Rusija: Brisanje ukrajinskog pamćenja
Kremlj zahtijeva kontrolu ne samo nad budućnošću Ukrajine, već i nad njenom prošlošću.
Ruska invazija na Ukrajinu nikada nije bila samo rušenje njene vlade ili osvajanje njene teritorije. Bio je to i rat sećanju - suštinski kolonijalni poduhvat Vladimira Putina da izbriše identitet Ukrajine i ponovo nametne verziju istorije koju je odobrio Kremlj.
Za ruskog predsjednika, potčinjavanje Ukrajine značilo ne samo poraz njene vojske, već i brisanje nacionalne svijesti koja se vijekovima odupirala pritisku Moskve.
Ukrajinci razumiju o čemu je riječ i uključili su se u bitku za očuvanje i širenje onoga što Kremlj želi da se zaboravi te za uklanjanje simbola prošle imperijalne vladavine. To je bio slučaj nakon početne ruske invazije 2014., a još više nakon invazije od februara 2022. godine.
U sklopu nacionalnih napora dekomunizacije, stotine Lenjinovih statua srušene su širom zemlje. Do 2021. godine uklonjen je posljednji takav spomenik na javnom zemljištu. Dok su Lenjinovi spomenici padali, Rusija je bila zauzeta obnavljanjem imidža Josifa Staljina, otkrivajući nove statue diktatora koji je osmislio Holodomor, umjetnu glad koja je ubila možda četiri miliona Ukrajinaca 1930-ih i koja je pružila pokriće za kampanju brutalne nacionalne represije od strane NKVD-a.
Uprkos Putinovom preziru prema Lenjinu (kojeg istorijski „krivi” za stvaranje Ukrajine stare 1.200 godina), njegove statue su se ponovo pojavile širom teritorije koju je okupirala Rusija. Kako je historičar Serhi Jekelčik rekao za The Economist, ovi spomenici nisu spomenici komunizmu već kontroli.
„U Ukrajini“, rekao je, „Lenjin se ne zalaže za komunizam, već za rusku kontrolu“.
To seže dalje od simbola. U ranije okupiranom Hersonu, historičari su postali mete. U jesen 2022. godine, Oleksij Palah, stručnjak za historiju 18. veka, bio je u pritvoru skoro mjesec dana od strane ruskih snaga.
„Historičari su opasniji od vojnika“, rekli su mu, „jer truju umove ljudi“.
U julu su ruske okupacione vlasti u Lugansku uklonile granitni krst žrtvama Holodomora, tvrdeći da je to „vrijeđalo patriotska osjećanja stanovnika“. Desetine sličnih spomenika, zajedno sa odavanjem počasti ukrajinskim kulturnim ličnostima koje je pogubio sovjetski režim, također su uništeni na teritorijama koje je okupirala Rusija.
Ovaj pokušaj prekrajanja istorije nije nov. Još 2000-ih, Rusija se zalagala za „harmonizaciju“ ruskih i ukrajinskih udžbenika historije, potez koji su ukrajinski historičari naveliko kritikovali kao pokušaj nametanja moskovskog imperijalnog narativa. Udžbenici koje je odobrila Rusija izbrisali su spominjanje događaja poput Holodomora i minimizirali ukrajinske nacionalne pokrete, prikazujući Kijev kao provincijsku ispostavu i predstavljajući Moskvu kao kolijevku civilizacije.
John Vsetecka, docent historije na Univerzitetu Nova Southeastern na Floridi, objasnio je da je “sjećanje na Holodomor snažno u Ukrajini i ono koje nastavlja trajati kroz generacije uprkos vremenskoj udaljenosti“. Napomenuo je da Ukrajinci čuvaju ovo sjećanje "kako bi podsjetili svijet na ono što se može dogoditi kada agresija prođe bez kontrole". Prema Vsetecki, politika sjećanja na Holodomor postala je intenzivnija tokom 2000-ih, posebno tokom Narandžaste revolucije 2004-25.
"Holodomor je odigrao ključnu historijsku ulogu u tekućem ratu Rusije protiv Ukrajine. Izvan bojnog polja, ovaj rat se na mnogo načina odnosio na borbu za historijske narative", rekao je Vsetecka.
Kristina Hook, docentica na Državnom univerzitetu Kennesaw u Gruziji, naglasila je da “mnogi Ukrajinci razumiju da je Putinov plan da slomi Ukrajinu dio duge tradicije užasnog nasilja prema njihovim tvrdnjama o nezavisnosti i autonomiji”.
Ona je izjavila da je moderno rusko poricanje Holodomora postavilo temelje za njenu trenutnu kampanju kulturnog i fizičkog uništenja.
"Gledajući unazad, možemo vidjeti da su ovi gorki korijeni negiranja ukrajinske autonomije nad svojom [vlastitom] državom, njihovim društvom i njihovom historijskom interpretacijom ponovo urodili genocidnim plodovima", rekla je Hook.
Na kraju krajeva, ruska vanjska politika postala je sve agresivnija i neprijateljskija prema Zapadu nakon Narandžaste revolucije, ključnog trenutka koji ne samo da je oblikovao demokratski identitet Ukrajine, već je pokrenuo i trajnu promjenu ruske vanjske politike, gurajući Kremlj prema nacionalizmu i autoritarizmu, zajedno s obnovljenom vojnom agresijom na susjeda i otvorenim neprijateljstvom prema Zapadu. Od tog trenutka, Putin je na demokratske pokrete gledao kao na direktnu prijetnju njegovoj moći, stalno se pozivajući na opasnost od onoga što je nazvao „obojenim“ (tj. narodnim) revolucijama.
U strahu od širenja takvih pokreta, Putin je odgovorio pokretanjem agresivne kampanje protiv demokratskih ustanaka, postavljajući temelje za kasnije ruske invazije na Ukrajinu i širu konfrontaciju sa posthladnoratovskim međunarodnim poretkom.
Sada kada Putin kaže Donaldu Trampu da se „osnovni uzroci“ rata moraju riješiti pre nego što primirje stupi na snagu, njegovo značenje je jasno. On zahtijeva potpuno uništenje ukrajinske države i zatiranje narodnog sjećanja.