"Bilo je neophodno zakleti se na vjernost Rusiji." Kako Ukrajinci uspijevaju napustiti okupirane teritorije  

„Kćerka mi je rekla – ili uzmi ovaj pasoš ili nećeš moći ići“, objašnjava ovaj čovjek.

Aleksij je rudar iz Lisičanska. Ali nakon penzionisanja, on i njegova supruga Oksana (ime je promenjeno) preselili su se da nastave život u njenom rodnom selu u Svativskoj oblasti.

Tamo ih je sa njihovo dvoje unučadi starih sedam i 10 godina zatekla ruska invazija na Ukrajinu. Majka  mlađeg djeteta je u to vrijeme živjela i radila u Lisičansku. Majka starijeg djeteta bila je u Bojarki, Kijevska oblast.

"Oružane snage Ukrajine povlačile su se kroz naše selo, a Rusi su ga okruživali sa sjevera i juga. Početkom marta selo je bilo okupirano. Na TV-u smo vidjeli evakuaciju iz Lisičanska. I više nije bilo moguće napustiti naše selo", objašnjava Aleksij.

Zajedno sa suprugom sakrio je ukrajinske udžbenike i simbole i podesili ukrajinski radio na starom magnetofonu. Zadatak je bio preživjeti i zaštititi unuke.

U međuvremenu, Aleksijeva ćerka, Svitlana, koja je u to vrijeme bila u Kijevu, tražila je načine da vrati sina, koji se zajedno sa njenim roditeljima zatekao na teritoriji koju su okupirali Rusi.  

Svoje dijete je mogla vidjeti tek nakon dvije i po godine.

"Ne mogu vam reći kroz šta sam prošla. Koliko mi je ljudi govorilo da sam loša majka", kaže Svitlana.

 

Zanimanje i ruski pasoš

 

„Ovo je naša kuća, a ja sam hodao ovom ulicom da tražim signal kako bismo mogli komunicirati“, pokazuje Aleksij kartu svog sela na tabletu.

Na kartama crta zamišljene linije ruskog napada na njegovo selo.

„Sjećam se odakle su pucali, gde im je oružje“, objašnjava Aleksij na savršenom ukrajinskom (Svativščina i Starobilščina na severu Luganske oblasti su uglavnom područja u kojima se govori ukrajinski). - Sve sam to imao na USB disku, ali na bjeloruskoj granici (zbog opasnosti da bi to mogle da pronađu bjeloruske sigurnosne snage) od nas je zatraženo da se rješimo bilo kakvog potencijalno kompromitirajućeg materijala i ja sam ga tamo ostavio.

Uprkos poteškoćama u komunikaciji, tokom okupacije, Aleksij je pratio vijesti. Kada je ukrajinska televizija potpuno ugašena prije 9. maja 2022. godine, Aleksij se sjetio svog starog radija.

“Bio sam radio amater, napravio sam antenu i našao mjesto u dvorištu gdje hvata ukrajinski signal”, prisjeća se muškarac.

U početku je Aleksijeva porodica odbila uzeti ruske pasoše i pomoć.

"Prije rata planirali smo izolirati kuću i prikupili nešto novca. U prvoj polovini godine: kada su grivne još uvijek bile tu, to nas je spasilo", kaže Aleksij.

Ali kada je novac nestao, Aleksijeva žena nije imala izbora nego uzeti ruski pasoš - da dobije penziju i pomoć.

"Morali smo otići u Svatov po pasoš, gdje je preveden ukrajinski dokument. Procedura je bila prilično jednostavna, ali smo se morali zakleti na vjernost Rusiji", kaže Oskana.

Na sreću, ukrajinski pasoši im nisu oduzeti.

„Ukrajinski pasoši ih jednostavno nisu zanimali“, prisjeća se Oksana.

Posjedovanje ukrajinskog pasoša je kasnije olakšalo Oksani povratak na teritoriju pod kontrolom Ukrajine.

 

Uzaludna očekivanja Oružanih snaga

 

Oslobođenje Harkovske, a zatim i Hersonske oblasti dalo je nadu Aleksijevoj porodici.

„Na samom početku 2023. godine Oružane snage su bile devet kilometara od našeg sela“, kaže Aleksij. - "Očekivali smo da će stići blizu Kremine".

Ali kada je postalo jasno da se Oružane snage Ukrajine ne približavaju, već da se povlače iz ovog smjera, porodica je počela tražiti mogućnosti da napusti okupacirane teritorije.

"U školi je bilo mnogo ruske propagande. To je prilično opasno, posebno za dječake - oni su bili otvoreno militarizirani", prisjeća se Oksana.

„Treba snage da se izdrži taj 'Hitler Youth'“, potvrđuje Aleksij.

Na radiju je čuo broj telefona javne organizacije koja je pomogla Ukrajincima da napuste okupirane gradove i sela. Prvom prilikom, muž je dao ovaj broj svojoj kćerki u Bojarki.

Preko poznanice koja je napustila Svativščinu i potom se vratila da brine o svojoj staroj majci, Aleksijeva kćerka uspjela je roditeljima poslati notarsku punomoć za dijete - kako bi baka mogla sa njim preći granicu.

"Moja majka je bila rastrzana između svoja dva unuka. Moja sestra je odlučila živjeti u okupiranom Lisičansku, njen sin je, također, živio sa našim roditeljima u to vrijeme. Ali, na kraju se moja majka odvažila da mi dovede dijete, a sestra je odvela svog sina da živi u Lisičansk", objašnjava Svitlana.

Žena ne osuđuje sestrin izbor - smatra ona, svako živi kako može.

Prvi pokušaj da Oksana i njen unuk napuste Svativščinu pokazao se neuspjelim. Ruskim graničarima se nije svidjela fraza "okupirana teritorija" u punomoći ukrajinskog javnog bilježnika. Morali su se vratiti.

„Moja kćerka je počela tražiti novog notara i novu priliku za predaju dokumenta“, objašnjava Oksana. „Zaista smo htjeli uraditi sve ljeti, tokom raspusta, kako ruske vlasti ne bi odmah uočile izostanak djece u školi“.

Kada je uručen novi dokument, baka i unuk su ponovo krenuli. Nekoliko dana kasnije već su prešli ukrajinsko-bjelorusku granicu.

Svitlana je već čekala sina i majku u Bojarki. Iznajmila je veću kuću posebno za svoje roditelje. Onda je preostalo samo čekati oca.

„Kada je majka došla sa mojim sinom, nisam mogla vjerovati da je moje dijete tu“, priseća se Svitlana. "Odmah sam mu našla psihologa, ali izgleda da je meni bilo teže nego njemu - stalno sam gledala da li je tu ili je li još tu. Čekanje i neizvjesnost su me iscrpili".

 

Evakuacija

 

Sa početkom školske godine učitelji, a potom i ruska vojska, posjetili su Aleksijevu kuću u Svativskoj oblasti. Zanimalo ih je zašto djeca ne idu u školu i potpuno su nestala iz sela.

Aleksij je pretučen, a potom mu je zaprijećeno da ga deportovati u tenku u rovove ukrajinske vojske.

„Rekao sam im da je to rizično, jer ću nakon toga sam doći po njih na tenku“, prokomentirao je Aleksij.

"Kada me je komšija vidio pretučenog, rekao je da nema potrebe da se raspravljam sa njima. Ali ja sam navikao da govorim šta mislim", prisjeća se Aleksij.

On je do poslednjeg trenutka odbijao svoj ruski pasoš. Ali tada nije bilo moguće napustiti Svativščinu bez ovog ruskog dokumenta.

Kada je pasoš bio spreman, ostalo je samo čekati vozača.

Odlazak iz doma na okupiranim teritorijama Ukrajine obično se odvija kroz mrežu lokalnih prevoznika koji se međusobno smjenjuju na određenim mjestima. Lokalni čovjek je odvezao Aleksija do ruske granice sa takozvanim LPR. Dugo nije mogao doći do sela. Da bi se preselili iz jednog naselja u drugo, lokalni stanovnici širom okupirane regije Lugansk moraju dobiti posebnu propusnicu.

"Ne možete se kretati čak ni između sela bez dokumenata na okupiranim teritorijama", objašnjava Aleksij.

U novembru je vozač konačno uspio stići do Aleksijevog sela. Spakovao je mali ranac sa dokumentima i oprostio se od kuće.

"Na granici im se iz nekog razloga nije svidio moj pasoš. Dokumenti izdati u tzv. LNR-u su zapravo drugačiji od ruskih. Odgovorio sam im da sam dobio takav dokument", kaže Aleksij.

"Ovo nije pasoš, ovo je okupaciona viza", insistira Aleksij.

Prije prelaska bjelorusko-ukrajinske granice, Aleksij se morao oprostiti od najvrijednijeg - USB diska, na kojem je prikupljao informacije tokom okupacije.

"Zakopao sam ga ispod ograde. I dobro je da sam to uradio, jer su nas Bjelorusi skinuli do donjeg veša".

 

Poteškoće pri odlasku

 

Zalaganjem NVO Helping to Leave tokom 2024. godine sa privremeno okupiranih teritorija evakuirano je 568 osoba.

U prve dvije godine nakon početka rata ove brojke su bile mnogo veće - više od 4.500 2023. godine i više od 20.000 osoba 2022. godine.

Javna organizacija u početku pomaže oko stanovanja i dokumenata, pruža psihološku podršku i pomaže u pronalaženju posla.

Činjenica da je Aleksijeva porodica imala ukrajinske pasoše pojednostavila je situaciju. Ali dešava se da su ih ljudi izgubili ili su uništeni. U tom slučaju, dobijanje dokumenata traje dugo.

"Najveći problem su stariji ljudi, koji imaju izuzetno malo tragova u elektronskom sistemu, jer su koristili samo papirna dokumenta. Utvrđivanje njihovog identiteta - ako nemaju pasoš - može potrajati", objašnjava Sofija Gedženko iz NVO Helping to Leave.

Neke od arhiva Luganske i Donjecke oblasti izgubljene su od 2014. godine, pa je ljudima iz ovih regiona često teško da dobiju nova dokumenta.

Za dobijanje dokumenata, ljudi se mogu obratiti konzulatu u Bjelorusiji ili Kazahstanu. Tamo im se može izdati takozvani "bijeli pasoš" - posebna dozvola za ulazak u Ukrajinu.

Osim toga, predsjednik Rusije Vladimir Putin obavezao je građane Ukrajine, koji se "ilegalno nalaze u Rusiji", odnosno, na ukrajinskim teritorijama koje je okupirala Rusija, ali bez ruskog pasoša, da odu do 10. septembra 2025. godine ili "reguliraju svoju pravnu situaciju".

„U stvari, ljudi koji žive na privremeno okupiranim dijelovima Luganske, Donjecke, Zaporoške i Hersonske oblasti i nemaju ruski pasoš izjednačeni su sa strancima. Oni su dužni ili napustiti ove teritorije u roku od tri mjeseca ili uzeti ruski pasoš“, objašnjava Sofija Getzenko.

Pavlo Lisianski, direktor Ukrajinskog instituta za strateške studije i sigurnost, smatra da je ova Putinova uredba usmjerena na ukrajinske građane koji ranije nisu dobili ruske pasoše.

Prema njegovim riječima, Ukrajinci koji su dobili ruske pasoše u "DNR" i "LNR" u periodu od 2019. do 2022. godine moraju ponovo proći proceduru, budući da tada nisu položili zakletvu, pa im Rusija ne priznaje državljanstvo.

„U suštini, ljudima se govori da oni, kao stranci, predugo žive na teritoriji na kojoj su rođeni i odrasli“, objašnjava Gedženko. "Ne samo da se kažnjavaju, već se ponekad šalju u tzv. privremene pritvore za strane državljane. To je kao zatvor, ali ne treba vam sudska odluka da biste tamo stigli".  

 

Vraćaju se sjećanja

 

Na kraju našeg razgovora, Aleksij vadi stari telefon sa malim ekranom.

 

“Uspio sam da ga prebacim preko granice, izvadio sam SIM karticu i sakrio je, jer su se telefoni provjeravali”, objašnjava Aleksij.

Čovjek nostalgično prelistava fotografije svojih unuka u izvezenim haljinama, ruže u blizini svoje kuće u selu, pažnja mu se zaustavlja na dječijim crtežima najmlađeg unuka.

"Ovo je ukrajinski avion koji leti i baca municiju vojnicima. A ovo je Putin, i od straha - on je obojen braon bojom", komentira slike djece. "Sve sam to sigurno sakrio kod kuće da ih ne bi pronašli."

"Mama je odvela najmlađeg unuka kod sebe u Lisičansk, nije ga htjela ostaviti sa mnom. Majka je majka, čuva dijete", nostalgično priča deda.  

A onda pokazuje svježe fotografije koje njegova kćerka šalje iz Lisičanska. On baš ne želi pričati o izboru svoje ćerke i traži anonimnost razgovora kako joj ne bi naudio.

„Vrlo je teško početi ispočetka“, dijeli svoja iskustva. "Ponuđeno nam je da živimo u napuštenoj kući negdje u selu u centru Ukrajine. Ali kćerka me je uvjerila da ostanem sa njom".

Pronalaženje posla i stana je najteže, potvrđuju predstavnici Javne organizacije Helping to Leave. Neuspjeh u uređenju života na novom mjestu ili bolest starijih rođaka koji odbijaju otići često primoravaju ljude da se vrate na okupirane teritorije.

"Različito je raspoloženje onih koji su ostali. Neki se prilagođavaju novoj vlasti, a drugi jednostavno ćute i čuvaju staru majku, kao naša komšinica", priča Aleksij o životu u selu.

Aleksij i njegova supruga uvjeravaju da će sigurno otići kući ako njihovo selo bude oslobođeno.

"Vratit ćemo se, makar od kuće ostao samo temelj. Kuća je gomila cigli naslaganih određenim redoslijedom. Pa, taj redoslijed se urušio - hajde da pravimo novu", kaže Aleksij.

A onda popije čaj i nastavi istraživati okolinu svog sela preko Google map.