Porodice bježe od ruske okupacije na jugu Ukrajine: 'Mislio sam da nikad više neću vidjeti svoju kćerku'
Olena Butiaeva nikada nije mogla zamisliti da je jedina želja koju će imati za svoj 41. rođendanu biti sloboda. Butiaeva je svoj rođendan 23. aprila provela u podrumu svoje stambene zgrade u Visokopilju, privremeno okupiranom selu u Hersonskoj oblasti, gdje se dva mjeseca skrivala od ruskog granatiranja i vazdušnih napada.
Činilo se da joj je rođendanska želja ispunjena kada su počele kružiti glasine da su ruske snage počele dozvoljavati civilima da se evakuišu i odu iz sela pješice – nije im bilo dozvoljeno koristiti automobile ili bicikle.
Butiaeva je pomogla svojoj majci prikovanoj za krevet da uđe u kolica i sa svojom 18-godišnjom kćerkom Liom krenula prema liniji razgraničenja.
Ali kada su bili nadomak posljednje ruske kontrolne tačke, Butiajeva nije imala snage nastaviti dalje. Rekla je kćerki da nastavi.
“Neko vrijeme sam gledala njen žuti ranac kako se kreće, ali onda sam prestala da gledam. Mislila sam da više nikada neću vidjeti svoju kćerku“, kazala je Butiaeva.
Okrenula se i gurnula kolica u kojima je ležala njena nepokretna majka nazad u Visokopiliju.
Opstanak pod okupacijom
Kada se Butiaeva vratila, njen dom u Visokopilju već je bio pod ruskom okupacijom mjesec i po dana. Njena komšinica sa kojom je prije rata jedva razgovarala čestitala joj je rođendan po dolasku.
„Osjećam se mrtvom“, odgovorila je Butiaeva.
Prema njenim rečima, ruske trupe bi ubijale ljude na ulici dok su razgovarali telefonom. Oni bi kidnapovali i mučili muške stanovnike. Ruske trupe zabranile su stanovnicima da sahranjuju ljude na lokalnim grobljima, prisiljavajući ih da svoje najmilije sahranjuju u dvorištima.
Ispričala je kako su ona i njena porodica morali prokuhavati i trošiti otpadne vode, jer nije bilo vode za piće. Jeli bi sadnice krompira i luka da utole glad.
„Umirali smo od gladi“, kaže Butiaeva kroz plač.
Napomenula je da su ruski vojnici jednom ušli u podrum u kojem se ona skrivala i zamolili njenu kćerku da napiše spisak namirnica koje su im potrebne. Iako su donijeli stvari koje je njena ćerka tražila, Butiaeva nije prihvatila taj gest.
“Stvar je u tome što su nam prije toga oduzeli sve što smo imali. Sve”, rekla je ona.
Kada se Butiaeva tog dana vratila u Visokopilju, komšinica ju je obavijestila da je sakrila auto. Ukoliko ruske snage odbiju da im dozvole da se evakuišu biciklima kroz „zeleni koridor“ sljedećeg dana, Butiaeva i njene komšije su planirale da automobilom pobjegnu kroz teritoriju koju je okupirala Rusija.
Iako je plan bio nesumnjivo opasan, ostanak u Visokopiliji bila je nepodnošljiva perspektiva.
Pobjeći po svaku cijenu
Sledećeg jutra, Butiaeva, njena majka i njene komšije, Olena i Vitalij, požurili su spakovati svoje stvari.
Butiaeva je uspela da uzme samo svoja dokumenta, nešto donjeg veša i tri fotografije. Auto je već bio do vrha ispunjen stvarima njenih komšija.
Iako je prije rata poznavala vrlo malo svojih komšija, Butiaeva je rekla da su “postali porodica” tokom vremena skrivanja u podrumu.
Plan je bio da se stigne na teritoriju pod kontrolom Ukrajine, a sve vrijeme lažu ruske trupe govoreći da idu u privremeno okupiranu oblast Herson. Umjesto da nastave prema Hersonskoj oblasti, oni su skrenuli u blizini sela Davidiv Brid, u blizini Mikolajvske oblasti.
“Zaustavili bismo se da propustimo rusku vojnu opremu. Bilo je eksplozija svuda unaokolo na poljima... Jedna granata je pogodila skladište i zapalila ga”, rekla je Butiaeva.
Rekla je i da su morali da manevrišu oko miniranog tunela.
Njihov auto je bio jedan od mnogih koji su tog dana bježali od ruske okupacije.
“Ispred nas je vozio auto i na zadnjem staklu mu se vidjela vekna hljeba. Vidjela sam to i počela da plačem”, rekla je Butiaeva o svojoj neizmjernoj gladi. "Tako sam željela hljeb - ne mogu to da opišem riječima."
Grupa je stigla u Krivij Rih, Dnjepropetrovska oblast, nakon putovanja koje je trajalo 14 sati umjesto uobičajena dva. Butiaeva se ponovo sastala sa kćerkom Liom, koja je bila kod rođaka, i nastanila se u domu za interno raseljena lica sa svojom majkom.
Jedan od mnogih
Kao i Butiaeva i njena porodica i ostali štićenici ovog doma pobjegli su u Krivij Rih kako bi izbjegli rusku agresiju.
Među njima je i Lidija Karpenko, 72, iz privremeno okupiranog sela Ljubimivka u Hersonskoj oblasti.
Kada su ruske trupe prvi put izvršile invaziju na Ljubimivku, sklonila se od teškog granatiranja u podrum.
“Bio je to običan podrum u kojem smo čuvali krompir, a sada smo se i sami čuvali”, rekla je Karpenko.
Ona pripovijeda o strahu koji su djeca koja su se sklonila u podrum osjećala na zvuk artiljerijske vatre, dok su ruske snage napredovale prema rodnom gradu Butiaeve, Visokopilju.
„Bili su tako dobra djeca, znali su toliko pjesama – ali stvar je u tome da su počeli da mucaju“, rekla je Karpenko.
“Bili smo ukočeni od straha,” nastavila je, “Provela sam tamo samo nedelju dana, nisam mogla više da podnesem.”
Karpenko je otišla iz Ljubimivke u drugo privremeno okupirano selo u martu, nakon čega je pobjegla u Krivi Rih 22. aprila istim putem kao Butiaeva.
Iako ima sve što joj je potrebno za preživljavanje u domu u Krivij Rihu, Karpenko kaže da se ne osjeća kao kod kuće.
“Nemam ništa svoje, sve je tuđe. Moje stvari su ostale kod kuće”, rekla je.
Njen nećak, koji je ostao u Ljubimivki, rekao joj je da su joj ruske trupe opljačkale kuću kada je otišla.
Nekada raseljeni, sada volonteri
Mnogi od volontera koji rade u domu su i sami interno raseljena lica. Dok su neki pobjegli od ruske agresije u proteklih nekoliko mjeseci, drugi su stigli u dom prije skoro 10 godina kada je Rusija izvršila invaziju na istočnu Ukrajinu.
Stas Adasko, 20, stigao je u Krivij Rih sredinom aprila iz Šihurivke, jedinog privremeno okupiranog sela u Mikolajevskoj oblasti.
Pješačio je sa svojom majkom, četiri sestre i psom kilometrima pješice dok nisu stigli do teritorije pod kontrolom Ukrajine. Njegove sestre i majka su napustile Ukrajinu, a Adasko je ostao u Krivij Rihu gdje radi kao volonter u centru za pomoć.
Nadiia Aleksandrova, jedna od koordinatorki centra, stigla je u centar u Krivij Rih sa svojom djecom 2014. godine iz dijela Luganske oblasti koji je okupirala Rusija. Kada je 24. februara izbio veliki rat Rusije protiv Ukrajine, znala je da mora pomoći.
Prema Aleksandrovoj, „ne treba ništa da se radi za interno raseljena lica bez interno raseljenih lica“.
„Shvatila sam da moram da budem tamo jer će doći ogroman broj ljudi koji neće znati šta da rade sa svojim životima“, rekla je Aleksandrova.
Krivi Rih je od 24. februara primio 60.000 ljudi koji bježe od rata u Rusiji, prema podacima gradskog vijeća. Oni koji dolaze iz susjedne Hersonske oblasti dobijaju besplatan smeštaj i hranu, dok je onima koji dolaze iz drugih oblasti osiguran besplatan javni prevoz.
Volontersko središte, koje je stacionirano u prostorijama lokalnog kulturnog centra, stalno je prepuno jer autobusi za evakuaciju stižu iz pogođenih područja danonoćno.
„Dnevno podignemo od 60 do 80 tona humanitarne pomoći“, rekla je Aleksandrova.
U jednom uglu sale postavljene su stanice za pomoć raseljenim licima da dobiju pravna, bankarska i savjetovališta za zapošljavanje. U drugom, prostorije sa cipelama i odjećom.
"Zaista želimo da proslavimo pobedu (Ukrajine) na Dan nezavisnosti", rekla je Aleksandrova, misleći na 24. august.
„Sanjamo o tome – zatvoriti centar, poklanjati sve što imamo i gledati svoja posla“, nastavila je. „Ali, kao rodom iz Luganska, razumijem kao niko drugi da bi moglo proći neko vreme dok se ovaj rat ne završi. Spremni smo na sve.”