Putin pokušava riješiti svoj problem s Azerbejdžanom

Rusija i Azerbejdžan se ponovo lijepo ponašaju, ali osnove se nisu promijenile.
Azerbejdžanski predsjednik Ilham Alijev sastao se sa svojim ruskim kolegom Vladimirom Putinom u Tadžikistanu 9. oktobra. Njihov sastanak, nakon mnogo mjeseci otvorenog neprijateljstva, mnogi su protumačili kao signal približavanja, i to sa razlogom.
Nepovjerenje će ipak ostati - Azerbejdžan sebe smatra značajnom regionalnom silom kojoj je bolje kada je oslobođen okova politike Kremlja. I Rusija ne može mnogo učiniti po tom pitanju.
Razgovori su se fokusirali na ono što je Putin opisao kao "najosjetljivije pitanje" - obaranje Embraera 190 Azerbejdžanske aviokompanije u decembru 2024. godine od strane ruske raketne baterije, u kojem je poginulo 38 ljudi. Putin je izrazio saučešće i, u stvari, uputio izvinjenje, sa zakašnjenjem prihvativši da je uzrok nesreće zaista ruska vojska.
Ruski predsjednik tvrdi da je istraga tragedije završena, da je incident izazvan prisustvom tri ukrajinska drona iznad ruske teritorije u to vrijeme i da rakete nisu direktno pogodile avion, već su detonirale otprilike 10 metara dalje. Nije spomenuo da je upravo to cilj mnogih protivavionskih raketa i više nego dovoljno da nanese katastrofalnu štetu.
Ovaj sastanak okončao je gotovo godinu dana ponekad vrlo žestokih političkih razmjena između dvije zemlje. Zaista, bilateralne tenzije su eskalirale i prije susreta u Dušanbeu. U junu su, naprimjer, ruske vlasti privele nekoliko azerbejdžanskih državljana u Jekaterinburgu, optužujući ih za umiješanost u ubistva koja datiraju još iz ranih 2000-ih. Dva osumnjičenika su navodno umrla u pritvoru.
Kao odmazdu, Azerbejdžan je priveo osam ruskih državljana pod optužbom za trgovinu drogom i cyber kriminal. Također je zatvorio Ruski dom, samoprozvanu kulturnu organizaciju, i pritvorio direktora i glavnog urednika Sputnika Azerbejdžan. Dvije agencije su blisko povezane sa ruskom propagandom. Osim toga, sve kulturne aktivnosti vezane za Rusiju su otkazane.
Putinove izjave u Dušanbeu državni mediji u Bakuu protumačili su kao gest pomirenja, sugerirajući da je Azerbejdžan otvoren za obnavljanje veza sa Moskvom. Međutim, ovaj potez je manje vođen sentimentom nego pragmatičnim proračunom. Uprkos tome što je upletena u rat u Ukrajini, Rusija ostaje značajna regionalna sila sposobna vršiti ekonomski i vojni pritisak.
Azerbejdžan, smješten između Rusije i Irana, ostaje ranjiv na vanjsku prisilu i nestabilnost koja dolazi sa Bliskog istoka usred rastućeg izraelskog i američkog pritiska na Teheran (ima bliske veze s objema zemljama).

Azerbejdžan je svjestan potencijalne opasnosti koju Rusija još uvijek može predstavljati, kako ekonomski, tako i vojno, te putem svojih uvijek aktivnih obavještajnih agencija. Istina je da su njegovi savezi, uključujući Izrael kao što je spomenuto, ali što je još važnije, sa Turskom, snažno sredstvo odvraćanja od ruskog prekomjernog uticaja, ali to nije dovoljno da se Moskva potpuno odbije.
Stoga zemlja ima dobar razlog da traži kompromis. To je posebno tačno s obzirom na to da dvije zemlje imaju neke zajedničke interese. Jedan je transkontinentalna trgovina, odnosno ruta od ruskog zaleđa do Irana i Indijskog okeana, koja prolazi kroz Azerbejdžan. Međunarodni transportni koridor sjever-jug (INSTC) dobio je na značaju nakon sveobuhvatne ruske invazije na Ukrajinu, a zapadne zemlje su nametnule velike sankcije ruskoj ekonomiji.
Kremlj je počeo gledati prema jugu, prema Iranu, kako zbog njegovog opsežnog iskustva u izbjegavanju zapadnih ograničenja, tako i zato što mu je omogućio pristup toplovodnoj azijskoj luci kako bi ublažio pritisak na njegovu ekonomiju. Bliže veze sa zemljama Bliskog istoka, dio njegovog nastojanja da postane saveznik takozvanog globalnog juga, sada su ključne za Moskvu.
Trgovina između Rusije i Azerbejdžana također raste, kao i bilateralne investicije. Štaviše, Rusija ima mnogo biznismena azerbejdžanskog porijekla koji su postali sve moćniji i dosljedno lobiraju za pro-Bakuovske politike. Oni, također, posjeduju preduzeća sa vrlo značajnim ruskim prihodima od oko 50 milijardi dolara širom Rusije.
Osnovna azerbejdžanska vanjska politika ostaje uglavnom ista. Ona poduzima balansiranje - očuvanje fleksibilnosti između moćnih susjeda i sprečavanje bilo koje pojedinačne zemlje da stekne prekomjerni uticaj.
Istovremeno, dugogodišnja primarna sila regije, Rusija, slabija je nego što je bila zahvaljujući ratnoj agresiji protiv Ukrajine. To proširuje područja u kojima Azerbejdžan može ostvariti autonomiju i omogućava proširenje odnosa sa drugima, uključujući Kinu, EU, SAD, Izrael i bogate arapske države.
Rusiju je iznenadila oštra azerbejdžanska reakcija na akcije koje bi se nekada prihvatile kao cijena poslovanja sa Kremljom. Čini se da sada postoji spremnost ruske strane za deeskalaciju, ali ako je jedna stvar jasna iz protekle godine, to je da azerbejdžansko rukovodstvo nema namjeru prihvatiti status satelita.