'Nije sigurno priznati da ste Ukrajinac' Kako je Putinov rat u Rusiji protiv ukrajinske kulture počeo godinama prije invazije 2022.
Podaci ruskog popisa 2021. pokazali su rekordno smanjenje ukrajinske populacije u zemlji: prema istraživanju, broj Ukrajinaca koji žive u Rusiji prepolovio se između 2010. i 2021. I dok stručnjaci sumnjaju u tačnost popisa, isti obrazac su pokazala I mnoga druga istraživanja, demografa i samih pripadnika ukrajinske dijaspore. Razlozi bi mogli izgledati očigledni - Rusija je prvi put napala Ukrajinu 2014. - ali ukrajinski aktivisti u Rusiji kažu da je smanjenje broja Ukrajinaca u Rusiji dio priče koja seže decenijama unazad. Nezavisna kuća iStories istražila je kako su napori Vladimira Putina da iskorijeni ukrajinski identitet u Rusiji počeli mnogo prije njegovog rata u Ukrajini u februraru prošle godine.
Rekordan pad
Ukrajinci su istorijski bili jedna od najzastupljenijih nacionalnosti u Rusiji: prije samo 10 godina, bili su treća najveća grupa (sa oko dva miliona osoba), nakon etničkih Rusa i Tatara, prema podacima popisa. Međutim, do 2021. godine pali su na osmo mjesto (sa oko 884.000 osoba).
Dok se ukrajinsko stanovništvo Rusije postepeno smanjivalo decenijama, ovaj nagli pad za više od polovine bio je bez presedana. Drugi izvori podataka pokazuju isti obrazac: prema anketi ruskog longitudinalnog monitoringa koju je provela moskovska Viša ekonomska škola, dok su Ukrajinci činili skoro dva posto stanovništva Rusije 2000-ih, oni su činili manje od jedan posto 2021. godine.
Demograf Aleksej Rakša vjeruje da je najvjerovatniji razlog očiglednog smanjenja ukrajinske populacije u Rusiji to što Ukrajinci, posebno mladi, imaju veći tendenciju da se počnu identificirati kao Rusi, prije nakon preseljenja u Rusiju nego ljudi drugih etničkih grupa. Može se desiti i da Ukrajinci napuštaju Rusiju brže nego što tamo imigriraju, rekao je Rakša, iako su pouzdani podaci ovdje oskudni.
Prema riječima pripadnika ruske ukrajinske dijaspore, promjena nije bila prirodan proces, bez obzira na to da li je smanjenje posljedica emigracije ili promjene načina na koji se ljudi samoidentificiraju. Kažu da ruske vlasti godinama rade na smanjenju ukrajinske populacije u zemlji, naime obeshrabrujući izražavanje ukrajinskog identiteta i zatvarajući organizacije koje zastupaju interese Ukrajinaca u Rusiji.
'Bila je ta euforija. A onda se prekidač okrenuo.'
„Postalo je neprijatno biti etnički Ukrajinac u Rusiji“, rekao je Viktor Girzov, bivši zamjenik predsednika Udruženja Ukrajinaca u Rusiji.
Iako je Girzov živio u Rusiji više od 20 godina, ruski FSB mu je 2015. zabranio ulazak u zemlju na pet godina. Zvanični razlog je bio da je prekršio procedure prelaska granice, ali Girzov vjeruje da je pravi razlog to što je na ruskoj televiziji rekao istinu o ruskom djelovanju u Ukrajini.
Po Girzovom mišljenju, brzo smanjenje ukrajinske populacije u Rusiji je u velikoj mjeri rezultat ruske državne politike usmjerene na brisanje svega ukrajinskog. On kaže da je to počelo 2004. godine, kada su Ukrajinci pokrenuli narandžastu revoluciju u opoziciji predsjedničkom kandidatu Viktoru Janukoviču, kojeg je podržavao Putin, a neke ukrajinske organizacije u Rusiji otvoreno su podržale ustanak.
„Nakon raspada [Sovjetskog] Saveza, ukrajinske organizacije su počele nicati kao gljive poslije kiše. Postojala je ta euforija, taj osjećaj da ćemo pod Gorbačovim, pod Jeljcinom imati neke slobode”, rekao je Girzov za iStories. „A onda se prekidač okrenuo i sve je počelo da se raspada. To je bilo pod Putinom.”
2010. i 2012. godine, prisjeća se Girzov, ugašene su dvije ukrajinske organizacije dijaspore koje su imale za cilj očuvanje i širenje ukrajinske kulture u Rusiji. Zatim, 2018. godine, ruske vlasti su zatvorile Moskovsku biblioteku ukrajinske književnosti, tvrdeći da je direktor „distribuirao ekstremističke materijale“. Slijedeće godine, najveće udruženje Ukrajinaca izvan Ukrajine, Ukrajinski svjetski kongres, zabranjeno je kao "nepoželjna organizacija" u Rusiji.
Sredinom 2000-ih, kaže Girzhov, bilo je praktično nemoguće proučavati ukrajinski jezik u Rusiji
U Ukrajini je u to vrijeme bilo veoma mnogo škola u kojima se učio ruski. Ali u Rusiji nije postojala nijedna škola, čak ni jedno ukrajinsko odeljenje, za ukrajinsku dijasporu od dva miliona ljudi. U Rusiji nema mjesta gdje možete pričati ukrajinski, ne postoje ni škole ni biblioteke ukrajinske književnosti.
Giržov i neki drugi članovi dijaspore pokušali su otvoriti prvu ukrajinsku školu u Moskvi, ali su ruske vlasti "stalno postavljale nerealne zahtjeve i projekat je
nestao". Danas, prema ruskom popisu stanovništva iz 2021. godine, samo 33 posto etničkih Ukrajinaca koji žive u Rusiji govori ukrajinski.
I dok na papiru još uvijek postoje neke organizacije koje podržavaju ukrajinsku kulturu u Rusiji, Girzov je rekao da one postoje isključivo da promoviraju ono što on naziva „ukrajinskim fakelore“.
„Finansira ih ruska država i predsjednički grantovi. […] Ove organizacije učestvuju u gradskim manifestacijama i festivalima, ljudi plešu i pjevaju, ali nema politike, nema društvenog aktivizma, nema prava za Ukrajince. Ruska vlada stvara ove karikature Ukrajinaca. Ali čim počnete da podržavate Ukrajinu – čak ni Majdan [revoluciju], samo nezavisnost, kulturu, jezik – gotovo je.”
Prema Girzovu, službeni pad ruske ukrajinske populacije mogao bi biti rezultat toga što su se etnički Ukrajinci u Rusiji u službenim istraživanjima identificirali kao Rusi:
“Ljudi se plaše jer trenutno nije sigurno priznati da ste Ukrajinac. Naprimjer, Federalna služba sigurnosti je ispitivala ljude koji su se pojavili na listi čitalaca Biblioteke ukrajinske književnosti. Stariji ljudi su zabrinuti za svoju djecu i unuke. Mlađi ljudi su zabrinuti zbog gubitka posla. Svi koji su mogli otići otišli su prije rata. Sada je teško, jer dok se rat ne završi, svi koji su ostali pokušavaju ne isticati svoje „ukrajinstvo“.
'Zašto ne pjevaš na ruskom?'
Valerij Semenenko se preselio iz Ukrajine u Moskvu na postdiplomske studije 1978. godine i na kraju se tamo nastanio. Jedan je od osnivača Udruženja Ukrajinaca u Rusiji, a bio je i kopredsjedavajući organizacije do 2012. godine, kada su je vlasti ugasile.
“U početku, krajem 2000-ih i 2010-ih, pisali smo pisma, apele Putinu, pozivali smo na međusobno razumijevanje između Rusije i Ukrajine. […] Zatvorili su nas zbog toga, nakon narandžaste revolucije ruske vlasti su se unervozile. I dva mjeseca nakon što su nas zatvorili, stvorili su marionetsku saveznu organizaciju Ukrajinaca čiji predstavnici sada na TV-u govore da su Ukrajinci Rusi”, sjeća se Semenenko.
Semenenko je od tada otišao u "ilegalu": sada vodi neregistrikranu organizaciju za rusku ukrajinsku dijasporu.
„Poznajemo ruske zakone, možemo pisati samo o bolu i patnji Ukrajinaca. Što se tiče vojnih aktivnosti, a kamoli razgovora o ruskoj vojsci, o tome se ne priča.”
A politika nije jedina oblast koja plaši ruske vlasti.
“Ne umijemo ni da pjevamo. U jesen 2022. godine održan je godišnji koncert u St. Petersburg. Svaka grupa — Kalmici, Čuvaši itd. — izvodi jednu pjesmu. Pozvali su i Ukrajince. Onda su bolje razmislili: "Zapravo, a da pjevate na ruskom?" Ali Ukrajinci su insistirali: „Ili pjevamo na ukrajinskom ili ne pjevamo uopšte“.
Semenenko je rekao da ima malo povjerenja u podatke popisa iz 2021. godine, pogotovo jer nikada nije dobio anketu. Ipak, on ne sumnja da se ukrajinsko stanovništvo Rusije zaista smanjuje.
"Ako je ruska država i dalje u jednom komadu nakon rata i ako se svi ovi obrasci nastave, broj Ukrajinaca ovdje će pasti na nulu", rekao je.
Čak i on želi otići i dodaje: „Ali ja ovde imam veze: moj dom, moja porodica. Moja žena je rođena Moskovljanka. Gde bi ona trebala ići? Trebali smo prije otići. Moja djeca barem mogu otići.”
'Mama, neću u fašističku Rusiju'
Ana (čije je ime iStories promenio na njen zahtjev) je iz ukrajinskog grada Černihiva, ali živi u Rusiji više od dvije decenije. Trenutno vodi organizaciju za Ukrajinke koje žive u Rusiji. Svaki put kada se oglasi sirene za vazdušni napad u Černihovu, rekla je za iStories, ona to „čuje“ iz svoje kuće izvan Moskve. Kaže da drži aktivirana obavještenja na svom mobilnom telefonu, jer njena kćerka i dalje živi u gradu.
Kada je počela invazija u februaru 2022., Ana je pokušala ubijediti svoju kćerku da se preseli u Rusiju. "Rekla sam joj, 'Dođi ovamo'. A ona je odgovorila: 'Ne, mama, ne idem u fašističku Rusiju'", rekla je.
Prema Anni, stvari su za ukrajinsku zajednicu „cvjetale“ kada se prvi put preselila u Rusiju 2000. Godine, ona i drugi lideri dijaspore čak su se sastali sa vladinim zvaničnicima kako bi razgovarali o otvaranju ukrajinske škole.
“Činilo nam se da je Rusija tako velika, da ima toliko toga za uraditi, toliko napraviti, naše zemlje bi mogle komunicirati, moglo bi doći do razmjene studenata, umjetnika. Mislili smo da će takva biti budućnost, ali stvari su se ispostavile potpuno drugačijim. Ukrajinska dijaspora je sada u tako žalosnom stanju. Ako kažete ono što vam lokalne vlasti kažu, onda će vas naravno podržati. Ali ne znam kako možete govoriti stvari koje nisu istinite”, priča Ana.
Otkako je počeo rat, neki Annini poznanici u Ukrajini prekinuli su kontakt sa njom samo zato što živi u Rusiji.
"Ali šta mogu, ovdje sam?" ona je rekla. „Nedavno su neki brižni ljudi ostavili cvijeće na spomeniku ukrajinskoj književnici Lesji Ukrainki u Moskvi i svi su uhapšeni. Sada će vjerovatno biti raspoređena policija na svim ukrajinskim spomenicima.”
Teško je živjeti u Rusiji znajući da Rusi podržavaju rat u tako velikom broju, razmišlja Ana.
„Kada počnete pričati o tome šta se dešava u Ukrajini, vidite agresiju. Ljudima se oči pune krvlju, spremni su te progutati", kaže Ana. „Ali ima Rusa koji su samo saosećajni i prilaze mi i kažu: 'Recite nam istinu, jer, osim onoga što vidimo na TV-u, mi ne vidimo ništa. Ne znamo ništa.”
Kao i Valerij Semenenko, Ana ne vjeruje da će ijedan Ukrajinac ostati u Rusiji nakon završetka rata.
„Poznajem mnogo ljudi koji čekaju kraj rata da bi napustili Rusiju, jer je nemoguće živjeti ovdje znajući šta je Rusija uradila u Ukrajini. Moja kćerka je u Černihovu, kako bih mogao da živim ovde u miru?” kaže ona, zabrinuta da bi čak moglo postati nesigurno ostati u Rusiji.
“Tamo sam živjela 40 godina, radila u školi. Tu su moji učenici, moji drugovi iz razreda, moja rodbina i grobovi mojih roditelja. Došli su "oslobodioci" i uništili sve - 70 posto Černihiva je nestalo. Kako bih drugačije trebala gledati na to? Moralno, jednostavno ne mogu živjeti ovdje. Za sada je to samo "moralno" nemoguće, kasnije, moglo bi doći do tačke fizičkih nestanaka Ukrajinaca u Rusiji. Ne bih to isključila”, kaže Ana.