„Rusija ih skriva.“ Kako se nestali u Krinkima vraćaju iz zarobljeništva?

Ova inicijativa ujedinjuje porodice vojnika koji su nestali tokom pokušaja ukrajinske komande da razvije ofanzivu na lijevoj obali Hersonske oblasti. Rudenko je u intervjuu detaljnije ispričala kako rođaci vojnika prikupljaju informacije i podržavaju one koji su već vraćeni.

 

„Ujedinila nas je tuga“

 

24. juna 2024. godine Lidija Rudenko je primila obavještenje: njen suprug Serhij je nestao dok je izvršavao borbeni zadatak u blizini sela Krinki u lijevoobalnoj Hersonskoj oblasti.

„Sve nas ujedinila je tuga vezana Krinki. Moj muž je nestao i od tog dana su počele aktivne potrage, što je kasnije dovelo do stvaranja naše organizacije. Moj muž je otišao dobrovoljno služiti od prvih dana rata. U početku je bio raspoređen u vazdušno-desantne trupe, kasnije u avijaciju. Kasnije je prebačen u marince i nestao je.

Prema riječima ove žene, prvi pokušaji potrage bili su objave na Facebooku i apeli upućeni sugrađankama. Kasnije su se počele ujedinjavati žene koje su imale rođake nestale u Krinkiju.

„Ujedinile smo se u Viber zajednicu, tražile jedna drugu na Facebooku, postavljale oglase, dijelile informacije, jer nam, nažalost, niko drugi nije pružio nikakve informacije. Sve što imamo, pronašle smo same ili preko sugrađanki koje su bile zabrinute za našu tugu i mogle su podijeliti informacije s nama“.

U početku je zajednica imala više od 700 članica, ali je brzo postalo jasno da je potreban uzak krug aktivnih i spremnih učesnica, kaže sagovornica.

„Momci su nestajali svaki dan, a mi smo se ujedinile. Kasnije smo stvorile zatvorenu WhatsApp grupu, gdje smo bile primljene nakon provjere dokumenata i prijave nestanka. Glavni uslov je da si aktivna, sposobna da izađeš na hladnoću, mraz, vrućinu, kišu i snijeg, budeš na Majdanu sa zastavom, realizuješ neke ideje“.

Vremenom je postalo jasno da javne organizacije imaju više mogućnosti od uobičajenog ujedinjenja porodica. Tada su žene odlučile djelovati na službenijem nivou.

„Angažirajući dobrog advokata, stvorili smo javnu organizaciju i sada možemo zvanično riješiti niz pitanja, problema, razgovarati o našim rođacima i provoditi pretrage. Nazvali smo se „Krinki. Put kući“. To je vrlo simbolično, jer u vrijeme osnivanja organizacije (27. januar 2025. – op. ur.) nismo imali nijednog vojnika iz pravca Krinkija puštenog iz zarobljeništva. I shvatili smo da nećemo naći bolje ime od „Krinki. Put kući“. Bilo je vrijeme da vratimo naše dječake“.

 

„Da se zna i čuje za nas u svakom gradu“

 

Danas, nevladina organizacija „Krinki. Put kući“ broji 200 najaktivnijih žena. One traže nestale rođake, šalju zahtjeve državnim strukturama i organizuju informativne kampanje, kaže Lidija.

“Šaljemo masovne apele Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Kataru, Turskoj i drugim zemljama koje su uključene u pregovore o povratku naših rođaka kući. Također provodimo nekoliko društvenih projekata. Na primjer, „Šolje svakom gradu“ – postavljamo transparent u svakom gradu Ukrajine. Želimo da naši dječaci vide da se o njima priča u svakom gradu kada se vrate kući. Transparenti su već u Odesi, Kijevu, Novovolinsku, Poltavi i Vinici.

Prvu nezavisnu akciju organizovale su žene udruženja u augustu 2024. u Kijevu na Trgu nezavisnosti. Kasnije su rođaci odlučili da akciju ne samo da treba proširiti, već i precizirati.

Bila je to vrlo velika, velika akcija, ali ona, kako nam se tada činilo, nije nosila ništa tako karakteristično što bi moglo svjedočiti o Krinki. I već u zimu smo organizirali akciju u Vinici s instalacijom nestalih. To su bile stolice i stvari naših rođaka. Željeli smo imati jednu te istu sliku koja će se pamtiti – čamac u rijeci Dnjepar i na njegovoj pozadini crveni natpis „Krinki“. Od dvije hiljade naših nestalih osoba, za sva vremena vraćeno je samo šest tijela. To je izuzetno mali broj. Shvatili smo: moramo govoriti glasnije“, ističe Lidija.

Nakon akcije u Vinici, organizacija „Krynki. Put kući“ počela je širiti svje prisustvo, posebno su održali akciju na željezničkoj stanici u Odesi.

 

Povratak 11 vojnika u isto vrijeme

 

Publicitet je pomogao, sigurna je Lidija Rudenko. Što je štampa aktivnije pisala o organizaciji, to se više informacija o nestalim vojnicima pojavljivalo među rođacima.

„Prvo su vratili tri muškarca odjednom. To je bilo najviše u to vrijeme, jer su obično vraćali po jednog zatvorenika. A onda su vraćatili tri zatvorenika odjednom“, ističe Lidija.

23. jula dogodio se događaj koji šefica organizacije opisuje kao svoju najveću radost i ponos. 11 ukrajinskih vojnika - učesnika bitaka za Krinki - vraćeno je iz ruskog zarobljeništva odjednom.

„Ovo je ogromna pobjeda. Ne samo naša pobjeda, ovo je veliko djelo naše države, ovo je djelo svih uključenih u razmjenu informacija. Ovo je zaista titanski rad. Zahvalni smo što smo saslušani i uskoro ćemo pozdraviti naše heroje kada se karantin završi. Beskrajno čekamo ovo vrijeme kada ćemo zagrliti sve i svima reći kako smo se borili za njih, kako se ovaj put odvijao i kako se završio“, ističe Lidija.

„Većina onih koji se vode kao nestali zapravo su živi“

 

Organizacija ne prestaje sa potragom, kaže Lidija Rudenko. Učesnici su stalno u bolnicama. Konkretno, tamo gdje se oni koji su pušteni iz zarobljeništva nalaze na rehabilitaciji.

„Prije samo nekoliko sedmica, jedan od puštenih prepoznao je našeg mladića. Nestao je još u martu 2024. godine, dugo su svi vjerovali da je umro. Njegova braća su govorila da vjerovatno nije preživio. Čak je i majka već počela gubiti vjeru. Ali onda se pojavila ova vijest“, priča Lidija.

Druga priča je razmjena 23. jula, tokom koje se jedan od branilaca koji su učestvovali u operaciji u Krynkima vratio kući. Također je upitan: je li vidio druge, ili čuo išta o njima?

„I iako nije vidio nikoga, zbog ćelijskog tipa pritvora – rekao je da je čuo: u zatočeništvu je mnogo ukrajinskih branilaca iz Krinkija. Ovo je važno. Jer među njima ima malo zvanično potvrđenih zatvorenika. Dakle, većina onih koji se vode kao nestali su zapravo živi. I to nas još više inspiriše: da tragamo na način na koji se ranije nije tragalo. Da razvijamo nove algoritme, nove akcije, nove metode. Jer nemamo pravo da stanemo. Ovo je elita, ovo je marinski korpus, ovo su hrabri ljudi, svaki od njih je jednostavno dostojan Heroja Ukrajine“, kaže Lidija.

 

„Zatvori za koje niko nije ni čuo“

 

Sa svakom razmjenom, prema Lidiji Rudenko, postaje jasno: mnogo više ukrajinskih branilaca se drži u ruskom zatočeništvu nego što je zvanično potvrđeno.

„U početku smo mislili: možda je 20 posto nestalih živo. Ali vremenom smo vidjeli – ima ih mnogo više. Neprijatelj ima ovu taktiku: ne potvrditi, ne priznati, sakriti. Odvode ih duboko u Rusiju, u zatvore za koje niko nije ni čuo. A oni koji se počinju vraćati su uglavnom oni koji su bili zatočeni u okupiranim regijama, gdje Crveni križ ima pristup. Zato još ne prepoznaju naše ljude. Ali kada se počnu vraćati iz tih dalekih kolonija, prepoznat će i naše ljude i one koji su nestali još ranije“, kaže Lidija.

Lidija je uvjerena da je i njen muž živ, da je u ruskom zarobljeništvu.

„Želim da zna: Tražim ga. Beskrajno ga volim. On je moj zrak. I kada je nestao, prestala sam disati. Ali kada se vrati, ponovo ćemo početi disati zajedno“, uvjerena je Lidija.