Zašto je Rusija tako otporna

Putinov sistem se često opisuje kao hijerarhija moći, takozvana vertikala moći, sa direktnom centraliziranom kontrolom koja teče prema dolje iz Kremlja. U stvari, stvarno funkcioniranje sistema je složenije.

Iako održava političku kontrolu, Kremlj delegira značajna ovlaštenja nižim nivoima vlasti. Ovo delegiranje je važan izvor fleksibilnosti Rusije dok traje rat protiv Ukrajine.

Za mnoge stručnjake i praktičare, izuzetna otpornost Rusije tokom rata s Ukrajinom bila je veliko iznenađenje. Očekivalo se da će neviđeni talas od skoro 24.000 ekonomskih sankcija osakatiti rusku ekonomiju čineći je zemljom sa najviše embarga na svijetu. Umjesto toga, ruska preduzeća su se brzo preokrenula: trgovina sa Kinom, Indijom i takozvanim Globalnim Jugom zamijenila je zatvorene zapadne kanale, a prirodni resursi su pružili osnovu za ova nova partnerstva.

Ipak, fleksibilnost tržišne ekonomije govori samo dio priče o neočekivanoj otpornosti Rusije.

Razmotrite ogromnu veličinu zemlje. Za mnoge Ruse, njihov status najveće zemlje na svijetu po površini, sa skoro 6,6 miliona kvadratnih milja, potvrđuje njen status velike sile. Međutim, ogromna veličina znači međuregionalne nejednakosti, kao i multietničnost i multikonfesionalnost, koje je Rusija naslijedila iz svoje carske prošlosti.

Takav ogroman i raznolik prostor bi se činio vrlo teškim za kontrolirati, posebno zato što je rat neizbježno pogoršao podjele i raskole. Ipak, činjenica ostaje: Kremlj je uspio održati lojalnost svih ruskih regija bez izuzetka. Ovo je od kritične važnosti jer bez njihove podrške, uključujući snabdijevanje oružjem i potrebnom ljudstvom, bilo bi nemoguće nastaviti rat. Odluke se donose u Moskvi, ali regije vode borbe.

Tokom rata nije bilo nijednog slučaja nelojalnosti regionalnih guvernera - svi su oni oduševljeno podržavali Putina, rat protiv Ukrajine, cijelu "patriotski program" pa čak i prenos dodatnih područja odgovornosti na njihova ramena. Regionalni guverneri su ključni za legitimitet režima.

Dakle, kako Kremlj osigurava njihovu lojalnost?

Intuitivni odgovor bi mogao biti potpuna kontrola, uključujući povratak sovjetskim metodama. Zaista, Putinova vertikalna struktura moći odražava sovjetske prakse, ali sa ključnim razlikama u izvršenju. One proizlaze iz različite prirode dva sistema: Sovjetski Savez je bio režim zasnovan na partiji, dok Putinova Rusija djeluje putem ličnog autoriteta jednog čovjeka. Dok su Sovjeti primjenjivali sveobuhvatnu ideološku kontrolu putem struktura Komunističke partije, Putin koristi selektivniji mehanizam upravljanja elitom.

Osim toga, za razliku od sovjetske komandne ekonomije, koja je zahtijevala centralnu kontrolu nad većinom ekonomskih aktivnosti, Putinov model funkcionira unutar tržišnog okvira, omogućavajući značajnu ekonomsku autonomiju uz održavanje političke centralizacije. Ovo odvajanje političke i ekonomske kontrole označava fundamentalni prekid sa sovjetskom praksom, gdje su te dvije bile nerazdvojne.

Putinov centralno-regionalni model postigao je ravnotežu kroz neobičnu pogodbu: potpunu političku centralizaciju u paru sa relativnom ekonomskom slobodom. Predsjednička administracija ne pokušava kontrolirati svaku guvernersku akciju, što je nemoguć, ali nepotreban zadatak.

Umjesto toga, zahtijeva konkretne rezultate: brojke izlaznosti birača, glasove za Putina i Jedinstvenu Rusiju i podršku kandidatima koje podržava Kremlj. Guverneri moraju regrutovati vojnike po ugovoru, ispunjavati obaveze prema porodicama vojnika i periodično držati govore o ruskoj veličini i padu Zapada. Pored ovih zahtjeva, guverneri djeluju sa značajnom autonomijom, koja se prati samo zbog odstupanja od standarda Kremlja.

Savezna vlada je uspostavila sve veći skup kriterija za procjenu efikasnosti guvernera, pri čemu "nivo povjerenja u vlasti" služi kao primarna metrika. Ovaj ključni pokazatelj obuhvata i smanjenu aktivnost regionalnih protesta i povećan patriotizam mladih. Dok predsjednička administracija prati ove kriterije, savezna vlada nadgleda sve ostale metrike.

Ovi dodatni kriteriji su sekundarni, a djelimično poštivanje rijetko rezultira značajnim posljedicama za aktuelne guvernere. Ali guverneri, poput saveznih zvaničnika i gradonačelnika, rade pod stalnom prijetnjom otkaza i krivičnog gonjenja (glavni razlog je navodna korupcija). U augustu je objavljeno da se 99 visokih zvaničnika na saveznom i lokalnom nivou suočilo sa krivičnim postupcima i da su takvi postupci postali mnogo češći od početka rata u Ukrajini. Ove crvene linije su dobro prepoznate i prihvaćene od strane regionalnih guvernera.

Ključno je da ovaj model čini delegiranje dodatnih ovlaštenja politikom bez rizika sa stanovišta Kremlja. Budući da guverneri ne predstavljaju političku prijetnju, davanje operativnih ovlasti poboljšava regionalno upravljanje bez ugrožavanja centralne političke kontrole. Regionalni guverneri žive u kavezu - ali prostranom koji ne ograničava njihove administrativne funkcije. Uz relativno nisku cijenu, Moskva osigurava lojalne i efikasne guvernere za ratno vrijeme, dok istovremeno kontrolira njihovo ponašanje prijetnjom zatvora i sramote. Model postiže usklađenost bez opsežnih resursa, jer ne teži uniformnosti na svim nivoima društva, već samo tamo gdje je to najvažnije.

Pod kojim uslovima bi ovaj model mogao erodirati? Neki vjeruju da bi nezadovoljstvo „odozdo“ (iz regija) i lokalizirana želja za preispitivanjem svog odnosa sa centrom mogli potkopati sistem.

Međutim, ovi autori ne vide dokaze za to. Regionalni guverneri, poput Moskve, zainteresirani su za očuvanje trenutnog modela. Model bi mogao biti potkopan - i na kraju propasti - samo ako bi Moskva doživjela značajno i dugotrajno slabljenje, što bi uzrokovalo da regije prestanu oslanjati se na centar i pređu na strategiju preživljavanja koristeći vlastite resurse. To se dogodilo 1990-ih i moglo bi se ponoviti nakon Putina.