Ima li sličnosti između sukoba u Južnoj Osetiji, Abhaziji i Nagorno-Karabahu?

Nakon raspada Sovjetskog Saveza, Južni Kavkaz je naslijedio tri oružana sukoba, svi sa separatističkom pozadinom, koji tek treba da se razriješe. Još uvijek ostaju zamrznuti. Ovi sukobi su gruzijska oblast Abhazija, Južna Osetija te Nagorno-Karabah, gdje traje sukob između Armenije i Azerbejdžana. Budući da osporavaju teritorijalni integritet Azerbejdžana i Gruzije, ovi sukobi se prihvataju kao glavni faktori koji ugrožavaju sigurnost regiona.[1] Njihova “zamrznuta” priroda koja traje jako dugo, čini ih vrlo krhkim, jer bi se oružani sukobi između strana lako mogli ponovo razbuktati. Konkretno, rusko-gruzijski rat koji je izbio 2008. je jasan dokaz krhkosti sporova i mogućnosti da se oni u svakom trenutku ponovo razbuktaju.

Sva tri sukoba izbila su uoči raspada Sovjetskog Saveza, zbog separatističkih zahtjeva Armena iz Nagorno-Karabaha u Azerbejdžanu i Osetina i Abhaza u Gruziji. U sva tri slučaja sukobi su prerasli u oružanu fazu, što je dovelo do početka ratova između sukobljenih strana, praćenih uključivanjem vanjskih faktora. Za razliku od Abhaza i Osetina, Armeni su već dobili suverenu državu – Republiku Armeniju. Međutim, njihov zahtjev se fokusirao na odvajanje teritorije u susjednoj državi, Azerbejdžanu, i integraciju tih teritorija koristeći svoju kompaktnu etničku grupu koja se nastanila na tim teritorijama. Direktna uključenost Armenije kao primarne strane u sporu, posebno u fazama naoružavanja i izgradnje mira, učinila je sukob teritorijalnim i međudržavnim sukobom. Međutim, sukobe u Abhaziji i Južnoj Osetiji treba definirati kao etničke i unutardržavne, jer su izbili kao rezultat neslaganja između centralne vlasti i etničke autonomne regije.

U sva tri slučaja rat je završio uslovnom pobjedom separatista, koje su podržavale vanjske grupe poput Rusije i Armenije, i potpisivanjem, ne mirovnog sporazuma, već sporazuma o prekidu vatre. Nakon sporazuma o prekidu vatre povećala se uloga trećih strana kao posrednika u sukobima. U slučaju Nagorno-Karabaha i Južne Osetije, OSCE, au Abhaziji UN, postali su glavni posrednici u mirovnim pregovorima. U Abhaziji i Južnoj Osetiji, u skladu sa zahtjevima sporazuma o prekidu vatre, mirovne snage su bile uključene u proces regulacije, ali u sukobu u Nagorno-Karabahu to je isključeno zbog neslaganja strana o porijeklu mirovnih snaga.

Druga veoma važna sličnost između sukoba je uloga koju je Rusija igrala u svima njima, budući da je zvanično bila uključena kao treća strana, a nezvanično je bila spoljni faktor sa sopstvenim interesom kako će se sukobi rješavati. U stvari, tokom ratova u sva tri slučaja Rusija je direktno i aktivno učestvovala i odigrala ključnu ulogu u uslovnoj pobjedi separatista. Nakon ratova, Rusija je bila jedan od pokretača mirovnih pregovora između strana, ali su svi njeni pokušaji propali. Moglo bi se pretpostaviti da Rusija nije uložila dovoljno napora da riješi sukobe, budući da je imala vlastiti interes da održi status quo koji je vladao nakon ratova i da je imala za cilj da očuva uvjete „nema mira nema rata“ u spornim regijama. U stvari, rusko-gruzijski rat 2008. je dokazao ovu percepciju. Kada je Gruzija umarširala u Južnu Osetiju kako bi obnovila svoj teritorijalni integritet, Rusija je reagovala tako što je poslala svoju vojsku da spriječi Gruziju da to učini, i ne samo da je uspela da zaustavi Gruziju, već je i privremeno okupirala njene teritorije. Nakon rata, Rusija je priznala nezavisnost Južne Osetije i Abhazije.

Nakon priznanja od strane Rusije, i neke druge zemlje, poput Nikaragve, Venecuele, Naurua, Vanuatua i Tuvalua, reagovale su slično i priznale nezavisnost ovih „država“. Ovo je faktor razlikovanja između Nagorno-Karabaha i sukoba u Abhaziji i Osetiji. Dok je separatističke republike Gruzije priznalo nekoliko zemalja, takozvanu Nagorno-Karabah Republiku nije priznala čak ni Armenija.