Između EU i Moskve: Kako Rusija eksploatiše podjele u Bosni
Ukorijenjene podjele u Bosni i Hercegovini ometale su napore EU i SAD da izgrade funkcionalne institucije i integriraju zemlju u zapadne integracije. Disfunkcionalnost zauzvrat pruža plodno tlo za miješanje Rusije, koja je, čini se, dobila bitku za srca i umove bosanskih Srba.
Bosna i Hercegovina (BiH) je dio nezavršenog posla za EU u njenom “bliskom inozemstvu”, što ju je učinilo pogodnom metom za rusko miješanje i oportunizam. Iako je Moskvi lakše da usmjeri fokus svoga uticaja u zemlje poput Moldavije, Armenije i Gruzije, BiH se ističe kao jedno od bojnih polja na kojem se Rusija i Zapad bore za uticaj. Zastoj se odvija usred hronične regionalne disfunkcije, sa naslijeđem ratova iz 1990-ih koji bacaju sjenu, autoritarnim tendencijama u usponu, a starateljstvo EU i NATO-a je pod pritiskom. Dok se zapadne organizacije bore da povrate kredibilitet i integriraju BiH kao punopravnu članicu, lokalni akteri iskorištavaju ovaj limb za vlastitu političku korist.
BiH je dio "luka nestabilnosti" koji prolazi kroz Istočnu i Jugoistočnu Evropu i čiji izazovi sada postaju sve akutniji nakon ruske invazije na Ukrajinu, ali gdje je za njihovo rješavanje potrebna pažnja politike na visokom nivou koje nema. Iz dana u dan, Moskva opstruira zapadnu politiku kroz dugogodišnji savez sa rukovodstvom Republike Srpske (RS), jednog od sastavnih dijelova BiH zajedno sa Federacijom Bosne i Hercegovine (FBiH) u kojoj dominiraju Bošnjaci i Hrvati. Kako se odupire pritisku EU i SAD da se povinuje odredbama Dejtonskog sporazuma kojim je okončan rat u Bosni 1995. godine, RS je izgradila savez istomišljenika koji uključuje, ne samo Rusiju, već i lidere Srbije i Mađarske. U ovoj konstelaciji ruski predsjednik Vladimir Putin vjerovatno nije toliko važan kao Aleksandar Vučić ili Viktor Orban, koji imaju veće uloge u igri i zapravo su materijalno podržali lidera RS Milorada Dodika. Istovremeno, remetilačka agenda Kremlja se isplati Moskvi, jer je integracija Bosne u NATO i EU bila spora, a zapadna politika neefikasna. Iako se Moskva bavila podrškom paravojnih i ekstremnih nacionalističkih grupa u regionu, ona je — barem do sada — izbjegavala korake koji bi mogli vratiti BiH ka nastavku međuetničkog nasilja velikih razmjera.
Prošlog marta, lideri EU odlučili su otvoriti pregovore o pridruživanju sa tom balkanskom zemljom, a BiH bi se mogla pridružiti bloku od 27 zemalja 2030-ih. EU je daleko vodeći ekonomski partner BiH, a članice, uključujući Njemačku, Austriju, Hrvatsku i Sloveniju, dom su velike zajednice dijaspore. (Rusija, za poređenje, čini samo dva posto uvoza). Od pokretanja misije EUFOR Althea 2004. godine, EU je bila zadužena za očuvanje mira u zemlji koja je bila opustošena ratom početkom 1990-ih. Njemački zvaničnik Christian Schmidt je na čelu Ureda visokog predstavnika (OHR), tijela koje je međunarodna zajednica ovlastila da nadgleda provedbu Dejtonskog mirovnog sporazuma iz 1995. godine.
Rusija je udvostručila veze sa RS-om i posvetila rukovodstvu bosanskih Srba pažnju na visokom nivou tokom čestih posjeta Moskvi. Dodik se 6. juna ponovo sastao sa Putinom na Ekonomskom forumu u Sankt Peterburgu. Još u martu, predsjednik entitetske Narodne skupštine Nenad Stevandić dočekan je uz srdačnu dobrodošlicu u ruskom parlamentu. Dodik je tražio od Moskve sredstva, kao i političku podršku u svom sukobu s OHR-om i centralnim državnim institucijama vođen secesionističkim aspiracijama RS. Rusija je 11. juna otvorila diplomatsku kancelariju u Banjoj Luci, glavnom gradu entiteta. Taj primjer bi mogao slijediti medij RT, pod kontrolom ruske vlade.
Naizgled srdačan odnos Dodika i Putina ukazuje na uticaj Rusije, ali i na neke od paradoksa i kontradiktornosti koje karakteriziraju politiku Moskve. Uprkos svojoj glasnoj retorici, Kremlj nije ubrizgao značajna finansijska sredstva u RS. Umjesto toga, miješao je bosanski lonac najbolje što može jeftino, kroz propagandu, sve vrste političkih vatrometa i podršku radikalnim srpskim nacionalističkim grupama. Zapravo, drugi akteri kao što je Orban iz Mađarske učinili su više za Dodika u smislu blokiranja sankcija EU ili dovođenja investicija. Međutim, široko objavljene akcije Rusije u podršci secesionizmu RS-a imaju koristi od toga da odvlače pažnju SAD i njihovih evropskih saveznika od hitnijih stvari poput rata u Ukrajini i drže ih van ravnoteže.
Sve u svemu, Rusija je u stanju djelovati kao faktor destabilizacije u politici BiH i opstruirati njeno zaustavljanje kretanja ka integraciji u NATO i EU. Povoljni uslovi u regionu omogućavaju Kremlju da igra veliku ulogu u balkanskoj politici na ekonomičnskoj osnovi. Ni EU ni SAD nisu pokazale veliku sposobnost da stvore vrstu poluge koja bi bila neophodna da bi se Moskva natjerala da svoju igru na Balkanu igra drugačije.
Veze sa Rusijom
Rusko učešće u Bosni seže decenijama unazad, mnogo prije izbijanja rata u Ukrajini ili čak Putinovog dolaska na vlast.
Iako mnogo slabija početkom 1990-ih, postsovjetska Rusija igrala je aktivnu ulogu u jugoslovenskim ratovima, a posebno u sukobu u Bosni 1992-95. Dok je administracija Borisa Jeljcina težila delikatnoj ravnoteži između podrške bosanskim Srbima i rada sa Zapadom kroz Vijeće sigurnosti UN-a, ruski nacionalisti su se borili u redovima vojske RS. Jedna takva figura bio je Igor Girkin, poznat po nadimku Strelkov (Strelac), vođa takozvanog „ruskog proljeća“ u ukrajinskom regionu Donbas 2014.
Iako je rat u BiH istaknuo smanjeni status Rusije u evropskoj i globalnoj politici i novouspostavljeni primat SAD, Moskva je postigla određene pomake. To je uključivalo uspostavljanje Kontakt grupe sastavljene od SAD, Rusije, Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske, Njemačke i Italije: formata u skladu sa ruskom vizijom sporazuma velikih sila koje upravljaju sigurnosnim poslovima u Evropi. Dejtonsko rješenje rezultiralo je raspoređivanjem ruskog mirovnog kontingenta, proširenog na Kosovo 1999. godine, i sjedištem u Vijeću za implementaciju mira (PIC) koje nadgleda OHR.
Interes Rusije za BiH se smanjio 2000-ih s Putinovom odlukom da povuče mirovne snage iz tadašnje operacije Stabilizacijskih snaga (SFOR) koju je predvodio NATO 2003. U međuvremenu, pritisak OHR-a na jačanje centralnih državnih institucija kako bi se konsolidirao mir i pripremila BiH za članstvo u NATO, a posebno u EU, dobio je zamah. Naime, RS i FBiH su uspjele uspostaviti zajedničke oružane snage i poreznu vlast, ključne atribute funkcioniranja državnosti. Rusija je uglavnom ostala posmatrač, a njeno prisustvo se najjače osjetilo u privredi, zahvaljujući monopolu u isporuci prirodnog gasa i privatizaciji rafinerije nafte u Bosnaskom Brodu u RS 2007. godine.
Do kraja decenije, međutim, Moskva je zauzela odlučniju političku poziciju zahvaljujući povezivanju sa Srbijom, bosanskim Srbima srodnom državom preko Drine. Rusko odbijanje nezavisnosti Kosova imalo je reperkusije i u RS, zajedno sa proširenim uticajem u srpskoj ekonomiji nakon što je Gaspromnjeft 2008. preuzeo nacionalnu naftnu kompaniju Naftnu industriju Srbije (NIS).
Kako su odnosi između Rusije i Zapada 2010-ih postajali sve konfrontativniji, posebno nakon aneksije Krima, Moskva je krenula u politiku nastojanja da potkopa EU i NATO na Zapadnom Balkanu, još jednom poprištu konfrontacije. Ključ ruske strategije bilo je – i još uvijek jeste – iskorištavanje pritužbi koje datiraju još od raspada Jugoslavije. Tako je Rusija 2015. godine blokirala nacrt rezolucije Vijeća sigurnosti UN-a povodom obilježavanja dvadesete godišnjice genocida u Srebrenici.
Moskva je konsolidovala svoje partnerstvo sa Srbijom na različite načine: kroz sporazum o vojnoj saradnji, posjete visokog profila, kao što je Putinova posjeta Beogradu u oktobru 2014, i ekonomske projekte poput Južnog toka, a potom i gasovoda Turski tok. Na kraju, ali ne i najmanje važno, sredinom 2010-ih, ruska država ili njoj bliski akteri pružili su materijalnu podršku tvrdokornim nacionalističkim grupama u Crnoj Gori, Sjevernoj Makedoniji pa čak i Srbiji u kampanji protiv članstva ili – u slučaju Srbije – bliske saradnje sa NATO i SAD. Operativci povezani sa GRU, ruskom vojnom obavještajnom službom, umiješani su u neuspjeli pokušaj državnog udara u Crnoj Gori uoči izbora u zemlji 2016. Mreža srpskih nacionalista koji su sarađivali sa GRU-om bila je povezana sa ruskim vjersko-konzervativnim oligarhom Konstantinom Malofejevim, ranim pobornikom „ruskog proljeća“ u Donbasu, koji je navodno, također, imao veze sa rukovodstvom RS.
RS je bila ključni element ruske politike koja pokriva čitavu „srpsku sferu“ u bivšoj Jugoslaviji (ili „Srpski svet“ – srpski svijet, koncept inspirisan konceptom „ruskog svijeta“ ili Ruskog mira). Dodik je od 2011. godine počeo prijetiti zapadnim nadzornicima Dejtonskog mirovnog okvira referendumom o nezavisnosti srpskog entiteta. U septembru 2016. pobijedio je na plebiscitu kako bi 9. januara — datuma kada su bosanski Srbi osnovali svoju „državu“ u Bosni 1992. godine — proglasio „Danom RS-a“. Taj potez, koji je Ustavni sud BiH odbacio kao kršenje osnovnih principa zakona, bio je razlog za glasanje o secesiji.
Dok su SAD i EU osudile referendum, Rusija ga je u potpunosti podržala. Dodik se sastao sa Putinom uoči glasanja. „Naš stav je vrlo jasan“, rekao je tada ambasador Pjotr Ivancov. “Smatramo da građani Republike Srpske imaju pravo zauzeti stav o vitalnim pitanjima.” Iako Dodik nije napravio sljedeći korak glasanja o otcjepljenju — i još uvijek nije prešao ovaj Rubikon — Moskva mu je čuvala leđa, vjerovatno u većoj mjeri nego Beograd.
Podrška Rusije Dodikovom napretku sredinom 2010-ih postavila je obrazac koji je od tada prisutan. Dodik namjerava oteti ili čak iznuditi više moći od Sarajeva. On dolazi u sukob sa Zapadom. OHR, EU i SAD napadaju Banja Luku. Rusija je na strani zaraćenog lidera bosanskih Srba, koji se na kraju povlači sa ivice. Tako je početkom 2022. godine, nakon razgovora sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem, Dodik stavio na čekanje planove za povlačenje iz državnih institucija BiH: potez koji je visoki predstavnik Christian Schmidt opisao kao “egzistencijalnu prijetnju”. Dodik je naveo rusku invaziju na Ukrajinu kako bi opravdao svoj zaokret, tvrdeći da bi to otežalo razdvajanje. Ipak, uprkos takvim taktičkim povlačenjima, Dodik uspijeva prigrabiti više moći: indirektna pobjeda Rusije kao njegovog saveznika u obračunu sa Zapadom. Naime, Moskva podržava Dodikove postupke, ali ga nikada ne kritikuje kada popusti pod pritiskom Zapada.
Političke veze
Invazija na Ukrajinu još jednom je ogolila bliske veze između rukovodstva bosanskih Srba i Rusije.
Za razliku od lidera Bošnjaka i bosanskih Hrvata, Dodik je tvrdio da BiH treba ostati neutralna u ratu. Međutim, kako su borbe odmicale, odlučio se za otvorenu podršku Putinovoj "specijalnoj vojnoj operaciji". Tokom posjete Moskvi u septembru 2022. godine, srpski lider je tvrdio da Rusija brani svoju etničku pripadnost, rekavši: „Dugi niz godina Zapad nije reagovao na istrebljenje ruskog stanovništva u Ukrajini, bilo je svakodnevnih ubistava i bombardovanja u Donbasu”. Dodik je obećao da se BiH neće uskladiti sa zapadnim sankcijama. On je 9. januara 2023. (na Dan RS) Putina odlikovao najvišom entitetskom medaljom za “njegovu patriotsku brigu i ljubav prema Republici Srpskoj”. (2024. godine ista medalja pripala je Viktoru Orbanu.) Ovaj potez je izazvao teške kritike i iz EU i iz SAD. Dodikovo ponašanje prevazilazi ponašanje Srbije, koja je na sličan način odbila prekinuti političke i ekonomske veze sa Moskvom, ali se ipak klonila provokativnijih akcija prema Zapadu.
Dodik je naporno radio na izgradnji ličnog odnosa sa Putinom. Njih dvojica su razgovarali u septembru 2022. (uoči izbora u BiH), što je njihov sedmi susret od 2014. Nakon toga su uslijedile posjete u maju 2023. i februaru 2024. Zapravo, Dodik, jedan od rijetkih lidera u Evropi koji je spreman sastati se sa Putinom, koristi prednost relativne izolacije Rusije od strane Zapada nakon invazije.
Ovaj sve češći kontakt sa ruskim rukovodstvom donio je tri glavne prednosti.
Prvo, to što je čovjek Moskve u Banja Luci daje Dodiku prednost u odnosu na opoziciju. 2020. godine dvadesetsedmogodišnji aktivista i političar Draško Stanivuković osvojio je mjesto gradonačelnika glavnog grada RS-a, pobijedivši Igora Radojičića iz Dodikovog Saveza nezavisnih socijaldemokrata (SNSD). Stanivukovićeva kampanja bila je fokusirana na korupciju i nepotizam, ali je instrumentalizirala srpski nacionalizam, prikupljajući podršku kako Beograda, tako i, u određenoj mjeri, Zapada. Međutim, opozicioni izazov protiv Dodika nije uspio da istisne njega ili SNSD na općim izborima 2022. godine. Vanjska legitimacija Rusije sigurno nije jedini faktor koji objašnjava Dodikovu otpornost, ali doprinosi. To omogućava srpskom lideru da sebe predstavi kao državnika sa globalnim ugledom, kao i da obeća biračima ekonomske koristi koje proizlaze iz saradnje sa Rusijom, poput jeftinog gasa.
Dodikove posjete Moskvi odjekuju u javnosti. Sve u svemu, bosanski Srbi vide Rusiju, pretežno slavensku pravoslavnu zemlju, kao važnog međunarodnog pokrovitelja. Prema istraživanju Međunarodnog republikanskog instituta (IRI) iz 2024. godine, 94 posto Srba u Bosni ima pozitivan pogled na Rusiju, u poređenju sa samo 13 posto Bošnjaka i 18 posto bosanskih Hrvata. Isto istraživanje pokazalo je da 65 posto bosanskih Srba vjeruje da su ili Zapad ili Ukrajina odgovorni za rat u ovoj potonjoj zemlji, dok samo pet posto krivi Rusiju. Prema anketi Nacionalnog demokratskog instituta (NDI) iz 2021. godine, 82 posto bosanskih Srba (uglavnom koji žive u RS) je protiv članstva u NATO-u, dok je 90 posto Bošnjaka i 92 posto bosanskih Hrvata za.
Drugo, Rusija je stala na Dodikovu stranu u tekućem sukobu sa OHR-om. U ljeto 2023. godine stvari su se zahuktale kada je predsjednik RS-a potpisao kontroverzni zakon kojim se službenim glasilima entiteta zabranjuje objavljivanje akata OHR-a, što implicira da oni nisu na snazi. Entitetska skupština je, također, izglasala suspenziju priznavanja odluka Ustavnog suda BiH, najvišeg sudskog organa u zemlji. Dodik je zaprijetio da će blokirati Šmita da uđe u RS, što je izazvalo osudu takozvane Kvinte (SAD, UK, Njemačka, Francuska i Italija). SAD i UK uvele sankcije protiv zvaničnika RS: Nenada Stevandića, predsjednika Narodne skupštine; premijera Radovan Višković; ministra pravde Miloša Bukejlovića i Željke Cvijanović, članice Predsjedništva BiH iz reda srpskog naroda.
Ove mjere, koje su uslijedile nakon sankcija Dodiku uvedenih 2017., 2023. godine, a posljednje 18. juna 2024. godine, počele su davati rezultate. Banke su zamrznule račune političara sa crne liste. RS se suočila sa daljim fiskalnim pritiskom, jer je Njemačka otkazala finansiranje dva infrastrukturna projekta. Konačno, u decembru 2023., srpskom lideru suđeno je zbog kršenja ustavnog poretka BiH. Razumljivo, Dodik je iskoristio priliku da iza zastave stane i okupi srpsko nacionalističko mišljenje. Nadalje, on je nastavio sa donošenjem zakona o uspostavljanju posebnog izbornog tijela u RS.
Susret sa Putinom je čin prkosa Zapadu. Dugogodišnji stav Rusije je da je OHR izgubio legitimitet i da ga treba ukinuti, što je u skladu sa Dodikovim stavom. Moskva se protivi takozvanim Bonskim ovlastima koje omogućavaju međunarodnom izaslaniku da donese zakone o vanrednim situacijama i smijeni izabrane zvaničnike. U aprilu 2022. godine, nakon invazije, Rusija je obustavila svoje ionako skromno finansiranje OHR-a. Također se povukla iz PIC-a. Nekada su ruske diplomate uvijek insistirale na integritetu BiH i Dejtonskom sporazumu, ali sada je ta tema razgovora uveliko odbačena.
Treće, Dodik se nadao da Rusija može pružiti finansijsku podršku srpskom entitetu. Analitičari i civilno društvo u Banjoj Luci uvjereni su da su ponovljeni sastanci srpskog lidera sa Putinom uglavnom bili oko tog pitanja. Ipak, novac iz Moskve nije stigao. Poređenja radi, RS je od Mađarske dobila 140 miliona eura nakon privatne posjete premijera Viktora Orbana 2021. U aprilu 2024. mađarski lider je otišao u zvaničnu posjetu Banjoj Luci i obećao Vladi RS još 100 miliona eura kredita. Što je još važnije, Orbán je blokirao EU da stavi Dodika i njegove saradnike pod slične zabrane i zamrzavanje imovine kao one koje su uvele SAD i UK. Položaj Mađarske je, također, pružio pokriće za druge članice EU – često se spominju Austrija, Hrvatska i Slovenija – koje preferiraju angažman nego držanje finansijske palice.
Što je najvažnije, čini se da su se Dodikovi historijski neugodni odnosi sa predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem poboljšali. Birači iz RS učestvovali su na kontroverznim lokalnim izborima u Beogradu prošlog decembra. Iste večeri Dodik je sa Vučićem izašao na binu kako bi proslavio pobjedu srpske vladajuće stranke na parlamentarnim i općinskim izborima. Vučić je na taj gest uzvratio tako što je 18. aprila 2024. godine u Banja Luci poslao bivšu premijerku i aktuelnu predsednicu parlamenta Anu Brnabić na skup Srpska te zove, u znak protesta zbog rezolucije Generalne skupštine UN-a koja je na čekanju da se masakr u Srebrenici 1995. godine prizna kao čin genocida, ali je to bio i pokazivanje podrške Dodiku u njegovoj borbi s OHR-om i sarajevskim vlastima.
Ukratko, dok Rusija pokušava da se predstavi kao glavni vanjski pokrovitelj RS, u stvarnosti je ova druga diverzifikovala svoje međunarodne saveze dovodeći zemlje članice EU i Srbiju. Istovremeno, veza sa Putinom i podrška koju Dodik dobija u svom sukobu sa OHR-om i Zapadom su od suštinskog značaja za održavanje njegove vodeće pozicije u politici bosanskih Srba. To što je balkanski političar izabran za Kremlj, dodatno mu daje moć da preuzme mantiju potencijalnog lidera svih Srba širom Balkana. To uključuje i one u Crnoj Gori i na sjeveru Kosova, kao i radikalne nacionaliste u samoj Srbiji koji su kritični prema Vučićevoj umiješanosti u dijalog sa Prištinom, koji podržava EU i koji ima za cilj konačno rješenje spora.
Rusija je otvorila kanale bosanskim Hrvatima. U martu 2022. godine, zastupnici Hrvatske demokratske zajednice (HDZ), glavne hrvatskesstranke i sestrinske stranke HDZ-a koja vlada Hrvatskom, glasali su protiv pridruživanja sankcijama EU protiv Rusije u gornjem domu državnog parlamenta BiH. Među zagovornicima je bio Dragan Čović, lider HDZ-a. Američka ambasada i državni sekretar Antony Blinken kritizirali su Čovića zbog blokiranja projekta interkonektorskog plinovoda sa Hrvatskom koji bi mogao pomoći Bosni da diverzificira opskrbu iz Rusije. Zapravo, njegovo protivljenje imalo je više veze sa poslovnim interesima nego sa zaslugom Moskve, ali Čović ima istoriju saradnje sa Rusima. Ambasador Pjotr Ivancov je 2019. podržao poziv Hrvata na reviziju izbornih pravila. Bošnjački analitičari tvrde da bi Rusija bila podložna stvaranju trećeg entiteta kojim bi dominirali Hrvati. Čović se približio i Dodiku i Vučiću, glavnim balkanskim partnerima Rusije. Istovremeno, premijerka BiH Borjana Krišto iz HDZ-a radila je na osiguravanju početka pregovora o pristupanju EU. HDZ, barem na papiru, podržava i članstvo u NATO-u.
Sigurnosna domena
Ruski remetilački uticaj u BiH i na Zapadnom Balkanu, šire, najizraženiji je u domenu sigurnosti.
Mediji povezani sa vladom ili podržani u banjalučkim i beogradskim TV stanicama i tabloidi rutinski hvale zvaničnu politiku angažovanja sa Moskvom, kao i sa drugim nezapadnim silama kao što je Kina. Često slave ruske pobjede u Ukrajini, dok je izvještavanje o SAD uglavnom negativno. EU se obično predstavlja neutralno. Slika koja se pojavljuje je region na ivici novog sukoba, sa Rusijom koja podržava opravdane zahtjeve Srba u Bosni, na Kosovu, u Crnoj Gori i drugdje. Ta atmosfera nacionalističkog žara omogućava Dodiku i drugim nacionalističkim političarima u BiH i šire ne samo da pridobiju domaću podršku, već i da manipuliraju vanjskim percepcijama u svoju korist. Sve dok nema vrućeg rata, već samo kontrolirane nestabilnosti, etno-poduzetnici nisu u opasnosti da se suoče sa snažnim kaznenim mjerama Zapada – posebno EU.
Rusija je podržala remilitarizaciju RS, pružajući obuku policijskim snagama tog entiteta. To je izazvalo strahove da će srpski entitet izgraditi vlastite oružane snage, paralelno sa integrisanom vojskom BiH. Svakog 9. januara policijska parada u Banja Luci na kontroverzni Dan državnosti RS. Navodno su im se 2023. pridružili plaćenici iz ruske zloglasne Wagner grupe. Osim toga, RS podržava ultranacionalističke grupe kao što je Ravnogorski četnički pokret koji imaju paravojne ogranke.
Istovremeno, BiH je poduzela korake za integraciju u NATO. Pozvana je da se pridruži Akcionom planu za članstvo u NATO-u (MAP) još 2010. godine, ali je zemlja tek 2019. predstavila plan reformi koji pokriva sigurnosni sektor. Napredak je omogućen samo zato što je Dodik prećutno odustao od protivljenja. Podrška za ulazak u NATO trenutno iznosi 50 posto, a još 13 posto za bližu saradnju bez članstva.
Puna invazija na Ukrajinu u februaru 2022. vratila je pitanje sigurnosti u centar pažnje. U martu 2022. godine ruski ambasador Igor Kalabuhov je u razgovoru za javni servis FBiH izdao upozorenje protiv ulaska Bosne u NATO. On je nagovijestio da je Moskva spremna na eskalaciju ako zatreba. Djelomično zbog straha da bi se rat mogao vratiti u Bosnu i širu regiju, EU je udvostručila svoje mirovne snage u proljeće 2022., u roku od nekoliko dana nakon invazije na Ukrajinu. Misija EUFOR-a dobila je pojačanje iz brojnih zemalja, a nedavno iz Francuske, koja je poslala dodatnih 250 vojnika. Kontingent trenutno broji oko 1.600 vojnika, ali ga podržavaju NATO snage stacionirane izvan Bosne. Ovo bi trebalo da pruži dovoljno odvraćanje od bilo kakvog direktnog osporavanja statusa quo.
U isto vrijeme, EUFOR bi se mogao boriti da spriječi lokalizirano izbijanje nasilja manjeg obima. Također je jasno stavio do znanja da neće provoditi odluke OHR-a u RS-u protiv entitetskih vlasti. Sa svoje strane, ni Dodik ni Rusija se ne protive mirovnoj misiji. Moskva nije iskoristila svoj veto u Vijeću sigurnosti UN-a kada je EUFOR na planu obnavljanja. Dodik je to javno pohvalio odmah nakon sastanka sa Nikolajem Patruševom, tadašnjim sekretarom Savjeta bezbjednosti Rusije, u Sankt Peterburgu 23. aprila.
Uprkos Dodikovom snažnom retoričkom protivljenju, Bosna se i formalno pridružila sankcijama EU protiv Rusije. To je učinjeno u junu 2022. godine odlukom Misije BiH pri EU u Briselu, a ne formalnom odlukom Vlade. Kao rezultat toga, sankcije ostaju uglavnom nepromijenjene, ali imajući u vidu distancu Bosne od Rusije i ograničene trgovinske odnose, EU je odlučila pogledati na drugu stranu. Poštivanje režima sankcija bio je argument za promociju BiH ka statusu kandidata za EU u decembru 2022. i davanje zelenog svjetla pregovorima o članstvu 2024. Istovremeno, Ministarstvo vanjskih poslova suočilo se s kritikama zbog prihvatanja ruskih diplomata protjeranih iz drugih evropskih zemalja.
Ekonomija
Ruski otisak u bosanskoj ekonomiji je relativno ograničen. Međutim, ruski igrači su gajili veze sa lokalnim elitama.
Prema procjeni iz 2022. godine, na Rusiju otpada samo četiri posto SDI koje dolaze u zemlju. U RS je, paradoksalno, taj udio još manji: 1,5 posto. Samo dva posto ukupnog uvoza BiH dolazi iz Rusije, zahvaljujući činjenici da je godišnja potrošnja prirodnog gasa ispod 0,5 milijardi kubnih metara (bcm). Isporuke bi se mogle povećati ako srpsko državno preduzeće Srbijagas i Gas-Res (RS ) završi interkonektor koji povezuje Banja Luku sa srpskom mrežom. Trenutno ruski gas ide prvenstveno u Sarajevo, uglavnom u toplanu glavnog grada. FBiH razmatra izgradnju “južne veze”, cjevovoda do terminala za ukapljeni prirodni plin (LNG) na hrvatskom otoku Krku.
Nakon godina finansijskih gubitaka, rafinerija nafte u Bosanskom Brodu u ruskom vlasništvu nije radila od incidenta 2018. Planovi za njenu remont i ponovno otvaranje sredinom 2020-ih mogli bi biti odgođeni. U međuvremenu, ruska sirova nafta zabranjena je za naftovod Adria zbog sankcija EU. Gazprom NIS upravlja mrežom benzinskih stanica širom BiH.
Milijarder Rašid Sardarov je najistaknutiji ruski poslovni akter u RS. Kiparska kompanija Comsar Energy koju on kontroliše bila je uključena u proširenje termoelektrane u Ugljeviku i izgradnju hidroelektrane. Međutim, Ugljevik 3 nije uspio dobiti kinesko finansiranje i izazvao je sukob sa EU, što je u suprotnosti sa opredjeljenjima Bosne prema Ugovoru o energetskoj zajednici. Vlada RS je 2022. godine preuzela projekat, kao i hidroelektranu Mrsovo, plativši Comsaru prijavljenih 90 miliona eura. Prenos imovine podstakao je glasine o mitu, ali i pokazao bliske veze Dodika i Sardarova.
Zaključak
Bosna je čvrsto u zapadnoj sferi uticaja, ali Rusija je zauzela nišu u politici zemlje. Bez izdvajanja bilo kakvih značajnih resursa, Moskva maksimalno koristi svoje veze s rukovodstvom bosanskih Srba i, u mnogo manjoj mjeri, s vodstvom bosanskih Hrvata. Slabost države i ukorijenjene podjele u zemlji ometale su napore EU i SAD da izgrade funkcionalne institucije i integriraju Bosnu u zapadne klubove. Disfunkcionalnost zauzvrat pruža plodno tlo za strano miješanje, ne samo od strane Rusije, već i drugih vanjskih aktera, kao što su susjedi BiH. Glavni cilj Moskve je zamrznuti status quo i osigurati da Bosna ostane u limbu. Da bi se to postiglo, ne mora učiniti mnogo osim podsticanja tenzija snažnom retorikom. Iako je Rusija bila manje nego velikodušna u pružanju finansijske pomoći RS-u i čak nije ispunila obećanje da će osnovati ogranak RT-a, čini se da je dobila bitku za srca i umove bosanskih Srba. Dodik je iskoristio te emotivne veze kako bi zadržao vlast u Banja Luci i suočio se sa izazivačima koji razotkrivaju korupciju na visokom nivou. Njegova veza sa Putinom postala je centralna za njegov brend, kao i periodične svađe sa OHR-om i zapadnim silama.
Čini se da EU i SAD nemaju funkcionalnu strategiju za smanjenje ruskog uticaja. Jačanje sigurnosnog prisustva putem EUFOR-a nije odvratilo Dodika od dolaska do ivice. Otvaranje pregovora o članstvu u EU, koliko god dobrodošao korak, neće biti lijek za rješavanje unutrašnjih tenzija i smanjenje uticaja Rusije. Gotovo trajna ustavna kriza koja zahvata BiH pružit će Moskvi dovoljno mogućnosti za uplitanje. Jedini pozitivan scenario za zemlju kao što je Bosna je ako integracija regiona u cjelini – uključujući Srbiju – dobije zamah. Uprkos podsticaju koji je dao rat u Ukrajini, šanse za takav razvoj događaja ostaju ograničene.