ANALIZA: Zašto i kako Rusija oduzima ukrajinsku djecu

 

Počevši od 2014. godine, a posebno od 2022. godine, Moskva je provodila nečuvenu politiku raseljavanja i deportacije ukrajinskih civila, uključujući hiljade maloljetnika i tinejdžera bez pratnje.

Jedan od ciljeva ruske invazije od 2022. godine bio je da se uhvati, a zatim i rusifikuje veliki broj ukrajinskih građana, kako bi se povećao broj stanovnika Rusije koji se sve više smanjuje. Ovaj cilj može biti važan za Moskvu, kao i aneksija ukrajinske teritorije.

Raseljavanje i deportacija djece odvijaju se na ukrajinskom okupiranom Krimu i Donbasu od 2014. Ipak, to je postalo poznato široj javnosti tek 2022. godine kada je broj takvih ilegalnih transfera naglo porastao.

Između 24. februara 2022. godine i danas, Rusija je raselila ili deportovala najmanje 19.546 ukrajinske djece bez pratnje roditelja ili staratelja.

Ovo je službena brojka koju je objavio ukrajinski vladin portal "Djeca rata". Međutim, ova statistika uključuje samo onu djecu o kojoj su rođaci, svjedoci ili lokalne vlasti dali informacije vladi u vezi sa deportacijom djeteta u Rusiju ili prisilnim premještanjem unutar ruskih okupiranih dijelova Ukrajine i gdje se takvi dokazi već provjeravaju.

Pretpostavlja se da je stvarna brojka znatno veća.

Ona uključuje „djecu rata“ u bukvalnijem smislu, odnosno maloljetnike ili maloljetnike koji su iz različitih razloga ostavljeni sami tokom borbi. Ruski zvaničnici i aktivisti prikupljali su djecu bez pratnje sa linije fronta ili okupiranih ukrajinskih teritorija.

Roditelje ili rođake neke djece ruski agenti (službenici, aktivisti, saradnici itd.) nagovarali su da pošalju svoje potomstvo u ruske ljetne kampove ili druge rekreativne centre. Nakon dogovorenog perioda rekreacije, mnogi su duže zadržani i/ili prevezeni na drugo mjesto.

 

Čak 3.855 maloljetne djece bez roditelja i drugih maloljetnika koji žive u ukrajinskim dječjim domovima je, prema Regionalnom centru za ljudska prava (RCHR), deportirano ili raseljeno do septembra 2023. godine.

Neka ukrajinska djeca odvojena su od roditelja u takozvanim “filtracionim logorima” duž linije fronta.

Većina ove ilegalno premještene ukrajinske djece bez pratnje ima bliske rođake ili druge zakonske staratelje. Neki od njih žive u područjima Ukrajine pod kontrolom vlade, dok su drugi i sami raseljeni ili žive u inostranstvu.

U većini slučajeva, ni rođaci ni bilo koji relevantni ukrajinski državni organi nisu dali eksplicitnu dozvolu za trajni transfer ove djece bez pratnje u Rusiju. Određeni dječiji kampovi u Rusiji se oglašavaju kao „programi integracije“ za ukrajinsku djecu.

Različiti novi pravni akti su usvojeni od strane Rusije u periodu 2022-2023. godine kako bi se olakšala rusifikacija i asimilacija ukrajinske djece. Ove revizije dovele su do situacije u kojoj, prema izvještaju Organizacije za evropsku sigurnost i saradnju, djeca „praktički nemaju pravo glasa u cijelom procesu promjene državljanstva, a isto vrijedi i za njihove roditelje ili druge prvobitno zakonske staratelje u slučajevima kada su djeca odvojena od njih.”

Dodeljivanje ruskog državljanstva usvojenoj deci daje pravo na „socijalne garancije“, drugim riječima, na pristup državnim subvencijama. Ovo stvara finansijske poticaje za potencijalne usvojitelje. Prema Porodičnom zakonu Rusije, usvojena djeca su po statusu izjednačena sa djecom bioloških roditelja, što dozvoljava promjenu imena, prezimena i datuma i mjesta rođenja djeteta. To otežava utvrđivanje statusa ukrajinske djece koja su usvojena u Rusiji i njihovih rođaka u Ukrajini.

U procesu deportacije i usvajanja učestvuje niz ruskih vladinih tijela, a komesarka za djecu Maria Lvova-Belova, koju traži Međunarodni krivični sud, igra ulogu koordinatora. Deseci ruskih federalnih, regionalnih i lokalnih ureda provode vladin program raseljavanja i rusifikacije. Oni se bave logističkom koordinacijom; prikupljanjem sredstava, osiguranjem zaliha; upravljanjme dječijim kampovima, kao i promoviranjem kampanje rusifikacije unutar Rusije i okupiranih područja Ukrajine.

Ukrajinski zvaničnici uputili su brojne apele Rusiji. U martu 2023. godine potpredsjednica ukrajinske vlade Irina Vereščuk zatražila je od Moskve „da odmah preda spiskove ukrajinske siročadi i djece lišene roditeljskog staranja“ pod kontrolom Moskve.

 

Od 2022. godine ukrajinska kritika postaje sve više usmjerena na međunarodne organizacije zadužene za sprečavanje i poništavanje prisilnog premještanja djece.

Začudo, umjesto da spriječi i poništi prisilna premještanja, bjelorusko društvo Crvenog krsta, donedavno član Međunarodne federacije Crvenog krsta (MKCK), učestvovalo je u deportaciji ukrajinske djece u Bjelorusiju.

Od MKCK-a, specijalnog predstavnika generalnog sekretara UN-a za djecu i oružane sukobe i Fonda UN-a za djecu (UNICEF) zatraženo je da intenziviraju svoj rad na identifikaciji i povratku i ponovnom spajanju otete djece sa članovima porodice.

Kako se deportacije djece nastavljaju do danas, a samo nekoliko njih je poništeno, ukrajinska vlada je pokrenula različite inicijative. To uključuje Centar za zaštitu prava djeteta, Bring Kids Back UA program, kao i Koordinaciono vijeće za zaštitu i sigurnost djece. Fondacija Save Ukraine, SOS Dječija sela i RCHR su među ukrajinskim nevladinim organizacijama koje zagovaraju ili upravljaju povratkom deportirane djece. Međutim, samo oko 400 djece je gotovo 20.000 zvanično registrovane raseljene ili deportirane djece do sada vraćeno na teritoriju pod kontrolom vlade Ukrajine.

Svijest međunarodne javnosti o masovnoj deportaciji djece u Rusiju raste polako. Dana 1. jula 2022. godine, globalne organizacije za ljudska prava pozvale su na moratorij na međudržavno usvajanje ukrajinske djece u skladu sa pristupom ukrajinske vlade i međunarodnim pravom.

 Do početka marta 2023. ovaj apel su potpisale 43 nevladine organizacije. U septembru 2022. godine, Evropski parlament je usvojio rezoluciju kojom poziva Rusiju, između ostalog, da: „odmah obustavi […] sva prisilna premještanja djece na teritorije koje je okupirala Rusija i Rusku Federaciju, kao i sva međudržavna usvojenja djeca prebačena sa cijele međunarodno priznate teritorije Ukrajine; […] ukine sve zakone koji olakšavaju usvajanje ukrajinske djece; […] odmah daju informacije o imenima, gdje se nalaze i dobrobiti svih Ukrajinaca koji su zatočeni ili deportovani, te dopuštaju i omogućavaju siguran povratak svih ukrajinskih civila, uključujući djecu.

U rezoluciji iz februara 2023. godine EP je otišao dalje i naveo da premještanje djece iz jedne grupe u drugu predstavlja zločin genocida.

Dana 1. juna 2023. godine, na Međunarodni dan djeteta, 23 strane diplomatske misije u Ukrajini objavile su zajedničko saopćenje o ruskoj prisilnoj deportaciji ukrajinske djece u kojem se zaključuje: „Mi ćemo Rusiju smatrati odgovornom za njene nezakonite i varvarske radnje u Ukrajini!“

 

Uprkos sveobuhvatnoj osudi, hiljade ukrajinskih maloljetnika bez pratnje ostaju u Rusiji ili na teritoriji koju je Rusija okupirala bez svojih zakonskih staratelja.

Što se duže budu daleko od svojih domova i porodica, njihova buduća repatrijacija postaje bolnija, komplikovanija i upitnija. Dok odgovornije vlade ne dođu na vlast u Rusiji i Bjelorusiji, potrebna je masovna multilateralna i višesmjerna akcija kako bi se uticalo na brze i opipljive promjene.

Nacionalni i transnacionalni akteri moraju preći sa verbalnih intervencija na djelovanje usmjereno na rezultate.

RCHR je predložio da, umjesto da se samo pominje ruska masovna deportacija djece u generičkim humanitarnim ili političkim deklaracijama, treba usvojiti i objaviti zvanične ad hoc dokumente koji izričito zahtijevaju repatrijaciju ukrajinske djece. Generalna skupština UN-a, daljnje međunarodne skupštine i što je moguće više nacionalnih parlamenata bi to trebalo učiniti.

Štaviše, RCHR je predložio da se sklope sporazumi između Ukrajine i voljnih partnera o saradnji u repatrijaciji; treba proširiti spisak trenutno sankcioniranih ruskih osoba uključenih u deportacije i proširiti sredstva uticaja na već sankcionirane. MKS bi trebao izdati nove naloge za hapšenje po uzoru na one protiv Putina i Lvove-Belove, nova krivična djela treba dodati onima navedenim u postojećim potjernicama, a zamrznutu rusku imovinu treba konfiskovati i reprofilirati za potrebe djece koja su postala žrtve ilegalne deportacije i prisilnog raseljavanja.

Ograničenja ruskih zvaničnika uključenih u deportaciju i asimilaciju ukrajinske djece trebala bi postati istaknuta karakteristika u paketima sankcija EU. Sankcije EU koje se odnose na deportaciju i asimilaciju ukrajinske djece trebale bi se proširiti na ruske nevladine organizacije, kompanije, škole, univerzitete, profesionalne organizacije koje učestvuju – često otvoreno, pa čak i demonstrativno – u naporima deportacije i rusifikacije. Nadalje, prijedlozi RCHR-a uključuju: proširenje spiskova potvrđene i vjerovatno deportirane djece; prenošenje ovih spiskova na verifikaciju u Rusiju preko relevantnih međunarodnih organizacija ili trećih država; utvrđivanje lokacija unutar i izvan Ukrajine za privremeni smještaj djece vraćene u Ukrajinu kod njihovih rođaka ili drugih ovlaštenih staratelja.

Komplikovan izazov je kako upozoriti još uvijek uglavnom neupućene dijelove međunarodne zajednice na razmjere, težinu i tragediju ruske politike oduzimanja djece.

 

Dok su mnogi zainteresirani akademici, političari i diplomate na Zapadu dobro informirani, poznavanje ove skandalozne situacije među „običnim“ građanima evropskih i drugih zemalja ostaje ograničeno.

Ovaj jaz treba zatvoriti sa posebnim fokusom na nacije na globalnom jugu gdje su narativi Kremlja o rusko-ukrajinskom ratu popularni. Posebne stipendije, nagrade, takmičenja, turneje, sastanci, radionice i tako dalje za novinare, urednike, blogere, izdavače, stručnjake, umjetnike i tako dalje trebaju dovesti do kreiranja odgovarajućih analitičkih, novinarskih i umjetničkih tekstova, podcasta, kao i video materijala koji je lakše dostupan i distribuiran široj javnosti.

Moskovska agresivna politika uklanjanja djece važan je aspekt ruske agresije na Ukrajinu koji ilustruje njen karakter demografskog, a ne samo geografskog osvajanja. Takozvana “specijalna vojna operacija” Kremlja je nacionalno-kulturni, a ne samo vojno-politički projekat.

Otkrivanje detalja moskovske užasne politike raseljavanja djece i deportacije u Ukrajini od 2014. godine nije samo moralni zadatak. Također može pomoći da se bolje razumije priroda ruskog genocidnog napada i zašto ga je potrebno zaustaviti što je prije moguće.