Armenija izlazi iz vojnog bloka predvođenog Rusijom zbog navoda o ratnoj zavjeri

ODKB, osnovan 1992. godine kada se Sovjetski Savez raspadao, uključuje Rusiju, Bjelorusiju, Kazahstan, Kirgistan, Tadžikistan i do sada Armeniju. Organizacija je osmišljena kao pakt za međusobnu odbranu kako bi se osigurala sigurnost i suverenitet država članica. Međutim, nedavni događaji su otkrili značajne pukotine u njenom temelju, posebno u vezi sa sigurnosnim potrebama Armenije.

Armenija i Azerbejdžan imaju dugu istoriju sukoba, prvenstveno oko regiona Nagorno-Karabah. Nakon raspada Sovjetskog Saveza, dvije zemlje su vodile dva velika rata oko ove enklave. U posljednjem sukobu, u septembru, Azerbejdžan je brzom vojnom kampanjom povratio Nagorno-Karabah. Ovaj razvoj događaja imao je duboke reperkusije na geopolitiku regiona i sigurnosnu situaciju Armenije.

Premijer Pašinjan optužio je ODKB da nije zaštitila Armeniju od azerbejdžanske agresije. U izjavi u armenskom parlamentu, on je najavio da je Armenija "zamrznula" svoje učešće u ODKB-u i da će napustiti alijansu kada za to dođe vrijeme.  

„Pokazalo se da članice alijanse ne ispunjavaju svoje ugovorne obaveze, već planiraju rat sa Azerbejdžanom protiv nas“, rekao je on, iako je nije imenovao određene zemlje unutar bloka.

Prisustvo ruskih mirovnih snaga u Nagorno-Karabahu trebalo je biti stabilizirajuća snaga nakon sukoba 2020. godine. Međutim, njihov neuspjeh da spriječe posljednju ofanzivu Azerbejdžana doveo je do široko rasprostranjenog osjećaja izdaje među karabaškim Armenima. Očevici su ruske mirovne snage opisali kao pasivne i neefikasne tokom krize, kada je više od 100.000 etničkih Armena napustilo svoje domove.

Kao odgovor na ono što vidi kao nesposobnost Rusije da ispuni svoje sigurnosne obaveze, Pašinjan je nastojao ojačati veze sa Sjedinjenim Američkim Državama i Evropskom unijom. Ovaj strateški zaokret predstavlja značajan pomak u vanjskoj politici Armenije, tradicionalno usklađenoj sa Moskvom.

 

Odluka o izlasku iz ODKB-a i rješavanje situacije Nagorno-Karabaha izazvali su značajne nemire unutar Armenije. U Jerevanu su izbili protesti, koji podsjećaju na masovne demonstracije koje su dovele Pašinjana na vlast 2018. Ovi protesti, koje je predvodio svećenik Bagrat Galstanyan, doveli su do nasilnih sukoba s policijom, što je rezultiralo sa više od 100 povrijeđenih.

Uprkos ovim domaćim izazovima, Pašinjan ostaje posvećen pregovorima o mirovnom sporazumu s Azerbejdžanom. U nedavnoj izjavi, on je izrazio optimizam u pogledu napretka postignutog u pregovorima, sugerirajući da bi mirovni sporazum mogao biti potpisan u roku od mjesec dana. Ovaj sporazum, međutim, nije univerzalno pozdravljen u Armeniji, gdje mnogi ustupke vide kao kapitulaciju pred zahtjevima Azerbejdžana.

 

Novo poglavlje za Armeniju

 

Odluka Armenije da se povuče iz ODKB-a predstavlja značajnu prekretnicu u njenoj postsovjetskoj istoriji. Dok definira odnose sa Azerbejdžanom, Rusijom i zapadnim silama, Armenija ulazi u period dubokih promjena. Implikacije ove odluke će odjeknuti širom regiona, utičući na geopolitička slaganja i budućnost samog ODKB-a.

Predstojeći izlazak Armenije iz ODKB-a baca svjetlo na strukturne slabosti alijanse. Prvobitno zamišljen kao bedem protiv vanjskih prijetnji, ODKB se borio da održi koheziju među svojim članicama. Unutrašnja neslaganja i suprotstavljeni nacionalni interesi često potkopavaju efikasnost organizacije.

Uloga Rusije u ODKB-u tradicionalno je bila uloga dominantnog lidera, koji koristi svoju vojnu i ekonomsku moć da utiče na pravac saveza. Međutim, nedavne akcije Moskve, posebno njene produbljivanje veza s Azerbejdžanom, narušile su povjerenje unutar bloka. Optužbe Armenije upućuju na percepciju da Rusija daje prioritet svojim geopolitičkim interesima u odnosu na sigurnost svojih saveznika.

Raspad Sovjetskog Saveza ostavio je vakuum na Kavkazu, što je dovelo do nestabilne mješavine etničkih tenzija, teritorijalnih sporova i vanjskih uticaja. ODKB je trebao donijeti stabilnost u ovaj region, ali povlačenje Armenije moglo bi dovesti do dalje destabilizacije. Susjedne zemlje i međunarodni akteri pomno će pratiti kako ovaj potez utiče na ravnotežu snaga u regionu.

Ljudska cijena sukoba u Nagorno-Karabahu je ogromna. Nedavni egzodus etničkih Armena iz regiona naglašava trajnu ljudsku patnju uzrokovanu teritorijalnim sporovima. Ovo raseljeno stanovništvo suočava se sa značajnim izazovima, uključujući gubitak domova, sredstava za život i kulturnog nasljeđa. Međunarodna zajednica ima ulogu u rješavanju ovih humanitarnih potreba i podržavanju napora ka održivom miru.

Kako Armenija redefinira svoje strateške saveze, uloga međunarodne zajednice postaje sve važnija. Sjedinjene Države i Evropska unija, posebno, imaju prilike da podrže tranziciju Armenije i podstaknu stabilnost na Kavkazu. Diplomatski angažman, ekonomska pomoć i podrška demokratskim institucijama mogu pomoći Armeniji da se snađe u ovom složenom geopolitičkom pejzažu.

Odluka Armenije da napusti ODKB predstavlja prekretnicu u njenoj savremenoj istoriji. Implikacije ovog poteza su dalekosežne i utiču ne samo na sigurnost i vanjsku politiku Armenije, već i na širu dinamiku regionalne i međunarodne politike. Dok Armenija nastoji krenuti novim putem, naredni mjeseci će biti ključni u određivanju njene buduće putanje.

Da bismo u potpunosti razumjeli implikacije povlačenja Armenije iz ODKB-a, neophodno je ispitati historijski kontekst sukoba u Nagorno-Karabahu. Ovaj region, naseljen pretežno etničkim Armenima, decenijama je bio žarište između Armenije i Azerbejdžana. Korijeni sukoba sežu do početka 20. vijeka, ali je značajno eskalirao tokom poslednjih godina Sovjetskog Saveza.

Tokom ranog 20. vijeka, Nagorno-Karabah je bio sporna regija na koju su polagali pravo i Armenija i Azerbejdžan. Sovjetski Savez je pokušao riješiti ove sporove osnivanjem Nagorno-Karabaške autonomne oblasti u okviru Azerbejdžanske SSR 1923. Međutim, etničke i političke tenzije su tinjale ispod površine, povremeno su se rasplamsale u nasilje.

Raspad Sovjetskog Saveza 1991. doveo je ove tenzije u prvi plan. I Armenija i Azerbejdžan su proglasile nezavisnost, a Nagorno-Karabah, sa svojim većinskim armenskim stanovništvom, nastojao se otcijepiti od Azerbejdžana i pripojiti Armeniji. To je dovelo do rata od 1991. do 1994. godine, što je rezultiralo značajnim žrtvama i raseljavanjem. Sukob je okončan prekidom vatre uz posredovanje Rusije, ostavljajući Nagorno-Karabah i okolna područja pod kontrolom Armenije, ali međunarodno priznatim kao dio Azerbejdžana.

Godine 2020. sukob se ponovo razbuktao u 44-dnevnom ratu u kojem je Azerbejdžan ostvario značajne teritorijalne dobitke. Prekid vatre uz posredovanje Rusije okončao je neprijateljstva, a ruski mirovnjaci su raspoređeni u regionu. Međutim, mir je bio krhak, a posljednji sukob u septembru 2023. doveo je do toga da je Azerbejdžan povratio kontrolu nad Nagorno-Karabahom. Ova brza vojna pobjeda pokrenula je masovni egzodus etničkih Armena iz regiona, naglašavajući tekuću nestabilnost i humanitarnu krizu.

 

Domaći izazovi Armenije

 

Postupanje premijera Pašinjana u sukobu u Nagorno-Karabahu bio je izvor intenzivne unutrašnje kontrole i političkih nemira. Kritičari tvrde da je njegova vlada učinila pretjerane ustupke Azerbejdžanu, ugrozivši teritorijalni integritet i sigurnost Armenije. Protesti u Jerevanu odražavaju šire nezadovoljstvo politikom vlade i strah da je Armenija strateški oslabljena.

Region Kavkaza, gde se nalaze Armenija i Azerbejdžan, ima značajan strateški značaj zbog svog položaja na raskršću Evrope i Azije. To je kritičan koridor za energetske resurse, sa cjevovodima koji transportuju naftu i gas iz Kaspijskog mora do globalnih tržišta. Kontrola nad ovim regionom bila je ključni cilj regionalnih sila i međunarodnih aktera.

Odnosi Rusije sa Armenijom i Azerbejdžanom su složeni, oblikovani historijskim vezama, ekonomskim interesima i strateškim proračunima. Iako je Rusija tradicionalno saveznik Armenije, ona je nastojala održati jake veze sa Azerbejdžanom. Ovaj balans postaje sve teži kako je rastao strateški značaj Azerbejdžana, posebno u kontekstu izvoza energije i regionalne sigurnosti.

Sjedinjene Države i Evropska unija izrazile su interes za promociju stabilnosti i demokratije na Kavkazu. Međutim, njihova uključenost je često bila ograničena suprotstavljenim interesima i regionalnim složenostima. Zaokret Armenije ka Zapadu predstavlja priliku za dublje angažovanje, ali predstavlja rizik, uključujući potencijalnu reakciju Rusije.

Odluka Armenije da napusti ODKB postavlja pitanja o budućnosti alijanse. ODKB se bori da održi koheziju i odgovori na različite sigurnosne potrebe svojih članica. Odlazak Armenije mogao bi potaknuti druge zemlje da preispitaju svoje obaveze, što bi potencijalno dovelo do preispitivanja uloge i djelotvornosti organizacije.

Odluka Armenije da se povuče iz ODKB značajan je trenutak u njenoj modernoj historiji. Ovaj potez odražava šire geopolitičke promjene i razvoj sigurnosnog ambijenta na Kavkazu. Od načina na koji Armenija bude prolazila kroz ove promjene, tako će se razvijati i njena budućnost.