Alijansa Kine i Rusije vjerovatnija nego što mislimo
Kina službeno vodi politiku 'nesavezništva', ali zapadna pomoć i podrška Tajvanu, ekonomska konkurencija – posebno američka ograničenja za poluprovodnike – i formiranje 'blokova' koji se doživljavaju kao neprijateljski raspoloženi prema Pekingu u azijsko-pacifičkom okeanu će testirati te granice. Invazija na Ukrajinu će vjerovatno ubrzati produbljivanje veza tako što će vremenom prisiliti Kinu da izabere 'stranu' između Rusije i Zapada. Malo je vjerovatno da će Zapad biti izbor Pekinga.
Iako je formalno kinesko-rusko savezništvo manje vjerovatno nego nastavak jačanja njihovog strateškog partnerstva, a formiranje strukture kolektivne odbrane u stilu NATO-a je malo vjerovatno, kineska politika o savezima mogla bi se prilagoditi ili odbaciti ako to odgovara interesima Pekinga. Obje zemlje su u prošlosti pokazale fleksibilnost, jer su se međunarodne okolnosti promijenile. Zapad bi se trebao pripremiti za ovaj scenario i shvatiti šta pokreće dvije zemlje zajedno, posebno jer se čini izvjesnim nastavak pritiska na Peking i Moskvu.
Zapadni pritisak
Obje strane su imale značajan dobitak od međusobnih odnosa. Rusija ima bogatog i voljnog trgovinskog partnera u vrijeme sve veće međunarodne izolacije. Kina je ostvarila tehnološke dobitke od svojih odnosa sa Rusijom i kupuje energiju sa velikim popustom. Svaka strana legitimira drugu na međunarodnom planu. Uprkos ovim „pozitivnim“ elementima, njihove veze su uglavnom definirane kao suprotstavljanje Zapadu. Istorijski gledano, zapadni pritisak na jednu ili obje zemlje (obično u obliku sankcija ili blokova u njihovom „bliskom inozemstvu”) produbio je njihove odnose. Nova normalizacija odnosa produbila se nakon masakra na Trgu Tjenanmen 1989. godine kada je međunarodna zajednica sankcionirala Kinu. Mnogo najavljivani američki „Pivot to Asia“ i sankcije koje su uvedene protiv Rusije 2014. praćene su naletom ekonomskih i vojnih sporazuma između Pekinga i Moskve. To se dogodilo djelimično iz nužde, ali i zato što su troškovi za svaku stranu produbljivanja odnosa smanjeni, jer su imali manje razloga za strah od otuđenja zapadnih zemalja.
Daljnje sankcije Zapada Rusiji nakon invazije na Ukrajinu, mogućnost nasilnog ujedinjenja Tajvana, „Samit za demokratiju“ i „Kvad“ ojačali su ove pokretače u Pekingu i Moskvi. Za obje zemlje, rastuća ekonomska, diplomatska, ideološka i potencijalno čak vojna konfrontacija sa zapadnim silama gotovo sigurno nadmašuje postojeće (ali sve manje) istorijsko nepovjerenje.
Suočavanje sa konkurentnim interesima
Male su šanse da različiti interesi razdvoje dvije zemlje. Naučili su iz vremena Hladnog rata da je kinesko-sovjetska podjela o važnosti uklanjanja ideologije iz veza, prihvatanja da se interesi neće uvijek uskladiti i rješavanja teritorijalnih sporova. Kinesko-ruska granica, oko koje su dvije zemlje zamalo zaratile 1960-ih, finalizirana je nizom sporazuma 1990-ih i 2000-ih. Svakoj strani je bila potrebna sigurna granica da bi ostvarila svoje ciljeve negdje drugdje. To je dovelo do drugih problema, posebno ruskog straha od kineske imigracije. Kinezi su pomogli Vladimiru Putinu na domaćem planu tako što su suzbili ilegalne prelaske granice. Slično, nakon ruskih pritužbi na kineski inženjering oružja, Peking je smanjio ovu praksu prema ruskim kompanijama za oružje, čime je omogućio proširenje prodaje oružja visokog kvaliteta. Rješavanje sporova je značajno poboljšano.
Uprkos namjerno objavljenim 'pitanjima i zabrinutostima' Xi Jinpinga, rat u Ukrajini će vjerovatno dugoročno zbližiti Rusiju i Kinu.
Rusija i Kina, također, moraju upravljati svojim ponekad suprotstavljenim interesima u Centralnoj Aziji. Kina jasno daje do znanja da na Rusiju gleda kao na veliku silu sa istorijskim pravima u Centralnoj Aziji. Dvije zemlje su osmislile neformalnu podelu rada na osnovu svojih snaga i prioriteta, pri čemu se Rusija fokusira na obezbjeđivanje sigurnosti, a Kina na ekonomski razvoj. Štaviše, Kina je umirila Rusiju tako što je predložila i implementirala mnoge regionalne inicijative preko Šangajske organizacije za saradnju (SCO), a ne jednostrano. S obzirom na značajan uticaj Rusije na ŠOS, to omogućava Moskvi da ublaži ili doprinese kineskim inicijativama. Ukratko, obje strane su naučile lekcije iz hladnoratovskih odnosa. Pokušaj zabijanja klina između njih vjerovatno neće uspjeti.
Barijere ostaju
Odnos će se vjerovatno produbiti, ali prepreke za formalni savez ostaju. Unutar kineskog sistema postoji zabrinutost oko ruske vanjske politike, posebno zbog sklonosti Moskve sili, podsticanja separatizma i pokušaja promjene međunarodnih granica. Ukrajina je dodala novi razlog ovoj zabrinutosti. Kina je bila suzdržana od većine rezolucija UN-a u vezi sa ratom, ali je istovremeno pružila Moskvi ekonomski spas i navodno razmatra podršku u oružju svom partneru u nevolji. Peking nije javno opravdao postupke Moskve, ali je pojačao ruske narative. Uprkos namjerno objavljenim 'pitanjima i zabrinutostima' Xi Jinpinga, rat će vjerovatno dugoročno zbližiti Rusiju i Kinu, budući da će se intenzivan zapadni pritisak na obje zemlje nastaviti.
S obzirom na to da su Rusija i Kina konvencionalno moćne, nuklearno naoružane države, vojna korisnost saveza je upitna. Međutim, izjave i postupci obje strane ukazuju na osjećaj nesigurnosti. To uključuje njihovu naglašenu zabrinutost zbog prijetnje 'revolucija u boji' koje podržava Zapad. Analiza zasnovana isključivo na sposobnostima zanemaruje politički značaj saveza kao izjave međusobne podrške u njihovoj konkurenciji sa zapadnim silama. Alijansa Kine i Rusije služila bi kao oslonac za globalnu opoziciju Zapadu. Kineska vlada već testira liniju protiv savezništva, a istaknuti naučnik Yan Xuetong se zalaže za savez sa Rusijom, a "plava knjiga" za nacionalnu sigurnost koju je naručila vlada zagovara istu politiku.
Zaključak
Čak i uz nepredvidivost ukrajinskog rata, odnosi Kine i Rusije će opstati. Ako ništa drugo, historija sugerira da će rat vjerovatno produbiti odnos na duge staze, vrlo vjerojatno u neki oblik formalne strukture saveza, jer obje zemlje traže podršku protiv percipiranog zapadnog okruženja. Kinesku politiku nesavezništva prvobitno je donio Deng Xiaoping kako bi zadržao nezavisnost i slobodu djelovanja u svojoj vanjskoj politici. Ovu nezavisnost Kini je sve teže održati u međunarodnoj areni nakon invazije na Ukrajinu, posebno kako se položaji u azijsko-pacifičkom regionu jačaju i međunarodne obaveze Kine povećavaju. Kineska komunistička partija često nas je znala iznenaditi svojim potezima. Zapad ne može lako dozvoliti da ovo bude najnovije iznenađenje.