Agencije potvrđuju: Kako Evropljani mogu osigurati sigurnost Ukrajine

Još od Trumpovog izbora, Evropljani su sa nestrpljenjem čekali "plan" nove američke administracije da okonča rat u Ukrajini. Posljednjih nekoliko sedmica, od Minhenske sigurnosne konferencije i nastavka razgovora između SAD i Rusije, bile su traumatično buđenje, koje je kulminiralo katastrofalnim sastankom ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog i američkog predsjednika Donalda Trumpa u Bijeloj kući 28. februara.

Kako bi odgovorili na izazove koje je pokrenuo pristup Washingtona, evropski lideri su se okupili u nekoliko navrata proteklih sedmica kako bi razgovarali o pregovorima i o tome kako doprinijeti sigurnosti Ukrajine. Tako je između ostalog dogovoren zajednički plan potrošnje na odbranu od 800 milijardi eura. Iako je dobrodošlo, ovo mora biti popraćeno trenutnim fokusom na sadržaj njihove ponude za Ukrajinu. Drugim riječima: kojim ciljevima Evropljani trebaju težiti i kako ih mogu postići?

Sveobuhvatni cilj evropskih lidera trebao bi biti očuvanje postojanja suverene i održive Ukrajine, što znači da ona ima kontrolu nad svojim političkim odlukama i da se neće suočiti sa budućom ruskom agresijom. Kako bi poštivali suverenitet Ukrajine, Evropljani bi trebali nastojati osigurati da sve što se pregovara sa Rusijom ne dodiruje domaća pitanja – rat nije rezultat domaće situacije u Ukrajini i njegov kraj neće biti postignut promjenama u ukrajinskoj politici. Kada Ukrajina treba  održati izbore ili kako treba regulirati upotrebu jezika ili lokalnu samoupravu treba prepustiti Ukrajini da odluči. Slično tome, ustavne odredbe u vezi sa težnjama Ukrajine za EU i NATO ne bi trebale biti dio pregovora.

A kako bi se osiguralo da je ishod pregovora u skladu sa međunarodnim pravom, Evropljani bi trebali insistirati na tome da se najosetljivija pitanja ostave otvorenim za buduće diskusije, a ne da se odmah rješavaju. To uključuje status određenih teritorija ili odgovornost za rusku agresiju i ratne zločine – nijedan sporazum o ovim tačkama nije bolji od lošeg.

 

Konačno, da bi se postigla održiva Ukrajina, potrebne su sigurnosne garancije. Odvraćanje od buduće agresije Rusije neophodno je za obnovu teritorija koje još uvek kontrolira Ukrajina i za povratak izbeglica. Do sada su Evropljani uglavnom bili izostavljeni iz pregovaračkog procesa koji predvode SAD. Nuđenje vlastitih sigurnosnih garancija, također, može podržati ukrajinski suverenitet i održivost za pregovaračkim stolom dajući legitimitet ulozi Evrope u budućnosti zemlje. Da bi se postigli ovi ciljevi, rasprave evropskih lidera o ukrajinskoj sigurnosti moraju, stoga, ići dalje od mogućnosti „čizme na zemlji“. Evropska ponuda za osiguranje budućnosti Ukrajine treba da počiva na četiri stuba:

1. Jačanje kapaciteta Ukrajine da se brani

 

To zahtijeva od evropskih zemalja da povećaju i unaprijede svoju vojnu pomoć Ukrajini i pojačaju obrambenu proizvodnju Evrope i Ukrajine. Ovo će ograničiti efekte smanjenja ili povlačenja američke vojne pomoći i osigurati da će ova pomoć biti dugoročno održiva. Obuka i savjetovanje ukrajinske vojske će, također, pomoći da se rekonstruiraju efikasnije snage – tri godine rata i hiljade žrtava uticali su na najbolje obučene jedinice i komandante. U isto vrijeme, ukrajinska iskusna vojska bi, također, mogla pružiti vrijednu obuku i savjete svojim evropskim kolegama.

 

2. Održavanje kapaciteta Rusije da rekonstruira svoj ofanzivni potencijal

 

Evropljani će morati definirati koje sankcije bi mogli biti spremni ukinuti kao poticaj za postizanje mogućeg sporazuma i kao polugu u pregovorima, a koje bi trebale ostati da ometaju sposobnost Rusije da obnovi svoju vojsku. One koje bi trebale potrajati su uglavnom sektorske sankcije, uključujući kontrolu izvoza koje bi se mogle prebaciti na trgovinsku politiku EU (gdje za donošenje odluka nije potrebna jednoglasnost). Snažan fokus bi trebao biti na poboljšanju implementacije ovih ograničenja i na bolji pregled finansijskih tokova u i iz Rusije.

 

3. Jačanje sposobnosti Evrope da identificira i djeluje na znakove obnovljenog vojnog jačanja na ruskoj strani

 

Ovo će zahtijevati značajna ulaganja u posmatračke i obavještajne kapacitete. Ali to će, također, zahtijevati da se naznači u samom prekidu vatre: naprimjer, budući sporazum mogao bi uključiti neke odredbe u vezi sa područjima u kojima bi raspoređivanje trupa i hardvera bilo ograničeno oko linije fronta. Pod pretpostavkom da neće biti međunarodnih snaga za interpoziciju ili prisustva za praćenje – što je uloga koju Evropljani ni u kom slučaju ne bi mogli igrati, jer bi to zahtijevalo odobrenje Moskve, što je vrlo malo vjerovatno – trebalo bi uspostaviti neka tehnička sredstva za praćenje i verifikaciju. Ovo bi moglo biti popraćeno zajedničkim rusko-ukrajinskim mehanizmom za praćenje, u idealnom slučaju koji uključuje treću stranu (ili grupu zemalja prihvatljivih za obje strane), za upravljanje izolovanim incidentima oko linije fronta.

 

4. Osiguravanje prisustva na terenu

 

To bi mogao biti dio budućih evropskih sigurnosnih garancija, koje će osigurati grupa voljnih i sposobnih zemalja. Cilj ovog prisustva ne bi bio održavanje mira ili praćenje (iz gore navedenih razloga), već odvraćanje Rusije od nastavka ofanzivnih operacija i uvjeravanje Ukrajine u njenu sigurnost. Ona bi bila raspoređena u ključnim strateškim oblastima i signalizirala bi spremnost zemalja učesnica da reaguju na ruske akcije. Neke evropske vlade izrazile su spremnost da razmjeste trupe, pod uvjetom da bi takvo raspoređivanje imalo američku podršku - što je Washington do sada odbacio. Na kraju, snaga takvog evropskog plana zavisit će od spremnosti zemalja učesnica da reagiraju, uključujući i silu, na ruske akcije – bilo da su to samo testovi, provokacije ili pravi napad.

 

*

 

Evropljani se već bore sa fundamentalnim preispitivanjem stubova vlastite sigurnosti, dovodeći u pitanje pouzdanost svog glavnog saveznika i njihovu sposobnost da se nose sa ovim novim strateškim okruženjem. Kada iznose svoju ponudu, trebali bi biti svjesni da je Ukrajina test za evropsku agenciju: da li su u stanju da oblikuju koherentan i kredibilan plan ili će na kraju biti podijeljeni i nesposobni da djeluju, to će odrediti kako ih vide Rusija, SAD i drugi, koji bi onda mogli zaključiti da se pritisak na Evropljane i igranje na njihove podjele isplati.