Baltik i Ukrajina

Mrak, ali ne i propast. To je bila prkosna poruka Ukrajini sa ovogodišnje konferencije Lennart Meri u glavnom gradu Estonije, Talinu. Godišnja sigurnosna politika, nazvana po poštovanom prvom predsjedniku zemlje, ove je godine bila znatno mračnija nego prošle. Ukrajina trpi ne samo zastoje na bojnom polju, već i razorne napade na svoje mreže za snabdijevanje grijanjem i električnom energijom. Ti napadi nanose velike štete ekonomiji i bit će teško, ako ne i nemoguće, popraviti ih prije zime.

Stoga je razlog više da se poveća vojna pomoć: više oružja, veće ubojne moći, brže isporuke. Estonska premijerka Kaja Kallas istaknula je na konferenciji da je njena zemlja već izdvojila 0,25 posto BDP-a za vojnu pomoć Ukrajini u naredne tri godine.  

“Ako bi sve zemlje učinile isto, to bi dovelo do pobjede Ukrajine. Ukrajina se bori, gubi ljudske živote – jedino što traže od nas je preraspodjela resursa”, kazala je Kallas.  

Govoreći putem video linka, Dmitro Kuleba, ukrajinski ministar vanjskih poslova, pohvalio je Estoniju kao primjer za njen stav i pomoć. Ali kritike učesnika na račun drugih zemalja bile su zapaljive. Samo udari duboko u rusku teritoriju će spriječiti nastavak napada klizećim bombama, lansiranim sa velikih visina 50 milja od linije fronta. Za to su potrebni ratni avioni F-16 (dolaze, ali premalo i prekasno), rakete dugog dometa poput njemačkog sistema Taurus koje vlada u Berlinu neće osigurati i korištenje američkog oružja dugog dometa kao što su HIMARS i ATACMS. Ali administracij američkog predsjednika Joe Bidena  dozvoljava da se oni koriste samo na ciljevima na ukrajinskim teritorijama, koje je okupirala Rusija. Strahovi od eskalacije jasno su odvratili Sjedinjene Američke Države i druge zemlje od slanja oružja koje je Ukrajini potrebno da osvoji, pa čak i od navođenja poraza Rusije kao ratnog cilja.  

Ukrajinci sada plaćaju cijenu za takav stav. Ali nemir i plahost, također, nanose dugoročnu štetu reputaciji zapadnih saveza uopće. Indijski think-tanker, Samir Saran, rekao je da ako SAD i saveznici, sa BDP-om od 40 biliona dolara, ne mogu izaći na kraj sa Rusijom (BDP: dva biliona dolara), "nemate šanse sa Kinom".

Nad konferencijom je visio uglavnom neizrečeni strah od katastrofalnog ukrajinskog poraza, s posljedicama po ostatak Evrope u smislu migracije (vjerovatno u milionima) i sljedećih koraka Rusije. Timothy Snyder je istoričar sa Univerziteta Yale kojeg se u mnogim istočnoevropskim zemljama tretira kao nacionalnog heroja, zbog njegovog zajedljivog rušenja istorijskog stvaranja mitova u Kremlju. Povukao je paralele sa Hitlerovom agresijom u Evropi kasnih 1930-ih. Ukrajina je bila kao Čehoslovačka 1938. godine, tvrdio je. Ali dok su Britanci i Francuzi pritiskali vladu u Pragu da bi pokleknula pred Hitlerom, Ukrajina je izabrala da se bori, "produžujući 1938. za vas", rekao je on.

Snajder je, također, primjetio da je pad Čehoslovačke omogućio sljedeću Hitlerovu agresiju na Poljsku. Njemačka ratna mašina imala je koristi od ogromne industrije naoružanja bivše Čehoslovačke, plus vojnici iz novostvorene slovačke marionetske države. Rusija bi na sličan način koristila ukrajinske resurse u svom sljedećem ratu, tvrdi Snyder. Što je još gore, pogled na uspješnu rusku nuklearnu ucjenu, tvrdio Snyder, usmjerio bi zemlje u Evropi i drugdje da se bore za razvoj vlastitog nuklearnog oružja.

 

Ljudi koji idu na sigurnosne konferencije u Tallinnu i drugim regionalnim prijestolnicama vide sve ovo sa mračnom jasnoćom. Bolje je potrošiti novac i prihvatiti rizik sada nego kasnije, kada će troškovi biti veći, a izgledi lošiji. Problem je u tome kako uvjeriti druge, ističući očajničku potrebu za još pomoći i katastrofalne posljedice ukrajinskog poraza, a da pritom i dalje ostane optimističan ton da je pobjeda moguća. Vidimo se sljedeće godine, možda.