2022. je bila katastrofalna za Rusiju na Kavkazu

Kakva je to katastrofalna godina za Rusiju Vladimira Putina? Kada sam za Riddle Russia napisao tekst u kojem analiziram položaj Rusije na Južnom Kavkazu krajem 2021. godine, činilo se da su stvari za Moskvu na dobrom putu. Bili su uspostavili vojno prisustvo na teritoriji sve tri južnokavkaske republike (kao i tri nepriznate države regiona) prvi put u više od deceniju. Kremlj se oporavio od toga da je Turska otvorila vrata sukobu u Karabahu 2020. i uspostavio je uticaj u regionu. Bilo je teško zamisliti da se mnoge odluke u bliskoj budućnosti Kavkaza donose bez snažnog doprinosa, ili barem prećutnog prihvatanja, Moskve.

To je bilo prije samo 12 mjeseci. Nakon 10 mjeseci vojne katastrofe u Ukrajini, Rusija više ne izgleda dominantno na Kavkazu. Zapravo, danas bi Rusija mogla biti najslabija u regionu otkako su Gruzija, Armenija i Azerbejdžan stekle nezavisnost prvi put nakon Prvog svetskog rata.

Najpoučniji primjer ovoga dolazi kroz najaktivniju krizu u regionu, armensko-azerbejdžanski sukob oko Nagorno-Karabaha. Prva dva mjeseca 2022. prošla su tiho, sa samo nekoliko kršenja primirja prije ruske invazije na Ukrajinu 24. februara. Ali u martu je Baku povećao svoj interes, a njegove snage su krenule da preuzmu kontrolu nad selom Parukh, direktno pred očima ruskih mirovnih snaga u tom području. Ovo je bio prvi azerbejdžanski test sposobnosti Rusije da kontrolira situaciju u Karabahu i regionu u širem smislu i onaj u kojem moskovske snage nisu izgledale dobro: nisu bile u stanju ubijediti azerbejdžanske trupe da se vrate na svoje prethodne položaje i prepuste kontrolu nad selom, uprkos jasnom kršenju trilateralnog sporazuma iz novembra 2020. kojim je okončan Drugi rat u Karabahu.  

Uslijedilo je još gore. U augustu 2022. godine, Azerbejdžan je ponovo upotrebio silu da ostvari svoj cilj preuzimanja kontrole nad cijelim Nagorno-Karabahom, napavši armenske položaje u koridoru Lačin, jedinoj liniji spasa koja povezuje Karabah sa Armenijom i vanjskim svijetom. Na taj način, Baku je uspio iznuditi primopredaju gradova Lačin (Berdzor na armenskom) i Zabukh (Aghanvo) punu godinu i po dana prije roka predviđenog primirjem 2020. godine. Jedva mjesec

To je bio dio veće krize povjerenja u sposobnosti i dostojnost Rusije kao partnera u Armeniji općenito. Rusija i Armenija imaju jake formalne vojne veze: imaju sporazum o međusobnoj odbrani od 1997. godine i obje su članice Organizacije ugovora o kolektivnoj sigurnosti (ODKB), koji uključuje klauzulu o međusobnoj odbrani koja, ako se na nju pozove, obavezuje sve ostale države članice da doprinese vojnim sredstvima za odbranu dotičnog člana. Tokom azerbejdžanske ofanzive u septembru, Armenija je usvojila upravo ovaj član - samo da bi se susrela sa odugovlačenjem i odlukom da rasporedi samo misiju utvrđivanja činjenica od strane bloka kojim dominira Rusija. To je praćeno nezapamćenim protestima protiv ODKB-a u Jerevanu, pri čemu su ugledni Armenci pozivali Armeniju da se povuče iz bloka, dok su najviši armenski zvaničnici otvoreno izjavili da nemaju povjerenja u organizaciju.

Konačno, najveći incident za kredibilitet Rusije u Armeniji i sukobu u Karabahu dogodio se krajem godine. Grupa azerbejdžanskih 'ekoaktivista' je 12. decembra postavila kamp na koridoru Lačin, blokirajući jedini put koji povezuje Karabah sa Armenijom i vanjskim svijetom. Demonstranti, koje je transparentno rasporedio režim Alijeva - Azerbejdžan je zemlja u kojoj policija nasilno sprečava protestne akcije u roku od nekoliko minuta - započeli su blokadu koja traje više od mjesec dana i ne pokazuje znakove jenjavanja. Ruske mirovne snage, koje bi trebalo da garantuju slobodan prolaz robe i vozila duž rute, umesto toga su djelovale kao efektivno osiguranje za 'prosvjednike.' Odbijanje armenskih zvaničnika bilo je snažno: Pašinjan je na sastanku sa samim Putinom izjavio da ' ispostavilo se da koridor Lačin [u stvari] nije pod kontrolom ruskih mirovnih snaga', dok je čelnik Vijeća sigurnosti Armenije Armen Grigoryan tvrdio da je Armenija bila pod 'snažnim pritiskom' da se pridruži Rusko-bjeloruskom savezu država te da je blokada koridora bila dio tog pritiska. Ruska nesposobnost ili nespremnost da otvori put Lačin postala je najstrašnija tačka u rusko-armenskim odnosima do sada, a čak i ako se put ponovo otvori sutra, šteta je učinjena.

Nasuprot svemu tome, dva druga strana aktera su postala mnogo direktnije uključena u Armeniju: SAD i Francuska. Washington je poduzeo intenzivne diplomatske aktivnosti nakon septembarskih borbi, a američki državni sekretar Anthony Blinken i savjetnik za nacionalnu sigurnost Jake Sullivan zvali su Pašinjana i Alijeva gotovo svakodnevno sedmicama da održe krhko primirje. U međuvremenu, najviši armenski zvaničnici proveli su duže vrijeme u SAD-u ove godine, pri čemu su i ministar vanjskih poslova Ararat Mirzoyan i ministar odbrane Suren Papikyan tamo boravili na putovanjima, a da ne govorimo o njihovim brojnim posjetama Francuskoj. Kruna ovog napora bila je posjeta predsjedavajuće Predstavničkog doma Nensi Pelosi 18. septembra Jerevanu, u kojoj je ona iznijela oštre opaske protiv agresije Azerbejdžana, navodeći Armeniju uz Tajvan i Ukrajinu u izjavi da svijet 'mora izabrati demokratiju nasuprot autokratije.' Ove rastuće veze još nisu proizvele čvrste obaveze u vidu dodatne vojne pomoći ili saradnje (iako se o tome razgovara), ali Armenija jeste izvršila prvu kupovinu vojne opreme od Indije ove godine, kupivši 250 miliona dolara raketnih artiljerijskih sistema. Sve zajedno, ovo predstavlja pad relativne ruske moći u Armeniji do stepena koji bi se prije samo godinu dana činio nezamislivim.

Stvari nisu išle bolje za Moskvu ni u ostatku regiona, uključujući i drugu glavnu stranu u sukobu u Karabahu: Azerbejdžan. Dok se Baku ove godine zvanično približio Rusiji, potpisujući sporazum o savezu sa Moskvom bukvalno dva dana prije invazije na Ukrajinu, u stvarnosti to ima puno više nijansi. Ilham Alijev je nastojao Rusiju prikazati kao jednog od glavnih azerbejdžanskih problema, skrivenu ruku koja nastoji ohrabriti separatiste Karabaha i destabilizuje „mirovni proces“, kakav je, sa Armenijom. Ruben Vardanjan, oligarh armenskog porijekla koji je odustao od ruskog državljanstva i preselio se u Karabah da služi kao državni ministar u vladi Stepanakerta, kao agent Kremlja koji je poslat da poremeti mirovne pregovore sa Jerevanom je odličan primjer. Moskva je vidljivo, i prilično ponižavajuće, odustala od svoje tradicionalne pozicije regionalnog moćnog posrednika, i izgubila je veliki dio svoje poluge nad Bakuom, na mnogo načina sada joj je više potreban Azerbejdžan nego što je Azerbejdžanu potrebna Rusija. Sa malo prijatelja u svijetu, Rusija nije željela preduzeti bilo kakve korake koji bi mogli suprotstaviti njenom malom južnom susjedu, umjesto toga trpi brojne izazove sa svojim mirovnjacima u Karabahu zbog kojih izgledaju bespomoćno. Kako se Rusija oslanja na nove gasne sporazume sa Azerbejdžanom kako bi pomogla efikasnom plasiranju dijela svog gasa u prodaji Evropi, sada je Alijev taj koji je drži mnoge karte u svom odnosu sa Putinom.

Tok ruskog uticaja u konačnoj južnokavkaskoj državi bio je manje dramatičan, ali malo više umirujući za Moskvu. U Gruziji je vladajuća partija Gruzijski san otišla daleko od perioda kada je izbjegavala svaki mogući antagonizam Kremlja, do stepena koji je postao skandalozan među gruzijskim stanovništvom (možda najantiruskiji bilo gdje van Ukrajine). Dok su gruzijski čelnici, uključujući njenog  kardinala i de facto kormilara Bidzina Ivanishvilija, do sada izbjegavali pružati gotovo bilo kakvu podršku Ukrajini, oni su barem javno opredijeljeni za pridruživanje Gruzije EU. Opipljivije za rusko djelovanje u regionu bilo je njeno vojno prisustvo u otcijepljenim državama Abhazije i Južne Osetije pod ruskom kontrolom. U Abhaziji je više od tri četvrtine ruske vojne opreme stacionirane na toj teritoriji do maja poslano u Ukrajinu, dok je drugi dobro obavješteni analitičar rekao autoru da je 'sve' prebačeno iz Abhazije, što je izazvalo strah među lokalnim stanovništvom nad svakim pokušajem Gruzije da iskoristi prednost. Rusija je u velikoj mjeri regrutovala stanovništvo Južne Osetije (koje ukupnobroji možda 30.000 ljudi) za svoje operacije u Ukrajini, što je rezultiralo nemirima dok su dezerteri ljutito ispitivali tadašnjeg predsjednika Južne Osetije. Vjera u sposobnost Rusije kao sigurnosnog garanta poljuljana je u Suhumiju i Chinvaliju po prvi put od de facto ruske okupacije oba regiona 2008.

Ovakva slika je, dakle, strašna za Rusiju na južnom Kavkazu, pogotovo zato što se ništa u vezi sa ovom situacijom vjerovatno neće poboljšati u skorije vrijeme. Kako ruska invazija na Ukrajinu nastavlja da posustaje, zahtijevajući sve više resursa i pažnje Kremlja, Moskva će se boriti da održi svoj sadašnji oslabljen nivo uticaja u regiji i da ne potone još dublje. Umjesto toga, dok žar pobune počinje ponovo da gori među rekonstituiranim čečenskim separatističkim formacijama koje su sada aktivne i rastu u Ukrajini, Putinov stisak sa obe strane kavkaskih planina mogao bi se početi raspadati 2023.