Bitka za srca i umove: Kako ruska propaganda osvaja Afriku
U mnogim dijelovima Afrike, sjećanja na kolonijalnu eksploataciju, ranija miješanja stranaca i prekršena obećanja još žive. Ove rane – neke još uvijek otvorene – plodno su tlo za narative koji se oslanjaju na historijsku traumu, antizapadnjačke osjećaje i kulturni konzervativizam. Upravo taj emocionalni teren ruske dezinformacije nastoje iskoristiti.
Projekat TruthAfrica nastao je iz rastuće potrebe za praćenjem i osporavanjem podmuklog širenja propagande širom kontinenta. Ne radi se samo o lažnim vijestima – radi se o proračunatom naporu da se preoblikuju percepcije, promijene savezništva i potkopa demokratski razvoj kroz ono što je sada poznato kao Manipulacija i uplitanje stranih informacija (FIMI).
Tokom proteklih mjeseci, naš tim je pratio i analizirao kako proruski narativi dobijaju na značaju u afričkim informacijskim prostorima. Nalazi su jasni: strategija poruka Kremlja uveliko se oslanja na emocionalnu manipulaciju. Ona predstavlja Rusiju kao pouzdanog partnera, žrtvu zapadne arogancije i zaštitnika „tradicionalnih vrijednosti“ – sve to dok Zapad prikazuje kao neokolonijalnu silu, pohlepnu i licemjernu.
Internet je pun narativa koji ne samo da se šire online prostorom, već se i ukorijenjuju u srcima i razgovorima širom kontinenta. Od elegantnih videa koji kruže na šifriranim kanalima do vijesti koje sponzorira država, a koje se objavljuju kao mišljenje građana, ove priče pokazuju kako propaganda funkcionira ne samo kao sadržaj, već i kao kulturno oružje.
Ovim narativima nije potrebna složenost da bi bili efikasni - samo emocionalna jasnoća. A jedan od najmoćnijih alata u ovom arsenalu je animacija.
Crtež kao oružje
Svijetle boje, jednostavna grafika i univerzalno razumljive poruke omogućavaju crtanim filmovima da zaobiđu jezičke barijere i nivo pismenosti. Emocionalno su privlačni i lako se dijele, posebno među mlađom publikom. U regijama gdje je pristup internetu ograničen, a povjerenje u tradicionalne medije nisko, animirani propagandni videozapisi postaju ne samo zabava, već ideologija. Često suptilno - ili očito - potkopavaju legitimitet zapadnog prisustva, uključujući francuske mirovne snage, dok Rusiju prikazuju kao suosjećajnijeg partnera. Istraživanje provedeno u 17 zemalja pokazalo je da mladi Afrikanci mehanički prihvataju antizapadnu propagandu: kažu da „više vole Ruse nego Francuze“ samo zato što smatraju da su ovi drugi odgovorni za stagnaciju afričkih društava. Ne postoji pozitivna
podrška za ruski cilj kao takav, već postoji imaginarna projekcija saveza zasnovana na izreci da je „neprijatelj mog neprijatelja moj prijatelj“.
Karikature koje godinama kruže internetom, a koje veličaju različite paravojne grupe i prikazuju nasilno odbacivanje francuskog prisustva u regiji Sahel, najnovija su manifestacija proruske propagande na afričkom kontinentu. Zbog takve efikasne propagande, primarni neprijatelj u posljednje vrijeme više nisu džihadističke grupe odgovorne za krvave sukobe i napade duže od desetljeća, već Francuska, koja je postala žrtveni jarac. Način na koji proruski akteri pojačavaju džihadističke i ekstremističke narative stvara potražnju i podršku za uključivanje privatnih vojnih kompanija poput Wagner grupe u regiji Sahel. To ima svoju, veliku cijenu za zemlje domaćine, koje su - za razliku od redovne vojne saradnje - dužne platiti ili kroz finansijsku kompenzaciju ili direktno u prirodnim resursima... ili oboje! U Centralnoafričkoj Republici, naprimjer, sankcionirana kompanija Lobaye Invest, dio M-Finansa u vlasništvu bivšeg vođe privatne plaćeničke vojske Wagner Jevgenija Prigožina, razotkrivena je zbog djelovanja kao poduzeće za iskopavanje zlata i dijamanata, što je zapravo naknada za pružanje Wagnerovih usluga u CAR-u. Šire se iste narativi o zapadnoj pohlepi... Ko sada eksploatira čije prirodne resurse! U Maliju su slične kompanije, naime Prime Security, Alpha Development i Marko Mining, legalno registrirane odmah nakon što je raspoređena privatna plaćenička vojska Wagner, iako se čini da do sada nisu imale koristi od dozvola za rudarenje. Međutim, pravni okvir za to već postoji, u slučaju da malijske vlasti ne budu u mogućnosti da plate 10 miliona američkih dolara mjesečno koje Rusija traži za nastavak rada u zemlji.
Stvaranje crtanih filmova pokazalo se kao vrijedan alat u kontekstu rata u Ukrajini. Serija Odnazhdi, koju distribuira prokremljski Telegram kanal Ribar, prikazuje ruske vojnike kao plemenite heroje koji se bore za pravdu. Nasuprot tome, ukrajinski vojnici su prikazani kao slabi, kukavički i pod kontrolom Zapada. Ukrajina je predstavljena kao lažna država. U jednoj epizodi, ukrajinski vojnici tvrde da se bore da se presele u Sjedinjene Američke Države.
Uspjeh propagande crtanih filmova nije ograničen samo na Afriku. Slične tehnike su precizno korištene kao oružje u kontekstu rata u Ukrajini – ovaj put kako bi se oblikovale percepcije daleko izvan bojnog polja.
Rusija je „dobar momak“
U ovoj naraciji, Rusija nije prikazana kao agresor već kao žrtva – nacija prisiljena da djeluje u samoodbrani od zapadnog nadiranja. Ova perspektiva se odjekuje ne samo u afričkim informacionim prostorima već i širom Evrope, gdje proruski glasovi ponavljaju tvrdnju da je rat neophodan odgovor na širenje NATO-a i neprijateljstvo Zapada. Predstavljajući agresiju kao oblik odbrane, Rusija opravdava svoju domaću politiku i traži međunarodnu podršku, posebno u regijama poput Bliskog istoka i Sjeverne Afrike (MENA). To se poklapa sa njenom širom strategijom smanjenja zapadnog uticaja i izgradnje saveza, između ostalih ciljeva Egipta.
Mnogi ljudi u Africi vide Rusiju kao saveznika neokaljanog imperijalizmom. Ova slika je u suprotnosti sa slikom zapadnih zemalja, koje se često kritikuju zbog historijske eksploatacije i opresivnog kolonijalizma. Rusija tvrdi da nikada nije bila kolonizator, insistirajući da je njeno učešće bilo zasnovano na jednakosti i želji da pomogne. Međutim, činjenice govore drugačije. Značajan primjer su pokušaji Rusije u 19. vijeku da uspostavi kolonije, poput "Nove Moskve", u Etiopiji i duž Crvenog mora. Ličnosti poput Nikolaja Ašinova koristile su obmanu i privatne sheme kako bi izbjegle direktnu vojnu akciju. Daleko od traženja jednakosti, Rusija je imala za cilj iskoristiti strateški položaj Etiopije, prikrivajući ambicije pravoslavnom hrišćanskom solidarnošću. Međutim, etiopski lideri su se oduprli ovim naporima, čuvajući svoj suverenitet. Ranije, u 18. vijeku, Rusija je, također, bezuspješno pokušavala iskoristiti Madagaskar za izlaz na Indijski okean, naravno, a da ne spominjemo lokalnu ekspanzionističku politiku koju su Carska Rusija, tada Sovjetski Savez, a sada i Ruska Federacija, provodile u svom neposrednom susjedstvu u Istočnoj Evropi, Kavkazu i Centralnoj Aziji tokom prethodnih vijekova, a najnoviji primjeri su Krim 2014. godine, a zatim Ukrajina 2022. godine, namjerno kršeći međunarodno pravo i poštovanje teritorija koje je Rusija ranije priznavala kao suverene.
Ali, vratimo se na Afriku gdje se te naracije očito zanemaruju i pamte decenije ruske podrške oslobodilačkim pokretima širom kontinenta, u Angoli, Mozambiku, Namibiji, Južnoj Africi, Tanzaniji i Zimbabveu, da spomenemo samo neke. Ova podrška je došla u obliku finansijske pomoći, oružja i vojne obuke. Bez obzira da li je donijela pozitivne promjene ili ne, ne može se poreći da je to bilo samo miješanje. U vrijeme Hladnog rata, ali ipak miješanje, ne samo da bi se osporio Zapad, već i da bi se izvezla sovjetska ideologija i model, steklo uporište u Africi i promovirala ruska agenda i interesi.
Druga naracija koju Rusija promovira fokusira se na globalne debate o pravima i kulturnim vrijednostima LGBTQIA+ osoba, sa naporima dezinformacija namjerno usmjerenim na Nigeriju. Rusija se predstavlja kao čuvar tradicionalnih normi, pojačavajući narative koji se poklapaju sa nigerijskim vjerskim i kulturnim otporom LGBTQIA+ identitetima. Ove kampanje imaju za cilj potkopati uticaj Zapada i pozicionirati Rusiju kao moralno usklađenog partnera. Nigerijski proruski aktivisti i vjerski vođe doprinose širenju proruskih narativa koji kruže društvenim mrežama. Ove poruke privlače i kršćanske i muslimanske zajednice, posebno na sjeveru, gdje je protivljenje LGBTQIA+ osobama čvrsto uspostavljeno. Slučaj Nigerije, iako nije jedinstven, ilustruje kako proruski narativi iskorištavaju kulturne i vjerske vrijednosti za unapređenje političkih ciljeva vođenih geopolitičkim ambicijama.
Zajedno, ovi narativi čine pažljivo konstruisan ekosistem uticaja. Bilo kroz karikature, historijski revizionizam ili moralno pozicioniranje, ruska propaganda u Africi koristi stvarne frustracije i duboko ukorijenjena uvjerenja kako bi preoblikovala saveze i falsificirala stvarnost. Predstavljajući se kao oslobodilac, kulturni saveznik i bedem protiv navodne zapadne dominacije i dekadencije, Rusija gradi meku moć ne kroz otvoreno osvajanje, već kroz pažljivu manipulaciju identitetom, sjećanjem i značenjem. Razumijevanje ovih strategija je prvi korak u suprotstavljanju njima - jer ono što je u pitanju nije samo istina, već budućnost demokratskog suvereniteta širom kontinenta.