EU bi za Ukrajinu, Moldaviju i Zapadni Balkan trebala napraviti novu ponudu

Ukrajini treba dati status kandidata za članstvo u EU. Ali, što je još važnije, mora dobiti realne izglede za pridruživanje jedinstvenom tržištu ili novo energetsko i klimatsko partnerstvo.

Na samitu u Versaju od 10. do 11. marta, Evropska unija ponovo nije uspjela iskoristiti tu priliku. U "Versajskoj deklaraciji", Ukrajini nije data perspektiva da se pridruži zajednici, već se morala zadovoljiti kontinuiranom tvrdnjom da pripada "evropskoj porodici". Dok bombe padaju na Kijev, Harkov ili Mariupolj, čini se da svaka rasprava o članstvu Ukrajine u EU ne ide u prilog Ukrajini.

Zahtjev za članstvo u EU koji je 28. februara podnio Kijev, a kasnije su mu se pridružili i zahtjevi Moldavije i Gruzije, ipak je politički značajan čin. Ukrajinci se osjećaju vezanim za vrijednosti EU, koje ruski agresor brutalno podriva. Nije slučajno što se Moldavci i Gruzijci plaše da bi mogli postati sljedeće žrtve ruskih agresorskih ratova.

EU ne smije odbaciti njihovu posvećenost Evropi. Nakon što Evropska komisija ispita sve prijave i EU će reći svoje. To se navodi i u Deklaraciji samita. Ponuditi tri istočnoevropske zemlje izglede za pristupanje nesumnjivo bi bio upečatljiv politički signal. Ali izgledi za pristupanje ne smiju ostati prazan gest. S obzirom na novonastalu geopolitičku situaciju, to treba shvatiti kao strateško opredjeljenje EU. Mora biti praćeno konkretnim i dobro promišljenim koracima. Iznad svega, EU mora biti spremna da napusti zastarjeli put svoje politike proširenja u posljednje dvije decenije.

Isprazni status kandidata

Ne trebamo se lagati: status kandidata za članstvo u EU gotovo da nema praktičnog značaja. A možda ga neće steći godinama ili čak u decenijama koje dolaze. Ovo je iskustvo zemalja Zapadnog Balkana, koje su dugi niz godina kandidati za članstvo u EU, a da na kraju tunela nisu ugledale mnogo svjetla.

Razlog tome je naporan i previše birokratiziran pregovarački proces koji se beskrajno vuče. Postoje visoki zahtjevi za reformama, koji su formulirani sa dobrim razlogom, ali koje u praksi mogu instrumentalizirati zemlje u EU koje su

kritične prema proširenju. Posebno, duboko ukorijenjeni skepticizam o proširenju u važnim državama članicama neće uskoro nestati, uprkos svim trenutnim simpatijama prema Ukrajini. Proces pristupanja EU, čiji početak je uvijek obilježen uzvišenim govorima i simboličnim gestovima, je stoga posljednjih godina predstavljao stagnaciju, a ne samopouzdanje koje državama Istočne Evrope i Zapadnog Balkana upravo sada očajnički treba.

Zbog toga EU mora iz temelja promijeniti svoju politiku prema evropskim susjedima, bez obzira da li želi Ukrajini dati status kandidata ili ne.

Šta to konkretno znači za Ukrajinu? Prije svega, Ukrajini bi, naravno, bio potreban plan rekonstrukcije, ako preživi rat kao suverena država. Bez funkcionalnih državno-administrativnih struktura i infrastrukture, EU ne bi imala pravog partnera sa kojim bi uopće mogla pregovarati.

Bez obzira na to, zemlji je prije svega potreban realan i atraktivan cilj koji promovira evropeizaciju zemlje, odnosno koji konkretizira put ka EU. Jer čak i da je Ukrajina formalno zemlja kandidat, nema sumnje da bi punopravno članstvo u EU bilo daleko. Ne bi bilo ubrzane procedure prijema za Ukrajinu, ne bi bilo popusta u pogledu vladavine prava ili u implementaciji uslova za pristupanje.

S obzirom na to, EU može i mora razviti novu strategiju, „sve bliže partnerstvo“ sa Ukrajinom i drugim zemljama istočnog i balkanskog susjedstva.

Članstvo u EEA početak

Srž nove realne ponude od strane EU trebala bi biti rana integracija u zajedničko tržište u obliku pristupanja Ukrajine Evropskom ekonomskom prostoru (EEA).

Članstvo u EEA razlikuje se od članstva u EU posebno po tome što omogućava puno učešće na jedinstvenom tržištu bez političkog uključivanja u strukture odlučivanja EU. To je maksimalna integracija sa EU bez formalnog članstva. Za Ukrajinu, kao i za Moldaviju i Gruziju – ali i za zemlje Zapadnog Balkana – to bi rezultiralo intenzivnijim povezivanjem sa EU nego što je to moguće sa sadašnjim sporazumima o pridruživanju.

Naravno, ni pristupanje EEA ne može se desiti preko noći. Ne zahtijeva ništa manje priprema i prilagođavanja nego članstvo u EU. Ipak, razlika u odnosu na trenutni proces proširenja EU bila bi ogromna. Bez izgleda da će morati primiti zemlje u institucionalne sisteme EU, važan argument protiv uključivanja Ukrajine u ključno područje evropskih integracija nestaje. Za razliku od visoko politiziranog procesa proširenja, gdje temperamenti i parcijalni interesi država članica uvijek izazivaju blokade, izgledi za pristupanje EEA morali bi se zasnivati na jasnim

kriterijima i čvrstom opredjeljenju EU. Time bi se definirao konkretan i opipljiv međucilj koji bi dao podsticaje za reformske napore bez napuštanja cilja punopravnog članstva. Naprotiv, političke rezerve protiv prijema neke zemlje bile bi znatno manje da se ova međufaza, koja je ionako neophodna za članstvo u EU, uspješno završi.

Nema sumnje da bi u slučaju Ukrajine, koja je ekonomski oslabljena ratom, bile neophodne privremene, asimetrične zaštitne mjere za tržište. EU bi također trebala razmotriti ponudu kohezionih fondova i djelimično uključivanje u Zajedničku poljoprivrednu politiku u određenoj mjeri za zemlje učesnice nakon mogućeg pristupanja EEA.

Koliko god je danas važno formulirati i komunicirati izvodljiv, srednjoročni cilj, jasno je da čak i to leži daleko u budućnosti. To čini još važnijim produbljivanje postojećih oblika saradnje između EU i zemalja koje su spremne da se integriraju van njenih istočnih granica u narednim godinama. Ovo se prije svega odnosi na energetsku i klimatsku politiku. Danas EU ne teži samo klimatskoj neutralnosti do 2050. godine, već i reviziji svoje politike energetske sigurnosti. Ukrajina i druge susjedne zemlje koje žele pridružiti EU moraju se smatrati dijelom ove transformacije od samog početka.

Stoga bi bilo neophodno razviti integrirano „Evropsko klimatsko i energetsko partnerstvo” sa ovim zemljama. U zamjenu za transformaciju orijentiranu na održivost, koju bi mogao podržati Zeleni fond za istočnu Evropu, partneri bi, na primjer, bili izuzeti od planiranog mehanizma za prilagođavanje granica CO2 (CBAM). Princip energetske solidarnosti mogao bi se proširiti i na njih.

Sve ovo moglo bi se nadovezati na postojeću saradnju u okviru Evropske energetske zajednice. Nedavni primjer Moldavije, između ostalog, pokazuje da EU treba biti spremna da proširi svoje napore na poboljšanju energetske otpornosti susjednih zemalja. Svakako da bi se u takav okvir saradnje mogle uključiti i zemlje Zapadnog Balkana.

Sve ovo zvuči apstraktno, čak iluzorno, u ovim ratnim danima. Pa ipak, EU ne može jednostavno stajati po strani. Ako sada nešto preduzme, EU ima šansu da jednom bude nekoliko koraka ispred događaja, a ne samo primorana da trči za njima. Međutim, da bi se to dogodilo, potrebni su i pejsmejkeri koji osiguravaju da se inicijative uvedu, procesi pokrenu i napredak napreduje. Očigledno je da su Njemačka i Poljska predodređene za tu ulogu. Ove dvije zemlje bi trebale raditi na tome da Ukrajini bude odobren status kandidata. S obzirom na njihove razlike po ovom pitanju, međutim, ne bi se trebali uplitati u rasprave o formalnim detaljima.

Važnije je da Berlin i Varšava započnu dugoročnu saradnju zasnovanu na snažnom političkom opredjeljenju.

Čim neprijateljstva prestanu, EU bi trebala imati ambicioznu i realističnu ponudu za Ukrajinu, Moldaviju i Gruziju, nadilazeći format Istočnog partnerstva i izbjegavajući zamke prethodne politike proširenja. Tek tada će evropska perspektiva za ove zemlje biti pravi izvor nade za njihove građane i za EU.