"Vrisci njegove majke mogli su se čuti na pola milje": Priče o ljudima koje su pogubili ruski vojnici u Černigovskoj oblasti
Selo Levkoviči udaljeno je 20 kilometara od Černihiva, grada na sjeveru Ukrajine. Dva spomen obilježja su u centru sela. Jedno je posvećeno palim braniteljima u Drugom svjetskom ratu. Drugi spomenik je četvorici stanovnika sela koji su ubijeni tokom rusko-ukrajinskog rata. Postavljeno je na mjestu njihovog ubistva. Četvoricu civila ubili su ruski vojnici koji su ušli u selo poslednjeg dana zime 2022. godine. Ujutro 1. marta roditelji jedne od žrtava pronašli su tijelo svog sina i trojice njihovih komšija.
Ovaj članak je ekskluzivno za Ukrajinsku pravdu pripremila platforma Memorijal memorija koja priča o ukrajinskim vojnicima i civilima koje je ubila Rusija.
Šta se dogodilo u Levkovičima 28. februara 2022?
Ruske trupe napredovale su kroz Černigovsku oblast u prvim danima invazije na Ukrajinu. Seljani u Levkovičima, blizu Černihiva, samoorganizirali su se da se odupru neprijatelju. Pomagali su ukrajinskim trupama stacioniranim u obližnjoj šumi, donoseći im hranu i sve ostalo što im je bilo potrebno. Pravili su i molotovljeve koktele kako bi pomogli braniteljima u slučaju bitke za selo.
Konvoji ruskih okupatora ušli su u Levkoviče uveče 28. februara 2022. U isto vrijeme, oko 18 sati, mještani su čuli pucnjeve. Vjeruju da je to bio trenutak kada su ruski vojnici ubili četvoricu njihovih komšija. Niko od mještana nije bio svjedok pucnjave pa je još uvijek nejasno zašto je neprijatelj oduzeo živote ovih muškaraca i kako su njih četvorica uopće tamo završili.
Zbog nedostatka informacija, pojavile su se različite verzije onoga što se moglo dogoditi. Jedna teorija je da su okupatori pronašli molotovljeve koktele u staroj zgradi, a ti ljudi su se slučajno našli u blizini. Neki od rođaka žrtava vjeruju da su čuli tutanj neprijateljskih vozila i izašli napolje da provjere šta se dešava.
Šta god da se dogodilo, mještani četvoricu ubijenih smatraju lokalnim herojima.
Ko su bila četvorica muškaraca ubijena u centru Levkoviča? Evo njihovih priča.
Serhij Nemčenko, 33
Serhijevi roditelji su prvi saznali za tragediju. Mještani kažu da su se 1. marta 2022. godine krici njegove majke čuli kilometar dalje. Tog jutra, ona i njen suprug Jurij pronašli su tijelo svog sina u centru sela.
„Veoma mi se teško sjećati i ponovo proživljavati sve to“, kaže Jurij. „Serhij je došao kući iz Černjigova 27. februara. I sutradan su ga ubili. Pronašao sam sina i sahranio ga u bašti. Nakon što je Černigovska oblast oslobođena [početkom aprila 2022. — autor], tijela su ekshumirana, a 16. aprila ponovo su sahranjeni na groblju".
Serhij je rođen u Levkovičima. Nakon što je završio školu, školovao se u Černihivu da postane kvalificirani zavarivač, a zatim je radio u firmi za održavanje stanova. Roditelje je posjećivao kad god je imao slobodnog vremena. On i njegov otac su voljeli ići zajedno na pecanje. Serhij je planirao izgraditi sjenicu u dvorištu svojih roditelja: već je donio građevinski materijal i dizajnirao objekat. Ali nikada nije dobio priliku da svoju ideju pretvori u stvarnost.
„Moj sin je bio dobar čovek, vrijedan momak i nije imao dovoljno vremena za život“, kaže Serhijev otac.
Aleksandr Derkač, 51
Dana 1. marta, kćerka Aleksandra Derkača Tetjana otišla je po njegovo tijelo. Uzela je seoske sanke, pošto je dan ranije palo malo snijega i krenula preko sela do mjesta pogubljenja.
"Moji roditelji su se davno razveli. Kada je počeo rat, bila sam sa porodicom u maminoj kući, kilometar udaljenoj od mjesta pucnjave. Ujutro 1. marta čuo sam kako neko vrišti: " Moj sin!" To je bila majka Sergeja Nemčenka... A onda su nas pozvali i rekli nam da je moj otac mrtav", prisjeća se Tetjana.
Na putu do mjesta ubistva srela je prijatelja koji joj je pomogao da Aleksandrovo tijelo stavi na sanke. Zajedno sa ostalim seljanima, odvezli su ga na groblje gdje su ga brzo sahranili.
Tetjana kaže da je Aleksandar imao rane na nozi, na udovima je bilo tragova krvi, a koža na glavi mu je bila potamnjela, poput modrice. Pretpostavlja da je njen otac pretučen, a zatim ubijen.
Tetjana veruje da su on i ostala trojica muškaraca koje su ubili okupatori čuli tutnjavu vojnih vozila i izašli da provjere šta se dešava. Ne razumije zašto su njih četvorica ubijena na istom mjestu.
Aleksandr Derkač je rođen u Levkovičima i tamo je proveo većinu svog života. Regrutovan je u obaveznu vojnu službu, a zatim se vratio kući i počeo raditi na farmi. Aleksandr je volio konje. Kod kuće je držao tri: jednog svoga i dva koja su pripadala farmeru.
„Harmonika i konji bili su velika ljubav mog oca. Živio je sa majkom, obrađivao baštu i radio. Moja baka nije dočekala ovaj rat: umrla je 14. februara, a on je umro dvije sedmice nakon nje“, kaže Tetjana.
Jaroslav Varava, 34
Dana 1. marta 2022. godine, Anu Varava je nazvala svekrva, koja joj je rekla da je njen suprug Jaroslav mrtav.
"Doveli smo ga kući. Sama sam iskopala grob u bašti. Oprali smo ga i presvukli, a prijatelji su nam pomogli da ga sahranimo", prisjeća se ona.
Ana je rekla da je Jaroslav pogođen u noge i genitalije. Na leđima su mu bile rane od vatrenog oružja.
"Bila sam u stanju šoka. Neposredno prije toga izgubila sam kćerku u sedmom mjesecu trudnoće. A onda i muža... Sve je to jako teško podnijeti", kaže Ana.
Jaroslav Varava je rođen u Levkovičima i tamo je živeo ceo život. Oženio se i on i njegova žena dobili su sina. Jaroslav je radio kao vozač traktora u lokalnom preduzeću. Kasnije je kupio sopstveni traktor. Kupio je kuću koju je sam renovirao. Jaroslav je bio druželjubiv i otvoren. Imao je dobar glas i svirao gitaru. Okupatori su mu ukrali gitaru: provalili su u porodičnu kuću dok je Ana bila kod svekrve.
Ana se prisjeća da je Jaroslav mogao popraviti sve: od struje do uređaja i namještaja. Bio je vrijedan i postigao je većinu onoga što je zamislio. Jedino o čemu je još sanjao bila je kćerka.
Jaroslav je imao istančan osećaj za pravdu, primećuje Ana. Kada je počeo rat, on je, zajedno sa drugim lokalnim stanovnicima, prikupio zalihe i isporučio ih ukrajinskim trupama. Nakon toga, on i njegovi prijatelji pravili su molotovljeve koktele kojima su "pozdravili" neprijatelja. Ali nikada nisu imali priliku da ih koriste.
„Od početka invazije Jaroslav gotovo da nije bio kod kuće. Znala sam se ljutiti na njega, jer bi mene i naše dijete ostavljao same sa neprijateljem koji se približavao. Ali, šta si mogao? Tog dana me je pozvao oko pola 5. Rekao nam je da se sakrijemo, jer su okupatori stigli i vozili se pored kuća. Trazila sam da dođe kući, ali on je odbio. Zvala sam kasnije, ali nije bilo odgovora. Ljudi su rekli da su oko šest čuli pucnjeve. Vjerovatno su tada svi pobijeni“, kaže Ana.
Aleksandr Oriško, 46
Aleksandr je, također, bio iz Levkoviča. Radio je kao čuvar u Černihovu. Neposredno prije nego što je ubijen, postao je djed - nije imao priliku da provodi vrijeme sa svojom unukom.
Aleksandrova snaha Ana kaže da je mogao da raditi sve, nikada nikome nije rekao ne – popravljao bi sve što bi komšije tražile da popravi.
„Bio je tako voljen i cijenjen u selu“, kaže Ana. "Cijeli život se nije ni sa kim posvađao, a bio je život i duša zabave. Tako smo malo vremena provodili zajedno. Uvijek smo bili prezaposleni: prvo trudnoća, pa rođenje kćerke. Njen djed je vidio njegovu unuku samo jednom — kada je imala šest nedelja. Nedostaješ nam. Tako nam je žao što nismo našli vremena za tebe..."
Slučaj možda nikada neće stići do suda
Krivična istraga o ubistvu u Levkovičima nastavlja se prema članu 438.2 [Krivičnog zakona Ukrajine] "Kršenje zakona i običaja ratovanja u kombinaciji s ubistvom sa predumišljajem". Tužilaštvo u Černjigovskoj oblasti naložilo je policiji da provede uviđaj. Počiniocima prijeti kazna od 10 do 15 godina zatvora ili doživotni zatvor, ali možda nikada neće biti pronađeni.
"Imamo informacije o tome koje su jedinice bile stacionirane u ovom selu. Nastavlja se rad na identifikaciji konkretnog vojnog osoblja koje je ubilo te civile. Ali još nemamo osumnjičenih. Uostalom, nije bilo direktnih svjedoka ovog incidenta", kaže Kirilo Puhačev iz Tužilaštva u Černjigovskoj oblasti, gdje rukovodi Odjeljenjem za borbu protiv zločina počinjenih u uslovima oružanog sukoba.
Službenik policije objašnjava da se u Ukrajini optužnica može podnijeti samo protiv određenog pojedinca, a ne, naprimjer, komandanta jedinice čiji su vojnici počinili ratne zločine. Stoga još nije jasno kada će slučaj biti proslijeđen sudu, pa čak ni da li će uopće biti.