Rusija nakon četiri godine rata

Četiri godine rata protiv Ukrajine pokazale su da je ruski sistem otporniji kratkoročno i srednjoročno, nego što su mnogi očekivali. Elite i društvo su se konsolidirali. Uprkos strukturnoj degradaciji, ekonomija i dalje podnosi pritisak. Nagomilani problemi postepeno nagrizaju manevarski prostor režima, ali se u Kremlju smatraju prihvatljivom cijenom za postizanje vanjskopolitičkih ciljeva. Moskva signalizira spremnost za produženu vojno-političku konfrontaciju s Evropom, uključujući aktivnosti u „sivoj zoni“ koja balansira na ivici otvorenog rata.
Opća ocjena
Politički režim
Rat i vanjski pritisak konsolidirali su elitu okupljenu oko predsjednika, koji je ojačao svoju poziciju kao jedini centar donošenja odluka. Birokratija i sigurnosni blok napustili su pokušaje da nametnu autonomiju i postali su elementi jedinstvenog administrativnog mehanizma. Regionalne elite su integrirane u unitarni sistem upravljanja i lišene su mogućnosti za samostalan politički manevar.
Režim je postao više personalan. Pojedinci lično lojalni Vladimiru Putinu, uključujući članove njegove „proširene porodice“, se promoviraju, dok su bivši centri uticaja i etablirani klanovi oslabili. Dugogodišnji saradnici predsjednika postepeno se povlače. U krugu oko ostarjelog autokrate, sada dominiraju naizgled politički neambiciozni tehnokrati. Njihova znatno mlađa dob predstavlja važnu prednost i resurs.
U kombinaciji s pojačanom represijom, uključujući i onu protiv pripadnika elite, ove promjene smanjuju prostor za formiranje političkih koalicija usmjerenih na osvajanje moći i značajno smanjuju vjerovatnoću unutarelitne podjele – glavnog rizika za autoritarni režim.
Društvo
Mobilizacija u vojsku promijenila je strukturu ruskog društva. Povećani vojni izdaci i nedostatak radne snage povećali su prihode u grupama sa nižim nivoom obrazovanja i izraženim konzervativnim stavovima. Ovi slojevi postali su ključna društvena baza podrške vlastima.
Istovremeno, mehanizmi društvene kontrole se intenziviraju. Digitalni prostor se sužava, infrastruktura za nadzor se širi, provjera osoblja u javnom sektoru se pooštrava, a ideološko prisustvo države u obrazovnom sistemu se povećava.
Vojni prioriteti sada služe kao organizacijski princip socijalne politike i obrazovnog sistema. Država proširuje preraspodjelu resursa u korist učesnika rata i njihovih porodica putem direktnih isplata u gotovini i prioritetnog pristupa obrazovanju, zapošljavanju i socijalnim uslugama.
U međuvremenu, pojavila se grupa proratnih tvrdolinijaša, uključujući vojne dopisnike i volonterske mreže, od kojih neki kritikuju vođenje rata i sve signale pregovora.
Kremlj ne smatra da oni ili bilo koja druga grupa predstavljaju sistemsku prijetnju režimu. Međutim, redovno koristi ciljane represivne mjere u preventivne svrhe. To mu omogućava da održi disciplinu i zaštiti se od organizovanog nezadovoljstva bez pribjegavanja masovnoj represiji.
Ekonomska stabilnost
Ruska ekonomija se pokazala znatno otpornijom i prilagodljivijom nego što su mnogi stručnjaci pretpostavljali. U prvoj godini rata, Svjetska banka je predvidjela pad ruskog BDP-a od 8,9 posto, dok je Banka Rusije predvidjela pad od osam do 10 posto. Suprotno tim očekivanjima, BDP je pao za samo 2,1 posto u 2022. godini, a u sljedećoj godini je porastao za 3,6 posto.
Ova otpornost počiva na nekoliko faktora: tržišnom karakteru ekonomije, njenoj specijalizaciji za robe unutar globalnog sistema, koja nije bila u stanju zamijeniti ruske sirovine, i akumuliranim fiskalnim rezervama.  Kao i sposobnosti Banke Rusije i vladinog ekonomskog bloka da održe kontrolu nad inflacijom i deviznim kursom te da očuvaju stabilnost budžeta, također, je odigrala važnu ulogu.
Iako su neke zapadne sankcije nanijele opipljiv udarac ruskoj ekonomiji na početku rata, mnoge su se pokazale neefikasnim. Naprimjer, sankcije za rusku naftu nisu značajno uticale na proizvodnju i izvoz nafte, niti su dovele do značajnog pada prihoda od nafte.
 Međutim, prilagođavanje sankcijama praćeno je strukturnim pojednostavljenjem ekonomije. Najranjiviji sektori bili su oni s visokom dodanom vrijednošću i proširenim tehnološkim lancima. Proizvodnja civilnih aviona, automobila i složenih mašina znatno je pala u poređenju s predratnim periodom.
Za Kremlj je takav ekonomski model prihvatljiv. Pitanja modernizacije, tehnološkog razvoja i dugoročnih investicionih programa stavljena su u drugi plan. Prioritet je osiguranje vojnih izdataka – što je strateški zadatak koji se ispunjava.
Borba protiv inflacije, koja je dovela do depresije u nevojnim sektorima ekonomije i do usporavanja rasta BDP-a na oko jedan posto godišnje – što efektivno predstavlja stagnaciju – smatra se neophodnom, ali privremenom žrtvom. Optimizam u pogledu neizbježnog povratka ekonomskom rastu prevladava unutar vlade, iako stručnjaci očekuju da će oporavak biti spor i nestabilan.
Ovisnost o Kini i smanjeni globalni uticaj
Suočavanje sa Zapadom prisililo je Moskvu da ubrza svoj „zaokret prema Istoku“, čime se povećava ovisnost Rusije o Kini. Međutim, uprkos javnim izjavama o formiranju nove „osovine zla“, odnosi između dvije zemlje ostaju transakcijski i asimetrični.
Globalni uticaj Rusije je smanjen, ali nije u potpunosti izgubljen. Moskva je pretrpjela gubitke na ugledu u Siriji, Iranu i Venecueli, te je oslabila svoje pozicije na postsovjetskom prostoru, uključujući Južni Kavkaz i Centralnu Aziju. Međutim, iz perspektive Kremlja, on zadržava dovoljno resursa koji mu omogućavaju da barem djelimično pomjeri ravnotežu snaga u svoju korist.
Šta dalje?
Tokom četiri godine rata, rusko rukovodstvo je pokazalo spremnost za dugoročnu konfrontaciju sa Zapadom. Putin ne smatra ni nastavak neprijateljstava u Ukrajini ni rastuću vojno-političku konfrontaciju s Evropom prijetnjom režimu. Naprotiv, sukob omogućava vlastima da održavaju elite i društvo u stanju „opsjednute tvrđave“, okupljajući ih oko zastave i smanjujući vjerovatnoću unutrašnjih podjela i destabilizacije.
Kremlj razmatra mogućnost okončanja rata protiv Ukrajine samo kao dio šireg dogovora o preuređenju međunarodnog sistema. Takav dogovor bi uključivao sporazume o različitim aspektima strateškog nuklearnog oružja i o položaju kremaljske elite na međunarodnoj sceni.
Istovremeno, Moskva će pojačati pritisak u „sivoj zoni“ u Evropi – od cyber napada i sabotaža do pritiska na kritičnu vojnu i tehnološku infrastrukturu u državama članicama NATO-a, kao i nuklearne ucjene. To ne znači da je Kremlj spreman za direktan vojni sukob sa savezom. Međutim, odsustvo zapadnog otpora u hibridnoj konfrontaciji omogućilo bi mu da se približi svom cilju: podjeli i slabljenju Evrope.