ANALIZA: Ruski globalni regrutni kanal: Kako Rusija lovi siromašne u svijetu da bi prehranila svoj rat u Ukrajini – 2. dio

Ukratko: Drugi dio ove istrage ispituje globalni doseg ruske kampanje regrutacije u inozemstvu, fokusirajući se na Južnu Aziju, Latinsku Ameriku, Indoneziju i bivše sovjetske države. Ukrajinski zvaničnici i organizacije za ljudska prava opisuju obrazac koji se ponavlja: obećanja o civilnom zaposlenju, ubrzanom dobijanju državljanstva ili unosnoj zaradi koja umjesto toga vode do vojne službe i borbi na frontu. 

Ako je Afrika jedan front u ovoj kampanji, Južna Azija je vjerovatno najveći.
CNN je izvijestio o procjenama da je za ruski rat regrutovano do 15.000 građana Nepala, a ministar vanjskih poslova Nepala potvrdio je najmanje 14 smrtnih slučajeva i formalno zatražio od Rusije da vrati stotine građana.

Vlada Šri Lanke priznala je da je oko 280 građana regrutovanih za borbu na obje strane rata, dok su specijalni izvjestitelji UN-a formalno iznijeli optužbe protiv Moskve u julu 2025. godine, dokumentujući trgovinu ljudima iz Šri Lanke i prisilnu regrutaciju putem lažnih ponuda za posao.
Indijski Centralni istražni biro identificirao je najmanje 35 građana koji su prevareni da otputuju u Rusiju putem regrutnih agenata, a vlada je u formalnom saopćenju navela ukupan broj regrutovanih od 91. Angažman na visokom nivou diplomatije od tada je osigurao rusku obavezu da prestane regrutovati indijske državljane.
Istraga Associated Pressa (AP) objavljena početkom 2026. godine otkrila je da su muškarci iz Bangladeša namamljeni obećanjima o civilnom radu, a zatim prisiljeni, pod prijetnjom nasilja ili zatvora, na logističke zadatke na prvoj liniji fronta i zadatke spašavanja žrtava. Iz ukrajinskog Koordinacionog štaba saopćeno je da je Rusija formalno pristala da prestane regrutovati državljane Šri Lanke, Nepala, Indije i Pakistana nakon što su samo te četiri zemlje zajedno imale najmanje 1.794 učesnika rata na strani Rusije.

Latinska Amerika, bivši SSSR i sada Indonezija
Ministarstvo vanjskih poslova Kube navelo je da je pokrenulo obračun s mrežama trgovine ljudima nakon što je 2023. godine otkrilo da se njeni građani bore u Ukrajini. Građani Kube, Kolumbije i Brazila od tada su se pojavili u svjedočenjima koja su prikupili Međunarodna federacija za ljudska prava (FIDH) i Amnesty International.
Dva kineska državljanina su zarobljena boreći se na strani Rusije u Donjeckoj oblasti u aprilu. A kanal regrutaicije nastavlja pronalaziti nova tržišta. U augustu 2026. godine, iz Ukrajinske službe za vanjsku sigurnost saopćeno je da je dokumentovala najmanje slučajeve osam indonezijskih državljana regrutovanih putem istog pozica za lažni posao i modela brzih pasoša koji je već godinama testiran u Nepalu, Kubi, Keniji i Indiji  - opisujući pristup kao shemu koja je već potvrđena u "desetinama drugih zemalja" sada jednostavno prebačena u novu.  
Čak se i ruski susjedi tretiraju kao regrutni bazen, a ne kao građani saveznika.
Nezavisni mediji su, prema presretnutim podacima o regrutaciji, zabilježili 86 regruta iz Tadžikistana, 71 iz Uzbekistana i Bjelorusije, 64 iz Kirgistana, 59 iz Kazahstana, 19 iz Turkmenistana i 12 iz Moldavije. Građani formalno prijateljskih ili savezničkih postsovjetskih država, kojima se nudi ista ponuda državljanstva "postani novi Rus" koja se koristi i na drugim mjestima.
Zašto Rusiji trebaju svi oni
Razlog ove globalne potrage za regrutima nije misterija: vlastiti gubici Rusije u Ukrajini su zapanjujući, a ponestaje joj Rusa koji su spremni da ih zamijene.
Prema podacima ukrajinskog Generalštaba, kumulativni gubici ruskog osoblja (ubijenih i ranjenih) od 24. februara 2022. godine dostigli su približno 1.519.650, zaključno sa 21. septembrom 2026. godine  - dnevni gubici do septembra konstantno su iznad 1.300, a nakratko su porasli na više od 1.900 u jednom danu.
Nezavisne zapadne procjene su konzervativnije, ali i dalje svrstavaju ruske žrtve u region od 1,2 miliona, što je dio ukupnih gubitaka na bojnom polju na obje strane koje analitičari sada procjenjuju na oko dva miliona ljudi.

Upravo je to razlog zašto su strani regruti toliko vrijedni za Moskvu i toliko jednokratni u njenim očima. Ukrajinski ministar vanjskih poslova Andrij Sibiha je bez uvijanja opisao njihovu sudbinu: „Većina njih se odmah šalje u takozvane 'napade ljudskih talasa', gdje brzo poginu. Većina plaćenika ne preživi više od mjesec dana“. 
Neobučeni, nesposobni da komuniciraju na ruskom i bez mreže podrške na terenu, strani regruti se nesrazmjerno koriste za otvaranje napada prije obučenih jedinica – apsorbirajući prve, najteže žrtve, tako da iskusni ruski vojnici ne moraju.
Šta se dešava kada se ne vrate kući
Whatsapp prepiska dobijena za ovu priču, sa kontaktom koji predstavlja nekoliko ugandskih porodica regruta poginulih ili nestalih u ruskom ratu, pokazuje tačno sa čime se ove porodice suočavaju nakon što se borbe za njihove rođake završe  - da li je preživio ili ne. Identitet kontakata je zadržan radi njihove zaštite. Broj koji je otvorio razmjenu je linija registrovana u Ugandi. Razmjena je započela sa pitanjem u centru svakog od ovih slučajeva:
Kontakt: „Neke porodice su otišle u Rusiju radi repatrijacije posmrtnih ostataka i odštete, ali,  nažalost,  nisu dobile ništa. Kako porodice mogu dobiti pomoć u ovom slučaju?“
Odgovor nije ublažio stvarnost:
Ukrajinska strana: „Ovo ne iznenađuje – ovo je, na kraju krajeva, Rusija. Oni nemaju interesa da vrate strane ratne zarobljenike, niti da im isplate odštetu, niti da pruže pomoć njihovim porodicama u slučaju njihove smrti. Takvi slučajevi još nisu zabilježeni. Trenutno je jedini način da se ove priče objave u medijima kako bi privukle pažnju javnosti. Možda će tada Ruska Federacija poduzeti neke mjere kako bi izašla u susret zahtjevima ovih porodica. Uz to, potrebno je iznijeti stvar pred međunarodni sud, ali za to su potrebni dokazi da je njihov rođak potpisao ugovor kojim se predviđaju isplate u slučaju smrti i tako dalje. Ali Rusija će sve poricati, bit će teško dokazati. U svakom slučaju, potreban je publicitet”.
Ukrajinska strana je zatim postavila jedino pitanje koje je važno na sudu ili u štampi:
Ukrajinska strana: „Recite mi, imaju li ove porodice ikakve dokumente od ruske vlade? Bilo kakve odgovore ili odbijanja u vezi s isplatom sredstava? Shvatate da su puke riječi samo riječi. Da bi se potkrijepile tvrdnje u medijima ili na sudu, potrebni su dokazi“.

Kontakt je zatim opisao dokumentaciju koja je, neobično, već stigla do vladinog nivoa:
 Kontakt: „Imamo nekoliko primjera ugovora, viza i pisama Ministarstva odbrane podsaharske Afrike“.
Kontakt: „Porodica je otputovala u Rusiju, ali nema posmrtnih ostataka niti odštete“.
Na pitanje da pojasni da li su ta pisma stigla od afričkih ministarstava odbrane koja su pisala Moskvi, kontakt je ispravio adresu:
Kontakt: „Ovo je odjeljenje u ruskoj odbrani koje se bavi afričkim slučajevima, nažalost, kada porodice stignu u Rusiju, onemogućen im je pristup objektu. Ne znam kako se ovo pitanje može riješiti“.
Ukrajinska strana: „Mislite li na Afrički korpus Ruske Federacije?“
Kontakt: „Podijelit ću kopiju, povjerljiva je“.
Dokumenti koji su uslijedili nisu imali zaglavlje Afričkog korpusa. Bila su to propratna pisma ambasade i bilješke ruskog Ministarstva vanjskih poslova o Benonu, Mutesigensi i Mwesigwi.
Odgovor je potvrdio razmjere šire mašinerije umjesto da direktno odgovori na pitanje o Afričkom korpusu:
Ukrajinska strana: „Sa ruske strane, učešće stranih državljana iz više od 130 različitih zemalja je već potvrđeno. Oni namamljuju ove ljude u Rusiju pod lažnim izgovorima, gdje ih prisiljavaju ili prevarom navode da potpišu ugovore sa ruskim oružanim snagama. A onda, nakon sedmice obuke, šalju ih direktno u pakao“. 
Kontakt je izazvao drugi, manje dokumentovani sloj štete – porodice već tuguju zbog toga što su drugi put meta ljudi koji se predstavljaju kao posrednici:

Kontakt: „Kako možemo dobiti pomoć? Iz onoga što vidim, mislim da postoje karteli koji pokušavaju prevariti s kompenzacijama, a postoji i veliki izazov s odgovornošću. Većine naših ljudi nema na različitim listama, pokušali smo provjeriti na ukrajinskom chat botu 'Želim pronaći'“.
Ukrajinska strana: „Da biste bili sigurni da vaše ljude ne prevare prevaranti ili drugi, samo zapamtite da Rusija ne isplaćuje nikakvu kompenzaciju stranim državljanima“.
Ukrajinska strana: „Da, ovo je bot za Koordinacijski štab za postupanje s ratnim zarobljenicima“.
Na dalji pritisak, ukrajinska strana je bila eksplicitna o tome šta može, a šta ne može učiniti. Može prikupljati informacije o nestalim strancima, ali ne može iznuditi plaćanje ili odgovornost od Moskve:
Ukrajinska strana: „Ne širimo niti objavljujemo nikakve osjetljive informacije, ali ih prikupljamo, proučavamo i analiziramo. Nastojimo pomoći porodicama koje traže svoje rođake – ima ih desetine hiljada širom svijeta – s obzirom na veliki uticaj i sposobnosti Rusije. Radimo na suzbijanju regrutacije stranih državljana u redove ruskih oružanih snaga. To će koristiti i vašem i našem narodu“.
Odgovor kontakta je obuhvatio nezadovoljstvo koje tjera porodice da se okreću bilo kojem kanalu koji je spreman slušati:
Kontakt: „Oni nemaju informacije o našim ljudima, a Rusija uopće ne preuzima nikakvu odgovornost, prošlo je osam mjeseci bez komunikacije“.
Ukrajinska strana: „Da, jer prikupljamo ove informacije malo po malo“.
U tom trenutku, kontakt je podijelio dva skenirana dokumenta sa zaglavljem Ambasade Reprublike Ugande u Moskvi: trostranični dosije o nestanku Kamusiye Benon i dvostranično obavještenje o smrti Alexa Mutesigensija i Bakera Mwesigwe. To su bili formalni diplomatski instrumenti, a ne neformalna svjedočenja, koja pokazuju da je Kampalina vlastita misija već tražila angažman Moskve na papiru oko određenih građana. Kontakt je zatim opisao praktični teret koji porodice nose čak i prije nego što saznaju za ishod:
Kontakt: „Molim vas, istražite, siromašne porodice se bore da prikupe novac za karte, vize, legalizaciju dokumenata, hotele, ali kada stignu u Rusiju, ne dobijaju odgovor“. 

Konačni suštinski odgovor je, u suštini, najdirektniji dostupni sažetak trenutnog položaja svake od ovih porodica, bez obzira na nacionalnost:
Ukrajinska strana: „Tražit ćemo informacije o vašim građanima, ali to je sve što možemo učiniti. Razumijemo vas i vaše napore da otkrijete istinu, ali moram još jednom naglasiti da se Rusi tako ponašaju prema svima. Stoga vam ne mogu pomoći da dobijete odštetu, jer je Rusija teroristička država i nećete ništa dobiti od njih. Međutim, možemo skrenuti pažnju javnosti na ovo pitanje, a zatim će međunarodna zajednica izvršiti pritisak na Rusiju i možda je prisiliti da plati sve reparacije, kao i odštetu porodicama onih koji su poginuli zbog njihovih djela“.
Završna poruka kontakta ukazala je na jedini put koji je Uganda do sada ponudila i na njegova očigledna ograničenja:
Kontakt: „Naš ambasador kaže da je kompenzacija moguća, ali nemamo jasan proces. Mislim da bi porodicama trebalo dozvoliti da se povežu s nadležnim ruskim ministarstvima koja se bave kompenzacijom“. 
To je zamka unutar isplata. U Rusiji se piše da su isplate „osigurane“. Ambasador prosljeđuje poziv da se dođe i preuzme naknada. Porodice prodaju imovinu za karte i ovjerene prevode. Zatim, kažu, vrata ostaju zatvorena: nema posmrtnih ostataka njihovih srodnika, nema novca, a postoji i drugo tržište posrednika koji nude da „obrade“ kompenzaciju koja ne stiže.
Glavna poruka
Svaki gore opisani regrutacijski potez – od Kampale do Katmandua, od Džakarte do Dušanbea – prodaje iste tri stvari: brz novac, brz pasoš i posao daleko od bojnog polja.
Svaki dokumentovani ishod umjesto toga donosi iste tri stvari: ugovor na ruskom jeziku koji niko ne objašnjava, raspored na prvu liniju u roku od nekoliko sedmica i – za stotine već potvrđeno mrtvih i hiljade nestalih – tišinu.

Ruske vlastite note Ugandi govore o isplatama „predviđenim zakonskim i drugim regulatornim pravnim aktima“. Nijedno ministarstvo odbrane zemlje nije predstavilo nijedan potvrđen slučaj da su te isplate stigle do porodice stranog regruta. Nijedna prepiska ambasade pregledana za ovu priču, ili u širem izvještaju citiranom ovdje, ne opisuje da je Rusija vratila tijelo bez višemjesečnog ili višegodišnjeg pritiska, ako ga uopće ima.
Razlika između glasnog obećanja i onoga što osoba zapravo dobije ovdje nije slučajnost. To je željezni obrazac koji se ponavlja u svakom dokumentovanom slučaju.
Ali postoji dublja dimenzija ovog ciničnog proračuna. Rusko Ministarstvo odbrane drži službene podatke o žrtvama u tajnosti od septembra 2022. godine, a jedini broj koji je Kremlj ikada dao na početku invazije velikih razmjera, nezavisni istraživači otvoreno opisuju kao višestruko manji. Umjesto toga, zajednički projekat ruskog servisa BBC-a i Mediazone mukotrpno rekonstruira spisak poginulih Rusa na osnovu osmrtnica, državnih isplata porodicama za smrt i svježih grobnih zapisa.
Zaključno sa 21. septembrom 2026. godine, potvrdili su imena najmanje 258.989 poginulih pripadnika ruske vojske, što nije zvanični vladin broj, već imena prikupljena iz osmrtnica, isplata i grobnih zapisa. Među njima je 1.285 stranaca, plus 2.304 borca iz Sjeverne Koreje, što ukupno iznosi 3.589 zaključno sa julom 2026. godine.
Sami istražitelji upozoravaju da je ovo samo početak: strani regruti mnogo rjeđe ostavljaju trag – lokalnu osmrtnicu, isplatu regionalne vlade, objavu rođaka na društvenim mrežama – od kojeg zavisi cijela metoda brojanja.
Na kraju krajeva, za rusku ratnu mašineriju, strani regrut nije samo neko ko kasnije, tiho, neće biti plaćen. On je zgodan, potrošni resurs čiji je gubitak gotovo nemoguće izbrojati.