Rat u Ukrajini - perspektive mirovnih pregovora

 

Devetnaest mjeseci nakon rata za koji su mnogi posmatrači - uključujući kritički i rusku vojsku - mislili da će biti gotov za nekoliko sedmica. Sada vlada konsenzus uspostavljen oko ideje da će rat u Ukrajini biti dugotrajan sukob. Zamrznuti konflikt to zapravo ne objašnjava, ali dvije strane izgledaju dobro ukopane, ukorijenjene (doslovno) i planiraju svakako na duge staze. Ali u svemu tome, ima li realnih izgleda za mirovni proces? U tekstu ispod pokušavamo sagledati perspektive potencijalnih mirovnih pregovora kako zaraćenih strana, tako i stavove ostalih moćnih igrača, SAD, Evrope i Kine.

 

Rusija - teško je vidjeti bilo kakav put do pobjede

 

Narativ koji se još uvijek promvira je da će se Zapad neizbježno umoriti od Ukrajine i da sve što Rusija treba uraditi jeste da sačeka da sve ovo prođe. Ovo gledište je vjerovatno potpomognuto događajima u američkom Kongresu, jer podjele u GOP-u odlažu odobrenje posljednjeg velikog paketa finansijske podrške Ukrajini. Ali, bez obzira na to da li će ovo preći granicu u narednih nekoliko mjeseci, mišljenje je da će Trumpova pobjeda na izborima sljedeće godine dovesti do toga da će američka podrška Ukrajini prestati, a zatim isporučiti Ukrajinu na tanjiru Putinu.

Dakle, Rusija samo treba da se drži tu, održavajući sukob još godinu-dvije, a onda će neizbežno osigurati pobjedu nad Ukrajinom. Sankcije štete, ali ruska privreda se pokazuje izdržljivom i pošto je progresivno prebačena na ratnu ekonomiju, oružje je prioritet u odnosu na puter. Dakle, Rusija može nadživjeti Zapad. To je barem narativ - iako ga ne prihvatamo.

Problem sa gore navedenim narativom iz perspektive Kremlja leži u tome da čak i kada bi američka podrška Ukrajini prestala, pod pretpostavkom Trumpove pobjede, ili čak i prije, recimo da uastupnici GOP-a uspiju zaustaviti dalju podršku SAD-a Ukrajini, Rusija bi ipak morala uložiti još mnogo napora u svoju pobjedu nad Ukrajinom. Nije baš da će se Ukrajinci tek tako prestati boriti. U prvih nekoliko sedmica rata pokazali su se vještim u zaustavljanju ruskog vojnog napredovanja sa vrlo ograničenim resursima.  

 

Sada imaju mnogo više napredne municije, i teško da će se vidjeti kako ruski tenkovi brzo prolaze kroz Ukrajinu do Kijeva i dalje. Ukrajinci će se nastaviti boriti,  jer nemaju opciju - nigdje drugo, jer to je njihova zemlja. I jednostavno ne vidimo kako Rusija može brzo ostvariti bilo kakvu pobjedu - i dalje bi bili potrebni mjeseci, vjerovatno mnogo godina, teške borbe da Rusija potisne ukrajinsku vojsku.

I ovdje je važno napomenuti da čak i da američka podrška prestane, evropska podrška vjerovatno ne bi, pošto je previše država u Evropi, sada shvatilo vojnu prijetnju Rusije i da je linija fronta u Ukrajini i dalje njihova najbolja šansa da zaustave dalje rusko napredovanje u Evropi. Ima li Rusija zaista dovoljno resursa da izdrži rat sa Ukrajinom ne godinu, već još mnogo godina? Ne mislimo tako.

U stvarnosti nema lake pobjede za Rusiju, više je izgledan višegodišnji sukob, više gubitaka u ljudustvu i resursima, a sve to donosi više rizika n  a društvenom i političkom frontu u samoj Rusiji. Što duže traje rat u Ukrajini, to je veći rizik od još jednog događaja u stilu pobune pripadnika Wagnera,  kod kuće, u Rusiji. Da li je to rizik koji Kremlj zaista želi preuzeti? Sumnjam. Ako bi se moglo ponuditi neko rješenje koje bi im omogućilo da zadrže neko uporište u Ukrajini, mislim da bi odgrizli ruku onima koji su to ponudili.

Takođe bih tvrdio da što duže traje rat, to više ruska ekonomska moć pada sa sankcijama, a njen međunarodni imidž se dodatno iscrpljuje. Globalne sile bi trebale dobijati ratove nad manjim silama, ne bivati uvučene u ratove u kojima ne mogu pobijediti. Nedavno američko iskustvo u Iraku i Afganistanu govori da je to put ka neizbježnom propadanju. Što duže traje rat, to je više narušen imidž Rusije kao vojne sile – veći je rizik od poniženja poput gubitka Moskve ili napada na štab BSF-a. I nastavit će gledati kako se moć seli u Kinu. Pa trena samo pogledati   pad uticaja Rusije u Centralnoj Aziji i Zakavkazju. Nesposobnost Rusije da zaustavi nedavne pobjede Azerbejdžana u Nagorno Karabahu nad Armenijom, a sada i pritisak Armenije na Zapad, potvrdili su rizike za Rusiju od dugotrajnog rata u Ukrajini. Kako Rusija može zaustaviti taj kontinuirani trend da „blisko in ostranstvo” samo postaje staro „inostranstvo”, a posebno kada su sav njen fokus i resursi posvećeni Ukrajini?

Čak i u vojnom smislu postoje rizici koje sada vidimo na Krimu. Naravno, mnogo je fokusa na odugovlačenju ukrajinske kontraofanzive, kako bi se razbio kopneni koridor do Krima, ali koja je svrha kopnenog koridora, ako ukrajinske rakete dugog dometa čine Krim neodrživim kao bazu Crnomorske flote. Nedavni napadi doveli su do toga da je Rusija morala premjestiti pomorsku imovinu na istok u Novorosijsk, čime je Sevastopolj gotovo bezvrijedan, kao vojno uporište. Produženje rata za Rusiju samo predstavlja rizik novih napada na Krim, dodatno iscrpljujući rusku stratešku poziciju/snagu u Crnom moru. A nedavna ukrajinska vojna dostignuća koja sada uspostavljaju uporište na istočnoj obali Dnjepra oko Hersona, samo još povećavaju rizik da bi ukrajinska kontraofanziva mogla odlučnije probiti ruske linije.

Stoga za Rusiju sadašnji mirovni pregovori možda neće biti nepoželjni. Očigledno zavisi od uslova, ali nešto što je uključivalo razgovore o dugoročnoj budućnosti Krima, DNR-a i LNR-a i nudilo mogućnost da napadi na Krim prestanu kako bi poluostrvo ponovo postalo sigurno utočište za BSF, plus uključivalo i neku nadu smanjenja sankcija, moglo bi biti zanimljivo.

 

Ukrajina - odluka kada pregovarati mora biti njena vlastita

 

Ukrajina je ovdje žrtva. Oduzeta joj je zemlja, a stanovništvo ubijeno, ranjavano i kidnapovano. Sasvim je razumljivo da Ukrajinci žele dobiti rat, osigurati povratak cjelokupne teritorije i osigurati pravedan mir i rješenje, uključujući isplatu reparacija od strane Rusije. Istraživanja javnog mnjenja i dalje pokazuju snažnu podršku ratu, a više od  80 posto Ukrajinaca smatra da se rat još uvijek može dobiti. Ali ako rat ulazi u drugu fazu, duži rat iscrpljuje, da li su Ukrajinci i dalje spremni preuzeti troškove? I da li sadašnji rizici oko američke, ili čak zapadne finansijske podrške za održavanje Ukrajine, mijenjaju računicu? Za ovo drugo bez te podrške, ili sa znatno smanjenom podrškom, cijena će sigurno biti još veći broj žrtava. Pa kako bi to uticalo na spremnost da se odustanu od pregovora i nastave borbe?

U svemu tome je i dalje važan tok/tempo kontraofanzive. I u tome, nedavni komentari ukrajinskih vojnih zvaničnika umanjili su izglede - možda pripremajući stanovništvo, a možda i saveznike, za duži rat, ili možda čak i za mirovne pregovore.

Javna retorika ukrajinskih zvaničnika i dalje je da će se rat nastaviti dok se ne vrati sva ukrajinska teritorija, uključujući Krim, DNR i LNR. Ali sa spoznajom da je kontraofanziva teška i da bi stalna finansijska podrška SAD barem mogla biti upitna, može li se ukrajinska strana zadovoljiti nečim manjim kao početnom tačkom za pregovore?

Realnost je da bi nakon decenija ruske okupacije Krima i blizu decenije okupacije DPR-a i LNR-a, svaki vojni pokušaj da se sve tri teritorije oslobode bio vjerovatno dug i vrlo krvav. Ruske pozicije su veoma stabilne, a stanovništvo je godinama izloženo proruskom ispiranju mozga. Može li Ukrajina prihvatiti mirovni pritisak u kojem se Rusija vraća na postavke od 23. februara 2022. i da postoje dugoročni pregovori o budućnosti Krima, DNR-a i LNR-a? Mislim da može, jer svaki takav sporazum ne bi bio apriori sporazum o gubitku Krima, DNR i LNR, već dugoročni razgovori o njihovoj budućnosti. Oni bi se ipak mogli dogovoriti o svom eventualnom povratku u Ukrajinu u nekom trenutku u budućnosti.

Neki bi u svakom slučaju tvrdili da bi rani povratak Krima, DNR-a i LNR-a Ukrajini bio trojanski konj, jer bi integracija tamošnjih šest do sedam miliona stanovnika u ukrajinski politički proces, nakon godina indoktrinacije, bila izazovna, bez obzira na ogromne finansijske troškove obnove ovih regiona. Dakle, scenario u kojem takvi regioni ne budu odmah reintegrirani nazad u Ukrajinu, već su predmet daljih pregovora o njihovoj budućnosti, mogao bi biti mnogo praktičniji kada se razmatra politička i ekonomska stabilnost i održivost Ukrajine, uopćeno.

Ako se vratimo na rusku perspektivu, mogli biste se zapitati zašto bi Rusija predala kopneni koridor Krim, teško osvojen od februara 2022. Pa, taj kopneni koridor je bezvrijedan, ako Ukrajina može sam Krim učiniti neodrživim direktnim napadima raketama velikog dometa.  

Odbacivanje dolazi sa komentarom kako bi Putin prodao bilo koji gore navedeni dogovor, koji bi sigurno implicirao ponižavajuće povlačenje iz kopnenog koridora, iz Hersona i Zaporožja. Pa Putin u potpunosti kontrolira narativ informacija u Rusiji i može prodati bilo koji takav odgovor kako god želi. On može tvrditi da se Rusija ne samo borila protiv Ukrajine, već i čitavog NATO-a više od 20 mjeseci. Također, može tvrditi da je osigurao ustupak u smislu pregovora o dugoročnoj budućnosti Krima, koji nikada nije bio na stolu u Minsku 1 i 2.

 

Šta je sa SAD: sigurno dugi rat odgovara SAD

 

Obično se pita zbog čega je toliko perverzno što su neki u GOP-u tako odlučni da prestanu podržavati Ukrajinu, a onda naizgled pokušavaju Putinu predati pobjedu na tanjiru. Troškovi rata za SAD su mali kada se mjere sa dobicima u smislu erozije vojnih sposobnosti protivnika globalne moći, njegovog globalnog statusa i dosega i njegove ekonomske snage. Ovaj rat je Rusiju stavio na put smanjenja moći. Zašto bi SAD željele to zaustaviti kada nijedan život u SAD nije u opasnosti? To je skoro kao scenario iz snova za SAD, a poslužio je za ujedinjenje zapadnog saveza protiv onoga što je sada očigledno vrlo bliska i prisutna opasnost, u obliku Rusije.

NATO koji je bio bez mozga samo nekoliko mjeseci prije ruske invazije, prema Macronu, više nije moždano mrtav, već ujedinjen i ima svrhu. I američko vodstvo NATO-a, i nad Evropom i zapadnim savezom sada je ponovo jasno - šalje važan signal Kini.

 

Dodajući ovdje da veliki dio finansijske podrške SAD i Zapada Ukrajini, ostaje u SAD kroz povećane narudžbe za američku odbrambenu opremu, te da se rat pokazao kao moćno tržište/prodavnica za napredne vojne komplete SAD-a (HIMARS, Javelins , Patriots, et al), i što je u oštroj suprotnosti sa sumornim performansama ruske opreme, čini rat velikom pobjedom za SAD.

Sama činjenica da je ruska katastrofalna invazija na Ukrajinu bila tolika pobjeda za SAD, mogla bi se činiti dovoljnim razlogom za Rusiju da okonča rat što je prije moguće.

Ali čak i za SAD sada produženi rat u Ukrajini ima svoje granice. Američki izbori se naziru, popularna podrška ratu jenjava, ili barem izgleda da američko biračko tijelo želi dolare potrošene kod kuće. A tu su i konkurenti za američke odbrambene dolare i municiju, uključujući Izrael, potencijalni za rat sa Iranom i prijetnju da Kina pokuša nešto na Tajvanu. Rano okončanje rata u Ukrajini, bi sada bilo pravovremeno za Bidenovu administraciju - to bi se moglo prodati kao pobjeda na američkim izborima.

 

Kina - mogla bi biti mirotvorac

 

Kina je morala da odigrati delikatno u vezi rata u Ukrajini. Ne mislim da je Putin bio potpuno transparentan sa Xijem u vezi sa svojim namjerama da pokrene invaziju na Ukrajinu još u februaru 2022. Da je bio, mislim da bi Intel mogao podijeliti, što bi moglo sugerirati da je brza pobjeda bila manjkava. Šok za globalnu ekonomiju i globalna tržišta od produženog rata svakako nije bio dobrodošao za Xija, jer je došao dok je kineska ekonomija posustajala i on je izvodio vlastiti domaći politički udar. Mislim da je Xi bio oprezan u postavljanju zaštitne ograde oko sukoba. Reći Putinu da ograniči eskalaciju sankcija sa ključnih robnih tržišta ili upotrebu oružja za masovno uništenje. Xi se nije potrudio pomoći Putinu sa vojnim zalihama, a vjerovatno je imao koristi od ubiranja ploda osiguravanja pada cijena u izvozu roba iz Rusije.

Xi je uživao u činjenici da je produženi rat oslabio Putina i učinio ga jasno slabijim partnerom u rusko-kineskom partnerstvu bez ograničenja. Slabija Rusija, podređenija Kini, ima svoje prednosti, ali Kina sigurno ne želi toliko oslabljenu Rusiju do te mjere da rizikuje kolaps Putinovog režima i da na njegovo mjesto dođe neko više naklonjen Zapadu ili zaista nestabilan.  Ne treba zaboraviti da su  posljednji kineski mirovni napori bili primjetni otprilike u vrijeme Wagnerove pobune. Kina je pazila da ne ošteti ključne odnose sa SAD dajući sve od sebe da naoruža i finansira Rusiju.

 

Ona vidi da će se uticaj rata u Ukrajini iskoristiti za njen odnos sa SAD. Trenutno zagrijavanje u odnosima SAD i Kine, kao što se vidi na samitu Biden-Xi, je odraz američkog uvažavanja činjenice da je Kina mogla biti mnogo ratobornija pružajući Rusiji veću pomoć. Jasno je da sada i Biden i Xi žele bolje odnose dok se spremaju izbori u SAD - obojica žele niže globalne geopolitičke rizike, niže cijene nafte i roba, a mislim da bi Xi čak više volio Bidena nego Trumpovu pobjedu na izborima sljedeće godine. SAD i Kina sada vjerovatno imaju zajednički interes u zaustavljanju rata.  

Ukrajina – vjerovatno bi porast geopolitičkog rizika na Bliskom istoku sada doveo do toga da bi i jedni i drugi više voljeli da jenjava barem jedan globalni sukob (rat u Ukrajini). A da se Kina smatra mirotvorcem, to bi jako došlo njenim nastojanjima da se pozicionira kao lider globalnog juga.

Tako da u tom svjetlu treba gledati samit Bajden – Xi, kao da možda nudi nadu u neki prepokret oko Rusije - Ukrajine. Primjetno je da je Tony Blinken posjetio Kijev ove sedmice, uoči samita Biden-Xi, možda upravo da bi saznao crvene linije, odnosno, spremnost Ukrajine za mirovne pregovore.

 

A šta je sa Evropom?

 

Pa s obzirom da su evropska ekonomija, politika, energetski sektor i vojnoindustrijski kompleks pod pritiskom, mislim da bi pauza, ili čak mir, u ratu sa Ukrajinom bila dobro prihvaćena.

Kako se približavamo kraju godine, i nakon samita Biden-Xi, mislim da bismo mogli vidjeti nove mirovne inicijative oko rata u Ukrajini. Kina, Turska ili čak Saudijska Arabija ovdje bi mogle preuzeti inicijativu.  

 

Piše: Timothy Ash // Kyiv Post