Armenija se nastoji udaljiti od majčice Rusije

 

Čini se da Armenija sada mijenja same osnove svoje vanjske politike. Ministar vanjskih poslova Ararat Mirzoyan ustvrdio je 9. marta da se „ovih dana u Armeniji razgovara o mnogim novim mogućnostima i neće biti tajna ako kažem da je u njih uključeno i članstvo u Evropskoj uniji“.

Rastuće interesiranje zemlje za EU poklapa se sa obnovljenim nastojanjem bloka za veći uticaj na Južnom Kavkazu, gdje njeni brojni interesi uključuju proširenje snabdijevanja energijom. EU je povećala broj ljudi u civilnoj misiji u Armeniji i pokrenula proces liberalizacije viznog režima.

Problemi u ranije uspostavljenim vezama sa Rusijom nagnale su Armeniju da traži bližu saradnju sa EU. Ovo obećava buduće nevolje.

Možda bi neko mogao pomisliti da je Rusija manje osjetljiva na proširenje EU nego na članstvo u NATO-u, ali to je ozbiljan nesporazum. Odluka Ukrajine da potpiše sporazum o pridruživanju s EU 2014. godine pokrenula je rusku aneksiju Krima i početak rata u istočnoj Ukrajini.

Kada se bilo koja zemlja, posebno bivši saveznik u onome što Kremlj naziva „bliskim inozemstvom“, počne zalagati za bliže veze sa Briselom, u Moskvi se na to gleda kao na odvratnu stvar.

Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov upozorio je da će Rusija ozbiljno preispitati svoj odnos s Armenijom ako se Jerevan nastavi udaljavati i svrstavati sa Zapadom.

Ovo se ponavlja i drugdje u Moskvi. Nikolaj Petrušev, sekretar ruskog Vijeća sigurnosti, tvrdio je da je namjera Zapada da destabilizira Južni Kavkaz i potkopa pregovore između Armenije i Azerbejdžana, koji je u septembru oružanom silom ponovo preuzeo eksklavu Nagorno-Karabah.

Armenija, tradicionalno povezana s Rusijom, pogrešno je mislima da će je Kremlj braniti od svog dobro naoružanog, energetski bogatog susjeda. Rusija ima vojno prisustvo, a Armenija je članica njene Organizacije ugovora o kolektivnoj bezbednosti (ODKB), kao i Evroazijske ekonomske unije i ima bilateralni sporazum o pomoći. U konačnici, pokazalo se, ovo je suzilo mogućnosti vanjske politike

Armenije, ali ne i Rusije. Kremlj je jednostavno oprao ruke od vlade premijera Nikola Pašinjana u trenutku potrebe.

Pošteno je reći da dugi niz godina ove veze sa Rusijom nisu smetale Armeniji. Na kraju krajeva, decenijama od 1990-ih, savez se pokazao korisnim. Azerbejdžan je držan pod kontrolom, a zatvorenu granicu sa Turskom branile su ruske trupe u gradu Gjumri.

Sve se to promijenilo kada je Azerbejdžan dobio rat protiv Nagorno-Karabaha 2020. godine, nakon čega je uslijedio pad separatističkog entiteta u septembru. Armenija je potvrdila rusku obavezu koju je Kremlj odbio prihvatiti.  

Taj se kolaps povjerenja od tada manifestirao na mnoštvo načina. Armensko ministarstvo vanjskih poslova uputilo je protest Moskvi zbog uvredljivih izraza o armenskom rukovodstvu na ruskim kanalima i preduzelo niz koraka koji će garantirano iznervirati Putina i njegove saradnike.

Početkom marta od Rusije je zatraženo da povuče svoje granične straže sa aerodroma Zvartnots u glavnom gradu. Graničari su decenijama bili stacionirani na aerodromu, zajedno sa ruskim trupama na granicama sa Turskom i Iranom.

Iako je ovo pitanje uglavnom simbolično, jasno je osmišljeno da pošalje jasnu poruku da će Armenija razmotriti i druge aspekte bilateralne saradnje ako Rusija ne promijeni svoj pristup. Njene veze sa EU u međuvremenu su sve bliže.

Pašinjan je sada praktično zamrznuo članstvo zemlje u ODKB-u, što je izazvalo ogorčenje u Moskvi. Štaviše, armenska kupovina vojne opreme iz Rusije pala je sa 96 posto na manje od 10 posto,  jer Armenija nastoji diverzificirati dobavljače.

Novi partneri su Indija, Francuska, Grčka, Iran i drugi. Zaista, Grčka je čak predložila kvadrilateralnu saradnju Armenija-Grčka-Francuska-Indija u vojnoj sferi tokom posjete grčkog ministra odbrane.

Ozbiljnost ove promjene je još uvijek nejasna. Kao prvo, Armenija se i dalje suočava sa velikom dilemom: kako bi se branila u slučaju većeg vojnog sukoba sa Azerbejdžanom? Potencijal za to nije tako veliki, ali nikako nije nemoguć s obzirom na nestabilnu prirodu odnosa Baku-Jerevan.

Prije samo mjesec dana azerbejdžanske snage ubile su četiri armenska vojnika u uzvratnom napadu nakon ranjavanja jednog od svojih ljudi.

Armeni bi mogli smatrati da imaju malo toga za izgubiti. Iako je malo vjerovatno da će je Rusija braniti nakon povlačenja iz ODKB-a ili dok teži bližim vezama s EU, iskustvo od 2020. pokazuje da je malo vjerovatno da će ionako djelovati.

Kremlj je sada sve bliži Azerbejdžanu i Turskoj, a iako je Iran veliki pristalica Armenije, Teheran ne bi intervenirao bez veoma ozbiljne prijetnje po njegove

interese. Francuska je u velikoj mjeri angažiana sa Armenijom, ali teško je zamisliti da šalje trupe ili put kojim bi mogli da stignu.

Šta Armeni misle o svemu? Prema anketi Međunarodnog republikanskog instituta objavljenoj 11. marta, Pašinjanova vlada je duboko nepopularna. Premijerov rejting od 17 posto povjerenja je užasan, a on je ipak ispred svih drugih političara. Najveća grupa od 66 posto građana je u kategoriji ne znam-ne vjerujem. Uprkos tome, nema ljubavi prema Rusiji - dvije trećine kaže da su odnosi loši, što je šestostruko povećanje od 2018.

Ekonomija je, također, relevantna. Trgovinska razmjena između Armenije i Rusije u 2023. iznosila je 7,3 milijarde dolara, što je zapanjujući porast od 43 posto u odnosu na 2022. (za koji mnogi na Zapadu vjeruju da je povezano s ogromnim izbjegavanjem sankcija). Moskva bi to lako mogla iskoristiti kao sredstvo pritiska.

Armenija se suočava sa brojnim poteškoćama u izvođenju zapadnog stožera, ali svakako smo svjedoci testiranja terena. Neraspoloženi odgovor Rusije ukazuje na brojne probleme koji su pred nama.