"Mama, bio sam u paklu." Kako Ukrajinci traže rođake koju su Rusi kidnapovali tokom okupacije

Rusi su došli po Tatjanu i Olega Plačkovog dok su spavali - upali su u njihov dom kasno navečer. Bilo je to 25. septembra 2023. godine u Melitopolju, na jugoistoku Ukrajine, gde su odrasli, zaljubili se i vjenčali. Sada su njihov grad okupirale ruske trupe.
Muškarci su bili naoružani i obučeni u crno. Kada su jedni počeli pretres, oduzimajući opremu i dokumente, drugi su Tatjanu i Olega izveli sa lisicama na rukama.
Tada je par nestao bez traga.
Od početka invazije Rusije na Ukrajinu 2022. godine, više od 61.000 ljudi, vojnika i civila, smatra se nestalim u Ukrajini.
Kada vojnici nestanu tokom borbe, postoji šansa da na kraju budu stavljeni na liste za razmjenu ratnih zarobljenika. Ali civili se rijetko vraćaju. Rusi obično ne priznaju da ih drže.
Četiri mjeseca nakon hapšenja, Tatjana je u komi dovedena u bolnicu u Melitopolju. Nije imala ni odjeću ni medicinske dokumente, a vojnici koji su je doveli nisu dali nikakva objašnjenja. Umrla je bez dolaska svijesti.
Oleg nikada nije pronađen.
"Tako mi je teško da pomislim šta joj je urađeno i zašto. Moja majka je imala 51 godinu. Voljela je život. Bila je tako bistra osoba, a onda se sve završilo", tiho plače jedina kćerka bračnog para Plačko, Ljudmila.
"Ako se, ne daj Bože, nešto desi mom ocu, ja ću potpuno nestati", kaže Ljudmila.
Kazna, strah i patrole
Ljudmilin telefon pun je sretnih uspomena na njene roditelje. Pokazala mi ih je tokom svog nedavnog putovanja u Ukrajinu, gde je došla zatvoriti porodični restoran i predati uzorak DNK na osnovu kojeg bi se identificirao njen otac ako njegovo tijelo ikada bude pronađeno.
Ljudmila ne želi ni razmišljati o tome.
Porodica je imala veoma bliske odnose. Svaki dan pod ruskom okupacijom, njeni roditelji su slali umirujuće video poruke. "Dobro jutro, kćeri! Samo provjeravam", kaže Tatjana na jednom od videa, prije nego što je okrenula kameru prema mužu koji maše i smiješi se u kućnom ogrtaču.
Tu su i fotografije iz prijeratnog života: smijeh na plaži, ples u diskoteci. Par je pun energije i života.
Kada su ruski tenkovi ušli u njihov grad početkom 2022. godine, Plačkovi su odlučili ostati. Cijela zemlja je bila pod prijetnjom invazije punih razmjera, kojom je prijetio Vladimir Putin, ali većina ljudi nije vjerovala da se to može dogoditi - sve do prvih eksplozija.
Tih prvih sedmica Ljudmila se pridružila gomili mašući plavim i žutim ukrajinskim zastavama i vičući vojnicima da izađu. A onda su počele racije.
U Putinovoj Rusiji strah je glavno oruđe vlasti: neslaganje se potiskuje, a kritičari zatvaraju. Cilj je kazniti neke, a ostale uplašiti da se pokore.
Sada su Rusi isti princip uvezli na teritoriju južne i istočne Ukrajine, koju je Rusija ilegalno okupirala. Ruski vojnici počeli su patrolirati ulicama ukrajinskih gradova.
Oni koji su smatrani lojalnim Kijevu doživljavani su kao izdajnici.
Oni koji čekaju Ukrajinu
Nekoliko mjeseci kasnije, u takvoj atmosferi, Ljudmila je pobjegla u inozemstvo kao izbjeglica. Ali njena majka nije htjela napustiti svoj grad, svoje roditelje ili posao koji su ona i njen muž započeli. Također je vjerovala u ukrajinsku vojsku.
Krajem 2023. godine svi su pričali o kontraofanzivi na jugoistoku za preuzimanje teritorije od Rusije, a Tatjana je vjerovala da će Melitopolj biti oslobođen.
„Bila je veliki optimista“, osmehuje se Ljudmila „Rekla sam, mama, možda bi trebalo da odeš“.
Početkom iste godine, Tatjanino ime se pojavilo na internetu na proruskom forumu. Tamo su je zvali "zhdun" - tako se zovu Ukrajinci koji čekaju oslobođenje od okupacije na teritorijama pod ruskom kontrolom. Melitopolj je bio pun doušnika.
„Ona je dala novac i pomogla [Ukrajini] koliko god je mogla“, kaže njena kćerka „Neki umiru na bojnom polju, neki umiru u okupaciji, pomažući Ukrajini na druge načine. Za mene je ona ratnik. Znala je, riskirala je, ali morala je pomoći".
U to vrijeme su Ukrajinci na okupiranim teritorijama bili prisiljeni uzimati ruske pasoše. Umjesto Ukrajinaca, Rusi su dovedeni i zapošljavani u školama, kao i u policiji i tužilaštvima.
Na kraju su se Tatjana i Oleg složili da napuste Melitopolj, ako ga ukrajinska vojska ne oslobodi do novembra. Ali oni su privedeni u septembru.
Šta se desilo sa nestalima
Ljudmila je bila ljuta. Kako se nije mogla vratiti u okupirani grad, pisala je svim zvaničnim institucijama koje je mogla pronaći, tražeći odgovore, dok je njena baka počela pretraživati lokalne policijske stanice i zatvore.
Onda je u februaru 2024. godine stigao poziv: Tatjana je teško bolesna, a Ljudmilina baka je može posjetiti u bolnici - nakon ispitivanja FSB-a. Tako su rođaci saznali da je Tatjana optužena za špijunažu.
Ali u tom trenutku bila je bez svijesti. Kasnije je medicinska sestra obavijestila Ljudmilu da je njena majka dovedena u bolnicu sa teškim ranama, što znači da je najverovatnije neko vreme bila nepokretna. Pa gdje je bila i šta joj se dogodilo?
Zahvaljujući upornosti, Ljudmila je prikupila punu fasciklu dokumenata o nestanku svojih roditelja, ali kaže da ništa napisano u njima nema smisla. Tvrde da je Tatjana prenijela informacije o ruskoj vojsci ukrajinskim obavještajnim službama, ali je krivični postupak pokrenut je tek nakon što je odvedena u bolnicu.
Prije toga, u materijalima je zabilježeno da su nju i Olega u septembru 2023. godine odveli u "nepoznatom pravcu" "neidentificirane osobe obučene u vojnu uniformu".
Od tada je njihovo boravište službeno ostala tajna. Ali u Rusiji slučajeve špijunaže, posebno pritvaranja i ispitivanja, vodi FSB, a pretres u Tatjanoj i Olegovoj kući izvršio je FSB Rusije.
„Voljela bih vjerovati da joj je zdravlje narušeno zbog neprikladnih uslova, ali duboko u sebi znam da je bila mučena“, kaže Ljudmila.
Na ovo mišljenje navele su je izjave iz prve ruke o brutalnosti na okupiranim teritorijama, uključujući i od pjevačice iz restorana koja je optužena u istom slučaju špijunaže kao i Tatjana.
„Vjerovatno su izvlačili informacije“, kaže Ljudmila, „Znam da vole koristiti elektrošokove“.
U rezultatima obdukcije i medicinskom nalazu iz bolnice, koji je dobila, navodi se da je Tatjana umrla od upale pluća nakon dužeg boravka na respiratoru. Ali zašto joj je uopće bio potreban respirator, nije navedeno.
Takođe nije poznato šta se dogodilo sa Ljudmilinim ocem Olegom.
"On nije naveden na spiskovima pritvorenih lica, nije priveden pravdi", navodi se u pismu Ministarstva unutrašnjih poslova Rusije. Policija je pokrenula krivični postupak o otmici, ali nema osumnjičenih ni tragova.
Nestale su još hiljade
Ljudmilinu patnju dijele hiljade ukrajinskih porodica. Dežurni telefon Međunarodnog komiteta Crvenog krsta (ICRC) u Kijevu prima najviše poziva od ljudi koji traže rođake koji su nestali tokom ovog rata.
Telefonski operateri prikupljaju detaljne informacije, često tokom dugih i emotivnih razgovora, koje se zatim šalju u traženu bazu podataka u Ženevi.
Ljudmila je dala svoje podatke njima i drugim institucijama, ali još nije dobila odgovor.
"Naše mogućnosti su ograničene i moramo biti realni sa porodicama kako bi razumjeli šta mogu očekivati. Mnogo je bola i razočaranja", objašnjava glasnogovornik ICRC-a Patrick Griffiths.
On se, također, protivi kritikama u Ukrajini da ta organizacija ne vrši dovoljan pritisak na Rusiju.
Međunarodno humanitarno pravo obavezuje sve države da prijave svaku osobu pritvorenu tokom oružanog sukoba, da osiguraju pristup, ali Rusija jednostavno ignorira ovo pravilo.
Djelomično zato što sve civile na okupiranim teritorijama smatra Rusima, odnosno svojim unutrašnjim poslovima. To je, također, izraz prezira prema pravilima ostatka svijeta.
ICRC ima zaposlene u Moskvi i u nekim dijelovima okupirane Ukrajine, ali iako povremeno mogu pružiti pomoć, nemaju mogućnost tražiti tajne zatvore u Melitopolju.
"Postoje mnoge porodice koje... možda nikada neće dobiti odgovore koje su tražili", upozorava Griffiths, dodajući da ICRC ne može "nasilno ući u proces dijaloga sa vlastima da poboljša naš pristup".
Ukrajinski servisi imaju još ograničeniji pristup.
U Odjeljenju za nestala lica pod posebnim okolnostima, samo troje zaposlenih sjedi u prostoriji na kraju hodnika ureda Odjeljenja u Kijevu. Ali imaju moćan softver za prepoznavanje lica koji može skenirati web stranice i medije u potrazi za sve većim brojem nestalih osoba.
Ruski blogeri ponekad objavljuju video zapise privedenih ili ubijenih. Ali potraga za Ljudmilinim ocem još nije dala rezultate.
„Ili je talac i ne može da kontaktira sa svojim rođacima“, objašnjava Artur Dobroserdov, komesar za pitanja osoba nestalih pod posebnim okolnostima.
I onda izgovara drugu alternativu: "Ponekad vraćaju tijela civila zajedno sa tijelima naših branitelja. U većini slučajeva tijela se predaju u vrlo lošem stanju, tako da vizuelna identifikacija nije moguća".
Zbog toga je Ljudmila predala DNK uzorak.
Implikacije za moral
Pred kraj treće godine rata punih razmjera, otmice na okupiranim teritorijama su se smanjile, ali nisu prestale.
Ministarstvo unutrašnjih poslova prošlog mjeseca evidentiralo je više od 1.000 novih nestalih osoba, ali većina njih su vojna lica.
Uopšteno govoreći, čini se da su ruske metode brutalno efikasne: najvatrenije pristalice Kijeva su ili napustile okupiranu teritoriju ili se kriju i ćute. Neki Ukrajinci koji su prvobitno napustili okupirane gradove sada se vraćaju da žive pod ruskom vlašću. Za njih je to bolje nego biti izbjeglica.
Možda zato čujemo neke Ukrajince kako naglas razmišljaju da li se uopće isplati boriti za takvu zemlju.
Budući da se linija fronta jedva kreće - i to ne u korist Kijeva - a vojnici ginu svaki dan, u Ukrajini se počinju postavljati neka vrlo teška pitanja: o ovom ratu, njegovom završetku i ogromnim troškovima.
Oni koji su bili u "paklu"
U svojoj borbi, Ljudmila ipak uspijeva pronaći razlog za nadu. Uostalom, moguće je pronaći neke od nestalih.
Leonid Popov je 2023. godine priveden u Melitopolju, kao i Ljudmilini roditelji. Slikao je rusku vojnu opremu, vojnici su ga jurili niz ulicu, a onda je nestao.
Tri mjeseca kasnije, otac je dobio poziv: Leonid je ostavljen u gradskoj bolnici, iscrpljen i jako dehidriran.
Fotografije od tog dana koje je podelila njegova majka Ana su šokantne: ispod dječakove kože jasno se vide rebra.
„Rekao je da je u strašnim uslovima“, priseća se Ana razgovora sa Leonidom tog dana.
„Rekao je, 'Mama, jednom rječju, bio sam u paklu.'
Leonid je nekoliko mjeseci bio zatočen i ispitivan na mnogim mjestima.
"Dali su im šaku heljde i čašu vode u plastičnom tanjiru, a tamo ih je bilo 20. Kada su rekli da su gladni, rečeno im je da začepe usta jer će ih ubiti", kaže Ana.
Leonidovi roditelji počeli su planirati da ga odvedu iz Melitopolja na sigurno mjesto. Ali čim je otpušten, odmah je priveden i ponovo je nestao.
Leonid se, kao i Ljudmilin otac, zvanično smatrao nestalim, iako su ga vojnici odveli.
Prošla je još godina prije nego što je njegovim roditeljima rečeno da se nalazi u istražnom zatvoru u okupiranom Donjecku, optužen za špijunažu. Roditelji su u početku bili veoma sretni što su ga pronašli, ali sada su zabrinuti za njegovo zdravlje: Leonid ima paranoidnu šizofreniju, koja se liječi lijekovima.
„Oni ne razumiju da je za osobu sa takvom dijagnozom biti u zatvoru bez lijekova već ubistveno“, brine Ana.
Počela je pisati ruskim zvaničnicima, moleći se da Leonid bude uvršten na listu humanitarnih zarobljenika.
Trampov efekat
„Niko nije mogao ni pomisliti da bi se mogao desiti takav užas“, kaže Ljudmila „Čak ni sada, kada pričam o tome, ne vjerujem da je to moguće“.
Još nije izabrala fotografiju za majčin grob, kao da odgađa tugu dok ne pronađe oca. Ali ona se nema gdje obratiti.
U međuvremenu, Donald Trump se vratio u Bijelu kuću - uz razgovore o pregovorima o okončanju rata. To neće biti ni brzo ni lako - ako se to uopće dogodi - ali bi moglo primorati Ukrajinu da preda Rusiji okupirane teritorije poput Melitopolja.
"Možda će pustiti civile ako misle da su pobijedili?, Ljudmila pokušava pronaći barem neku svijetlu stranu. „Ili će možda, naprotiv, to biti neka vrsta ćorsokaka."
„U svakom slučaju, bit će nam teško prihvatiti da ova zemlja više neće biti Ukrajina“, kaže ona.
Ovo je zemlja koju su njeni roditelji štitili, gdje su bili sretni i gdje Oleg i sada, po Ljudmilinom mišljenju, može sjediti u hladnom podrumu ili zatvorskoj ćeliji i još uvijek čeka da bude pronađen.
"Nisam mogla spasiti svoju mamu, iako sam pokušala. Ali nije išlo", kaže ona, "Vrlo je teško. Ali moram spasiti svog tatu".