Zašto Putin ne može okončati rat: Pet zamki koje je sam sebi postavio  

 

Putinova invazija na Ukrajinu trebala je biti brza i pobjednička. Ali više od tri godine kasnije, Rusija je i dalje zaglavljena u krvavom, skupom i destabilizirajućem ratu. Dok svijet raspravlja o tome kako zaustaviti rat, jedna istina postaje sve jasnija: sam Putin ga ne može okončati. Evo pet razloga zašto.

 

 

Više od 700.000 ruskih vojnika bori se u Ukrajini, mnogi od njih slabo obučeni, traumatizirani ili brutalizirani ratom. Oni koji se vrate kući često nose duboke emocionalne i psihološke rane – neki od njih postaju nasilni, čineći zločine poput napada, silovanja ili čak ubistava.

Štaviše, kako se ruski resursi za mobilizaciju iscrpljuju, Kremlj se okrenuo regrutovanju zatvorenika – uključujući i osobe osuđene za izuzetno nasilne zločine. Specijalna izvjestiteljica UN-a za ljudska prava u Rusiji, Mariana Kacarova, potvrdila je da je otprilike 170.000 osuđenih počinitelja nasilnih djela regrutovano za borbu u Ukrajini.

„Mnogi od njih – i ovo je novi trend – po povratku čine nove nasilne zločine, ciljajući žene, djevojčice i djecu, uključujući seksualno nasilje i ubistva“, rekla je tokom sjednice Vijeća UN-a za ljudska prava u Ženevi.

Završetak rata značio bi preplavljivanje ruskog društva sa još više slomljenih, opasnih muškaraca. Kremlj se boji haosa koji bi uslijedio.

 

 

Ruska ekonomija se preorijentirala oko rata. Od početka invazije na Ukrajinu, Kremlj je preusmjerio ogromne državne resurse u ratnu mašineriju – od tenkova i raketa do uniformi i dronova. Potrošnja na odbranu u 2025. godini trebala bi dostići gotovo 30 posto ukupnog nacionalnog budžeta – zapanjujuća brojka, veća nego u bilo kojoj godini od raspada Sovjetskog Saveza.

Prema Bloombergu i drugim nezavisnim izvorima, vojna i sigurnosna potrošnja činit će gotovo 40 posto svih saveznih rashoda. To znači da svaka treća rublja koju vlada sada troši ide na rat. Čitave industrije – metalurgija, hemijska industrija, elektronika – preorijentirane su da služe vojnoj proizvodnji. Mnoge ruske regije prolaze period oživljavanja svojih lokalnih ekonomija ne kroz inovacije ili trgovinu, već kroz rastuću potražnju za oružjem i municijom.

Još više iznenađuje: uprkos zapadnim sankcijama i ekonomskoj izolaciji, ruski BDP je neznatno porastao u 2023. godini, porastavši za oko 3,6 posto, prema podacima ruske statističke agencije Rosstat. Ali ovaj rast je uglavnom vještački - pokreće ga ratna potrošnja, a ne održivi razvoj. To je iluzija prosperiteta koju podstiču militarizam i smrt.

Završetak rata značio bi gašenje cijelog ovog ratnog ekonomskog motora. Najvjerovatnije, Putin nema želju saznati šta će se desiti ako se taj motor zaustavi. Za režim, rat više nije samo politički alat - to je ekonomski spas.

 

 

Sve dok rat traje, Putin uživa opasnu vrstu imuniteta. Rat ušutkuje neslaganje, prigušuje kritike i opravdava autoritarizam. Sve - od siromaštva preko cenzure do atentata - opravdava se pod sloganom "u ratu smo".

Pod okriljem ovog rata, Putin je eliminirao ključne protivnike. Aleksej Navaljni, njegov najistaknutiji kritičar, ubijen je u arktičkom zatvoru pod sumnjivim okolnostima. Vođa Wagner grupe Jevgenij Prigožin, koji se usudio izazvati Putinov autoritet pobunom, poginuo je u misterioznoj avionskoj nesreći samo dva mjeseca kasnije. Druge opozicione ličnosti poput Ilje Jašina i Vladimira Kara-Murze su zatvorene ili prisiljene na egzil.

Ruska kulturna elita - muzičari, glumci, pisci i filmski stvaraoci - su ili pobjegli ili su ušutkani. Nakon 2022. godine, mnogi su napustili zemlju, noseći sa sobom posljednje ostatke javnog otpora. Ono što je ostalo je ispražnjeno društvo, koje je Putinu lakše kontrolirati.

U međuvremenu, rat odvraća pažnju od domaćih katastrofa i vladinih neuspjeha. Kada su teroristi napali gradsku dvoranu Crocus u blizini Moskve, ubivši preko 140 ljudi, režim je brzo okrivio Ukrajinu - iako je ISIS kasnije preuzeo odgovornost. Mnogi Rusi su prihvatili laž, ne želeći dovesti u pitanje zvaničnu verziju priče.

Osnovne usluge stanovništvu su sve lošije. Zdravstvena zaštita je nedovoljno finansirana. Infrastruktura se raspada. Putin je prije više od 20 godina obećao da će preseliti ljude iz kasarni iz sovjetskog doba – ali umjesto toga, sada gradi nove stambene blokove u okupiranom i uništenom Mariupolju. Poruka je jasna: rat je važan, ljudi nisu.

Putin ne želi mir, jer ga rat drži nedodirljivim. Omogućava mu da izbjegne odgovornost, uništi opoziciju i predstavi se ne kao diktator – već kao „ratni vođa“. Mir bi natjerao ljude da postavljaju pitanja – poput toga zašto je Putin još uvijek na vlasti nakon 25 godina.

 

 

Putin je pokrenuo invaziju sa velikim obećanjima: da „denacifikuje“ Ukrajinu, sruši njenu vladu i zaustavi širenje NATO-a. Nijedan od tih ciljeva nije postignut.

Nije zauzeo Kijev za tri dana. Nije uništio ukrajinski identitet. Nije ništa „denacifikovao“. Ono što je postigao je upravo suprotno od onoga što je obećao.

Ukrajina je danas ujedinjenija, odlučnija i vojno sposobnija nego ikad prije. Ima jednu od najiskusnijih i najobučenijih armija u Evropi.

Ukrajinski odbrambeni startupi proizvode dronove, alate za elektronsko ratovanje i komponente raketa ne samo za vlastitu vojsku, već i u saradnji sa globalnim vojnim gigantima poput Rheinmetall-a i Saab-a. Ukrajina se isključivo ne brani  – ona postaje dio zapadnog vojno-industrijskog ekosistema.

Generacije Ukrajinaca nikada neće zaboraviti šta je Rusija učinila. Trauma, ratni zločini, ukradena djeca – ovi ožiljci će trajati decenijama. Mržnja prema Rusiji je sada duboka, lična, generacijska.

I dok se Ukrajinci bore za slobodnu budućnost, oni obnavljaju svoju historiju, jezik i kulturu – potiskivane stoljećima pod vlašću Moskve. Ukrajinske knjige, filmovi, muzika i pozorišta cvjetaju. Svaki ruski projektil samo pojačava nacionalno buđenje koje je Putin želio spriječiti.

Nasuprot tome, Rusija se izoluje – siromašnija je, ljuća i autoritarnija. I to je pravi problem za Kremlj: slobodna, uspješna Ukrajina je direktna prijetnja Putinovom režimu. Jer pokazuje njegovom vlastitom narodu da postoji drugi put – onaj gdje vam ne treba diktator da biste preživjeli.

Pa šta on sada može nazvati pobjedom? Zauzimanje nekoliko uništenih gradova uz gubitak uticaja, globalnog poštovanja i miliona života? Nema strategije izlaska. Ne za njega. Ne više.

 

 

I na kraju, ali ne i najmanje važno. Jedan od glavnih razloga zašto je Putin pokrenuo svoju potpunu invaziju bio je njegov ultimatum Sjedinjenim Američkim Državama i NATO-u iz 2021. godine: povlačenje snaga iz Istočne Evrope i povratak na status quo iz 1997. godine. Vjerovao je da će rat uplašiti Zapad i natjerati ga da se pokori. Umjesto toga, učinio je suprotno.

NATO je sada veći, jači i bliži granicama Rusije nego ikad prije. Finska – sa svojom granicom od 1.300 kilometara – pridružila se savezu. Švedska ju je slijedila. Ono što je nekada bila tampon zona sada je direktna granica sa NATO trupama i opremom. Ovo nije povlačenje koje je Putin zahtijevao – to je historijsko širenje zapadnog vojnog prisustva.

Štaviše, Evropska unija se naoružava. Prvi put tokom više decenija, lideri EU ozbiljno razgovaraju o formiranju zajedničkog odbrambenog bloka nezavisnog od SAD-a, fokusiranog na kolektivnu evropsku sigurnost. EU ima za cilj postati vojno nezavisna do 2030. godine, što je tektonski pomak u potpunosti uzrokovan Putinovom agresijom.

Umjesto da oslabi Zapad, on ga je ujedinio. Umjesto da zaustavi NATO, on ga je dodatno pojačao. Umjesto da podijeli Evropu, učinio ju je odlučnijom nego ikada da se odupre autokratiji.

Sada ne može stati, čak i ako nastavi, siguacija postaje gora. Zarobljen je u ratu koji je započeo, ali više ga može završiti.

Pa šta je sljedeće?

Putin nije samo započeo ovaj rat - on je izgradio sistem koji zavisi od njega. Psihološki, ekonomski i politički.

A istina je: on ne može sam završiti ovaj rat. Ili treba da ostvari sve svoje prvobitne ciljeve - koji su sada potpuno van domašaja - ili da bude prisiljen na mir ogromnim unutrašnjim ili vanjskim pritiskom.

U svakom drugom slučaju, on će produžavati rat koliko god je to moguće. Jer bez toga, njegov politički režim se urušava. Bez toga, njegova pažljivo inscenirana slika "velikog vođe" se raspada. Njegovo historijsko naslijeđe ne preživljava mir - ono preživljava samo u haosu.

Ovaj rat više nije samo pitanje Ukrajine. Radi se o održavanju jednog čovjeka na vlasti i očuvanju laži. I dok se ta laž ne sruši - ili ne bude razbijena izvana - rat će se nastaviti.

Ne zato što je Putin jak. Već zato što je preslab da bi se zaustavio.