti i oni su kolaboracioniste odvezli iz Hersona u bolnicu Oleškov."

Nekoliko dana nakon što su Rusi počeli prikupljati tijela, u mrtvačnici u Oleškom više nije bilo mjesta. Osim toga, pojavio se još jedan problem - u gradu i dalje gotovo da nema struje, a jedini generator u bolnici premješten je na odjel intenzivne njege.

Prema riječima lokalnih stanovnika, tijela koja su bila u mrtvačnici okupatori su sahranili na gradskom groblju u Oleški u zajedničkoj grobnici - jednostavno umotane u foliju.  

"Rusi su rekli da prije sahrane od svakog tijela uzimaju materijal za DNK analizu, kako bi se identificirali pokojnici, ali sumnjam da to rade", kaže Elena.

Tijela koja pronađu rođaci u poplavljenim kućama uopće ne prolaze kroz mrtvačnicu. To se događa otprilike ovako: voda se spustila na ulicu, čovjek je došao u svoju kuću u Oleški i tamo pronašao mrtvog oca.  

"Fotografija tijela se pravi pored njegovog otvorenog pasoša (ako postoji), a onda osoba jednostavno iskopa rupu u dvorištu ili, u najboljem slučaju, na groblju i zakopa umrlog", kaže Elena. "Vani je vruće, nema vremena za nabavku dokumenata, a nema ni smisla, jer ionako nećeš uspjeti. Znam mnogo slučajeva u Holaja Pristanu kada su ljudi sahranjivali svoje najmilije u vlastitom dvorištu."

 

TIJELA PO PRAVILNIKU

 

Sada Rusi nastavljaju prikupljati tijela po ulicama okupiranih naselja. Tijela se pakuju u vreće, utovaruju u automobile i odvoze u mrtvačnice Skadovsk, Heničeska i Kalančak.

Prema rečima Jaroslava Vasiljeva, mrtvi su sahranjeni i u masovnoj grobnici u Kalančaku. Naravno, bez uzimanja u obzir zaključaka o uzroku smrti.

„Pokušali smo kontaktirati naše ljude u Skadovsku i saznati odakle su im tijela donesena i šta rade sa njima“, kaže Elena.  

Ona sarađuje sa proukrajinski nastrojenim građanima širom okupirane lijeve obale.  

“Saznali smo malo – samo da su tijela dovezena iz Heničeske”, kaže aktivistica.  

“Ti ljudi su preživjeli poplavu – sve fotografije pokazuju poplavljene kuće i ulice i, naravno,  mrtve”.

Ako Rusi nekako i pokupe tijela na ulicama, niko ne pokušava ući u porušene kuće – a ima ih mnogo.

"A činjenica je da se većina tijela najvjerovatnije nalazi u kućama. Većina njih nije se mogla popeti na krovove tokom poplave i ostala je na nižim spratovima. U Oleški ima dosta uništenih kuća - naš grad izgleda skoro kao Bakhmut ili Mariupolj. Na primjer, imamo takvu ulicu - Školna. Sada se u njoj samo jedna kuća. Sve ostale su se srušile. A koliko je tijela u tim kućama po koje niko ne dolazi", kaže Elena.  

Predsjedavajući regionalne vojne administracije u Hersonu Aleksandar Prokudin je o tome javno govorio.  

„Grad Oleška je na ivici humanitarne katastrofe, a tijela mrtvih ostaju ispod ruševina kuća“.

Elena zna mnoge priče svojih komšija i poznanika koji su brinuli o teško pokretnim rođacima i nisu ih mogli  spasiti tokom poplave.  

"Osamdesetogodišnja baka živi preko puta moje kuće u Oleški. Ima nepokretnog sina. Nakon eksplozije hidroelektrane stanje mu se pogoršalo, bio je bez svijesti. Kada je voda počela rasti, baka je zamolila drugarice da joj sina odvedu na tavan.Pokupili su ga, ali je ubrzo umro.Ne znam da li ga je baka uspjela sahraniti. Ovo je samo jedan slučaj, a ima ih mnogo! Koliko je bilo ljudi sa smanjenom pokretljivošću u Oleški - u najboljem slučaju, samo doktori znaju", ističe Elena.

 

SPISKOVI MRTVIH I NESTALIH

 

Rusi su zvanično objavili da je 41 osoba poginula nakon tragedije u HE na cijeloj okupiranoj teritoriji Hersonske oblasti. Ali se 28. juna se saznalo da je na okupiranim teritorijama pronađeno još 60 tijela. No, prema Centru nacionalnog otpora, samo u Oleški je umrlo više od 500 ljudi. Volonteri se trude voditi spiskove mrtvih, na kojima se nalaze imena osoba za koje je provjereno i dokazano da su umrli.  

 

„Sastavljamo liste, ali uključujemo samo one za koje su nam rođaci pisali da je ta osoba definitivno umrla. Svakog dana objavljujem post u grupi tražeći od ljudi da mi pišu  činjenice o umrlim ljudima. Nažalost, malo ljudi se javlja. Ako je bliski rođak umro, jasno je da ljudi ne žele pisati grupi. Tako da je na našim spiskovima sada samo desetine prezimena. Nemam direktnih dokaza da kažem da zapravo ima na stotine žrtava, ali siguran sam da je tako", kaže Jaroslav.  

U prvih pet dana nakon eksplozije HE, Jaroslav je skoro 24 sata razgovarao sa mještanima o tome ko pomaže u evakuaciji sa lijeve obale. Tada su mu desetine ljudi iz različitih naselja između Oleške i Golaje Pristana svaki dan govorili ono što su vidjeli svojim očima - u vodi je plutalo mnogo tijela. Bilo je toliko šokantno da su neki lađari nakon jednog takvog dana prestali ići na "posao" i odbili dalje pomagati u evakuaciji.

"Pored spiskova mrtvih, imamo i spiskove nestalih, onih koji se još nisu javili rodbini i o kojima se ništa ne zna. Sada ima oko 400 takvih ljudi. Ali teško ih je ažurirati, jer za to nam rodbina mora pisati da je osoba pronađena ili da je umrla. A to se ne događa. Takođe, stalno gledamo spiskove privremenih smještajnih kapaciteta koje su Rusi uredili na nepoplavljenom dijelu lijeve obale - objavljeni su u grupama na društvenim mrežama. Ako tamo sa spiska pronađemo imena nestalih, precrtajtamo ih”, kaže Jaroslav.  

Postoje i slučajevi koji ne spadaju ni u jednu listu: desilo se da je Jaroslavova grupa od rođaka dobila molbe za evakuaciju nekoliko ljudi na određenoj adresi. Čamcima su dali adrese i ili nisu mogli doći do mjesta ili su stigli kada nije bilo ljudi.  

„Ne zna se gdje su otišli. A dok ne provjerimo informaciju da su pronađeni ili umrli, ne možemo ih uvrstiti ni na kakve spiskove“, objašnjava Jaroslav.  

Rusija je 19. juna odbila zahtjev UN-a da dozvoli humanitarnu misiju na poplavljenom dijelu lijeve obale. To znači da će se tek nakon deokupacije teritorije i ekshumacije tijela moći procijeniti barem približan broj mrtvih. Prema Jaroslavu, njegova grupa bi mogla dati takvu procjenu - da Rusi ne ometaju evakuaciju.

„Sve bismo jasno organizirali – postavili bismo koordinatore na obale, odveli ljude čamcima na jedno mesto i vodili spiskove sa imenima evakuiranih. Bilo je haotično – imali smo cilje samo da spasimo što više ljudi. U takvim uslovima spiskovi nisu dolazili u obzir", naglašava  Jaroslav.