22.10.2021.

Rusko-srpski odnosi, energija kao alat za ucjene

Neovisni istraživači u Srbiji proveli su studioznu analizu uticaja ruskog Gasproma na energetsku situaciju u Srbiji, a isto tako kako se energetski status Srbije preklapa sa onim političkim.

 

Gasovodi za ruski gas

Na početku je istaknuto da je izvršena analiza događaja, zvaničnih dokumenata i medijskih izvora i drugih prikupljenih materijala, analizirani  su političko-ekonomski potezi vladajućih elita iz kojih se vide određene nepravilnosti u donošenju odluka na štetu interesa građana Srbije, a na korist ostvarivanja strateških geopolitičkih ciljeva “Gasproma” i Ruske Federacije. Na osnovu svega toga sa sigurnošću se može tvrditi da su određene političke blokove u Srbiji u odnosima sa “Gaspromom” vodili neki drugi interesi, a ne interesi građana, kao i da za ogroman broj indicija za pričinjene zloupotrebe niko nikada nije odgovarao.

Da se srpsko-ruski odnosi odavno percepiraju emotivno može pokazati i činjenica da Srbija plaća najveću cijenu gasa prema Gaspromu nego bilo koja druga zemlja u regionu. Čitava istorija odnosa Srbija–”Gasprom” može da bude podijeljena na nekoliko perioda koji se upravo mogu posmatrati kroz jedno te isto pitanje – postojanje posredničke firme za uvoz ruskog gasa. U prvim godinama uspostavljanja saradnje tokom kojih su postavljeni principi energetske zavisnosti, od 1992. do 2000. godine, uvoz ruskog gasa išao je preko posrednika “Progresgas trejding”, mješovite firme “Progresa” i “Gasproma”. Taj period bi se slikovito mogao označiti periodom Marjanović–Černomirdin, kada je gas nabavljan za proviziju od oko 1 odsto. Od 2000. pa sve do 2004. godine NIS je direktno uvozio gas od “Gasprom eksporta” u Rusiji i građani nisu plaćali nikakvu proviziju u ceni gasa. Taj period je obilježila politika premijera Zorana Đinđića, koji je posao sa gasom posmatrao prilično pragmatično. Treći period, koji traje od 2004.  iako je tek od kraja 2006. godine ponovo uveden posrednik. To je ovog puta bila mješovita rusko-srpska firma “Jugorosgas”, prvenstveno osnovana za izgradnju gasovoda, koja je počela da naplaćuje proviziju od oko 4 odsto. Tokom tog perioda “Gasprom” je potpuno formalizovao energetsku zavisnost Srbije i preuzeo gasno-naftne infrastrukture u Srbiji. Taj period označavaju Putin i Koštunica. Trenutno Gasprom preko Srbijagasa i njenog direktor Dušana Bajatovića upravlja energetskim procesima u Srbiji, iako je ministarka Zorana Mihajlović pokušala da ga smijeni sa pozicije direktora Srbijagasa u svojim namjerama još nije uspjela jer moćan ruski lobi stoji iza njega.

Bajatović-Miler (Srbijagas-Gasprom)

Po podacima Agencije za sprječavanje korupcije, Bajatović kao generalni direktor javnog preduzeća Srbijagas Novi Sad mjesečno prima (oko 1.480 eura), kao poslanik u Narodnoj Skupštini Srbije (243 eura), član Nadzornog odbora mješovitog rusko-srpskog Akcionarskog društva Jugorosgaz (12.480 eura), kao predsjednik Nadzornog odbora mješovitog preduzeća Podzemno skladište gasa Banatski Dvor (5.000 eura), od marta 2020. kao direktor srpko-ruskog Gastransa d.o.o. Novi Sad (14.470 eura), a polovinom 2019. kao član Nadzornog odbora Jugorosgaza, stoji u izvještaju Agencije, dobio je godišnju nagradu u iznosu od  (12.490 eura).

Mihajlović-Bajatović

JP Srbijagas je u stopostotnom vlasništvu države. Preduzeće Gastrans, čija djelatnost je cjevovodni transport, osnovano je nakon obustavljanja projekta i istoimene firme Južni tok Srbija i u njemu Srbijagas ima udio od 49 odsto, a Gasprom 51 odsto. Jugorosgas a. d. Beograd je takođe preduzeće sa mješovitom vlasničkom strukturom čija djelatnost je izgradnja gasovodnih sistema, transport i promet prirodnog gasa. Podzemno skladište gasa Banatski Dvor, po srpsko-ruskom ugovoru iz 2009, zajedničko je preduzeće u kom je udeo Gasproma 51 odsto, a Srbijagasa 49. Ruski Gasprom (Gazprom), jedna je od najvećih naftnih i gasnih kompanija u svijetu, vlasnik je Naftne industrije Srbije (NIS) sa 56,15 odsto akcijskog kapitala.

Nemogućnost ministrice Mihajlović da smijeni Bajatovića ne treba da bude iznenađenje, mnogo toga u rusko-srpskim energetskim odnosima je još uvijek nedostupno javnosti. Nemoguće je dobiti precizne informacije od državnih organa i javnih preduzeća o finansijskim aspektima poslovanja sa ruskom stranom. “Gaspromova” politika u gotovo svim zemljama uvoznicama ruskog gasa bila je zasnovana na principima zaključivanja “tajnih” međudržavnih sporazuma, kojima se definiše saradnja na minimum četvrt vijeka, pa ta netransparentnost ne treba nikoga da čudi. Sporazume su morali da “aminuju” politički subjekti, uvažavajući mnoge druge aspekte odnosa, pa je zato i logično što su često više poprimali karakter političkih a ne ekonomskih odluka.

Ova tajna priroda saradnje oduvijek je bacala sumnju na to da su rusko-srpski predstavnici često razgovarali univerzalnim jezikom, jezikom korupcije. Ipak, nikada nijedan dokaz za te tvrdnje nije predstavljen, niti je bilo ko zvanično optužen, iako su se istrage vodile.

Najbolju, do sada, pravnu analizu aranžmana između Srbije i Rusije u oblasti naftne i gasne privrede izradio je pravni tim projekta “Isac fonda” u decembru 2009, analizirajući sve do tada dostupne javne dokumente. Sveobuhvatnost tog aranžmana i dalekosežnost političkih, ekonomskih, socijalnih, kulturnih, pa i pravnih posljedica koje će on imati za energetiku u Srbiji je bez presedana, kao što je bez presedana i stepen povlastica i stepen odstupanja primjene propisa Republike Srbije. Pravni tim osporava dokumente iz nekoliko uglova, najpre neusklađenosti s Ustavom u smislu zabrane diskriminacije, jer je ruskim i srpskim firmama izvođačima dat povoljniji položaj u odnosu na druga preduzeća. Zatim, aranžman je kršio i druge već zaključene međunarodne sporazume, kao što su sporazumi o podsticanju i uzajamnoj zaštiti ulaganja sa Španijom, Holandijom, Njemačkom, Mađarskom i Švajcarskom, kojima se Srbija obavezala da ulagačima iz tih zemalja osigura jednak tretman kao da su domaća, a u suprotnosti je sa pojedinim odredbama Zakona o javnim nabavkama i Zakona o privatizaciji. Takođe, Srbija je aranžmanom prekršila obaveze preuzete osnivanjem Energetske zajednice, jer se obavezala da osnuje integrisano tržište za prirodni gas i električnu energiju i da u svoje zakonodavstvo unese odgovarajuće propise EU. Takođe, pravnom timu je nejasno zašto će zajedničko preduzeće biti osnovano u Švajcarskoj, s obzirom na to da će predmet poslovanja preduzeća biti sprovođenje projekta na teritoriji Srbije. Sporna su i velika ovlašćenja “Gasproma” u upravljanju NIS-om, jer osnivački akt NIS-a predviđa pravo veta Srbije po određenim pitanjima, ali isto tako daje dosta široka ovlašćenja Upravnom odboru NIS-a, u kojem je većina članova NIS-a.

Energetski sporazum sa Rusijom ipak je prošao bez ikakvih problema u parlamentu, jer je verifikovan sa 214 glasova u njegovu korist. Istovremeno je samo 140 od 250 poslanika glasalo za ratifikovanje SSP sa EU. Srpsko-ruski sporazum razlikuje se od svih sporazuma koje su Rusi potpisali sa drugim zemljama po tome što je ruska državna kompanija “Gasprom” u Srbiji dobila većinsku kontrolu nad kompletnim gasnim i naftnim tržištem, pa je kompletna briga o energetskoj budućnosti povjerena “Gaspromu”. Pored rafinerija, skladišta i oko 450 benzinskih pumpi NIS-a, ruski “Gaspromnjeft” je dobio i monopol naftnih derivata i gasa na srpskom tržištu, pravo na eksploataciju za naftna i gasna polja u Vojvodini, kao i koncesiju “Naftagasa” u Angoli, koja važi do 2025. godine, odakle Srbija godišnje dobija 80.000 tona nafte.

Gas postaje gorivo i političko i ekonomsko 21. vijeka. Srbija je diverzifikovala svoje puteve, i to je važan i dobar korak, ali dobavljače nije diverzifikovala. Zahtjevi koji se budu postavljali pred Srbiju, a tiču se energetskih normi na njenom pregovaračkom putu prema EU u mnogome će dovesti u pitanje trenutni ruski energetski monopol u Srbiji, a biće i svojevrstan test njihovih odnosa.