Ruski uticaj na Kosovu: Rješenje srpskog pitanja ili osiguranje vlastitog uticaja u Evropi

Rusija je već duže vrijeme umiješana u sukobe koji joj omogućuju da ostvari vlastiti uticaj na pojedine zemlje i regije koje ona vidi kao svoj strateški interes. Jedan od takvih sukoba koji više od dvadesetak godina opterećuje Zapadni Balkan je i onaj na Kosovu, gdje Rusija propagandom, podstrekavanjem, podmićivanjem i ostalim „soft power“ (meka moć) sredstvima pokušava da preko Srbije bude prisutna u ovom dijelu Evrope koji je i interesna sfera Zapada.

Rusija, kao bivša supersila, u kojoj dominira imperijalni mentalitet i koju progoni nekadašnja slava, pokušava da očuva vlastito dostojanstvo. Rusija je devedesetih godina uključivanjem u rješavanja pitanja Kosova željela da povrati dio „stare slave“ koju je izgubila raspadom SSSR-a. Suprostavljanje interesima Zapada kada je u pitanju Kosovo, pružilo je Rusiji priliku da igra ulogu remetilačkog faktora, ali samo sa ograničenim kapacitetima, jer Rusija u to vrijeme još uvijek nije bila sposobna za jaču konfrotaciju sa Zapadom.

Pogledi Rusije i Zapada otvoreno su se sukobili nakon protivljenja Rusije vojnoj akciji NATO-a u martu 1999. godine. Naime, Rusija je protestvovala kada je NATO, bez mandata Vijeća sigurnosti UN, 24.03.1999. godine, pokrenuo vazdušnu vojnu intervenciju kako bi, između ostalog, primorao Saveznu Republiku Jugoslaviju (SRJ), odnosno Srbiju da povuče vojsku sa Kosova. Vojnoj intervenciji NATO-a predhodio je oružani sukob između Srba i Albanaca koji je trajao od 1996. do 1999. godine. Cilj Srbije je bio zadržavanje Kosova u Srbiji, dok su Albanci željeli nezavisnost za Kosovo.

Rusija svjesno izazvala sukob

Nakon neuspješnih pregovora, NATO se odlučuje na vojnu operaciju zračnim napadima, kroz Operaciju „Saveznička sila“, protiv SRJ iako istu nisu odobrile ni Rusija ni Vijeće sigurnosti UN-a (VS UN). Rusija je, međutim, nastavila s pregovaranjem pa je NATO-ova operacija kasnije upotpunjena dogovorom između NATO i Rusije na način da ruske trupe mogu učestvovati, pod posebnim zapovjedništvom, kao dio mirovnih snaga u zaposjedanju i kontroli teritorija nakon povlačenja srpske vojske. Međutim, u julu 1999. godine, za vrijeme primirja rusko Ministarstvo odbrane izvelo je iznenadnu akciju u kojoj je kopnenim putem iz Bosne i Hercegovine prebacilo svojih 186 padobranaca koji su zauzeli aerodrom Slatina na Kosovu. Na ovaj način Rusija je svjesno išla da izazove sukob sa britanskim snagama NATO-a, ali do njega nije došlo odlukom britanske vojske.

Ubrzo je VSUN usvojio Rezoluciju 1244 koja je uvela međunarodno prisustvo na Kosovu (UN Mission in Kosovo –UNMIK) i uspostavila opšti okvir za rješavanje konačnog političkog i pravnog statusa Kosova. Nakon što je uložila značajne diplomatske napore kako bi se okončao rat, Rusija je na kraju uzela učešće, iako pod posebnim uslovima, u KFOR operacijama NATO. Stav NATO bio je da je intervencija izvedena u SRJ bila neophodna kako bi se zaustavilo masovno kršenje ljudskih prava nad albanskim stanovništvom na Kosovu i time izbjegla regionalna konfrontacija. Na drugoj strani Rusija je smatrala da su vojnom intervencijom NATO u SRJ grubo prekršeni osnovni principi međunarodnog prava.

Rusi štitili vlastite interese

Iako se Rusija protivila vojnoj akciji protiv SRJ, ona je od početka krize na Kosovu bila uključena u proces njenog rješavanja kako bi prije svega zaštitila svoje interese, a ne interese Srbije. Rusija je povlačenjem svojih vojnika iz mirovnih snaga KFOR-a 2003. godine u praksi pokazala da je sve manje bila zainteresovana i angažovana u traženju rješenja za situaciju na Kosovu. Rusija je povlačeći svoje trupe 2003. godine i u Bosni i Hercegovini i na Kosovu prekinula svoj vojni angažman na Zapadnom Balkanu jer su joj trupe vjerovatno bile potrebnije na drugim područjima, čime je pokazala suštinsko odsustvo strateškog interesa Moskve na Zapadnom Balkanu.

To se pokazalo i za vrijeme žestokih nasilnih sukoba između Albanaca i Srba, koji su izbili na Kosovu 2004. godine, a koji su trajali dva dana (17. i 18. marta). Rusija tada nije bila vojno prisutna na ovom području jer je godinu dana ranije povukla svoj vojni kontigent. Pravdajući povlačenje ruskog kontigenta, ruski prdsjednik Vladimir Putin rekao je da „prisustvo ruskog kontingenta ne bi moglo da pomogne u sprečavanju izbijanja nasilja jer Rusija nije bila u mogućnosti da odlučuje i utiče na bilo šta, i da to nije bilo prihvatljivo za Rusiju”. A ustvari, Rusiji je u tom momentu prioritet bio rješavanje unutrašnjih problema, te obnova i jačanje uticaja u „bliskom susjedstvu” (države nastale raspadom SSSR), s obzirom da je strateški značaj tih zemalja bio od neprocjenjivog značaja za Putina, daleko značajniji od Balkana.

Zamrznuti sukobi

Dakle, ključni motiv za rusko uključivanje u proces rješavanja sukoba na Kosovu je njen pokušaj da obnovi svoj uticaj na Zapadnom Balkanu, a ne pomoć Srbiji ili njeno zalaganje za ljudska prva, koja ona konstantno krši na odmetnutim teritorijama (Južna Osetija, Abhazija, Nagorno Karabah) ili u svojoj zemlji. Takođe, ruski stav o kosovskoj krizi, koji akcent stavlja na pravo Srbije da zaštiti teritorijalni integritet, tumači se kao blizak stanovištu Rusije prema Čečeniji jer se Rusija pribojavala da NATO ne izvrši sličnu intervenciju u Čečeniji. U skladu sa tim Rusija je kosovsku krizu posmatrala u kontekstu mogućih implikacija i na separatističke pokrete u ostalim dijelovima svijeta, uključujući i regione u okviru Zajednice Nezavisnih Država (ZND), na odnose Rusije sa Zapadom, kao i na učešće Rusije u procesima donošenja odluka na evropskom i globalnom nivou.

Imajući u vidu da kosovsko pitanje prevazilazi čisto regionalnu dimenziju, posljedice ovog spora se još uvjek odražavaju i na „zamrznute sukobe” u državama nastalim raspadom SSSR. Neki analitičari smatraju da je priznanje nezavisnosti Kosova oslobodilo Rusiju svih ograničenja i uzdržanosti kada je riječ o politici prema državama nastalim na tzv. post-sovjetskom prostoru. Drugi pak smatraju da je ponašenje Moskve dvolično, s jedne strane snažno se protivi samostalnosti Kosova, a s druge strane koristi taj presedan da bi opravdala svoje poteze u Gruziji (priznanje nezavisnosti Abhazije i Južne Osetije) ili Ukrajini (aneksija Krima).

Kosovsko pitanje je stavka u odnosu Srbije i Rusije u kojoj se može vidjeti najveći angažman Rusije koji se podudara sa zaštitom srpskih interesa. Motivi takvog stava Rusije opet dovode do iste dileme, da li tu Rusije nastupa kao zaštitnice Srbije ili je to dio racionalne ruske taktike u politici očuvanja njenih interesa na Balkanu? Kada to radi, onda se Rusija uglavnom vodi svojim različitim interesima ne vodeći puno računa o interesima drugih, u ovom slučaju Srbije. Prvenstveno to je želja da se Srbija, ako je ikako moguće, što dulje zadrži van zapadnih integracija, prije svega NATO-a.

Pored toga, Rusija ima dosta jake političke i ekonomske interese na ovom području, pa joj nije svejedno da li će se „kosovsko pitanje“ brzo riješiti. Jer, kada se riješi, Srbiji više neće biti toliko potrebna ruska podrška što Rusiji, naravno, ne odgovara. Dakle, dok je god potrebno, Srbija će Rusiji davati različite ustupke, bilo ekonomske, bilo političke. Rusija sebe i dalje smatra supersilom, da li je to realno ili ne drugo je pitanje, ne želi da bude isključena iz rješavanja međunarodnih pitanja. Biti sa strane, biti izvan rješavanja znači praktično dobiti ulogu drugorazrednog faktora. A to Rusija ne želi sebi dozvoliti, što zbog prestiža, što zbog sujete, što zbog vlastitog samopoštovanja. Rusija je osnovi strateški cilj da destabilizira područja koja su u sferi zapadnog interesa.

Ruski uticaj u Evropi

Rusko sudjelovanje u slučaju Kosova nije bila odbrana srpkih interesa, kako to na prvi pogled izgleda ili kako se to želi prikazati u Rusiji i Srbiji već osiguravanje vlastitog uticaj u Evropi. Rusija je koristeći „meku moć“, igrajući na kartu pravoslavlja i tradicionalno dobrih odnosa Rusije i Srbije željela prikazati sebe kao zaštitnika srpskih/pravoslavnih interesa na Zapadnom Balkanu, kako bi time prikrila svoje prave ciljeve na Balkanu.

Rusija se također vrlo često pozivala za zaštitu ljudskih prava srpske manjine na Kosovu, dok je u isto vrijeme na najgrublji način kršila ljudska prava u državama koje su u „zoni njenog interesa“ ili u otcijepljenim kvazidržavama.

Još veći je paradoks da se Rusija želi nametnuti kao zaštitnica ljudskih prva na drugim teritorijama, kao bi optužila Zapad za njihovo kršenje, dok masovno krši ljudska prva na teritoriji svoje država proganjajući svoje politčke oponente. Okrutnost Putinovog režima se može povezati i sa nizom trovanja i ubistava od strane ruskih obavještajnih akcija koje su sprovodile GRU i FSB na tlu Evrope kako bi se riješili oštrih kritičara pomenutog režima, a koje su izvršene u posljednjih nekoliko godina. Putinov model vladavine, gdje pravosudnim sistemom upravlja politika uzdrman je, te narod, više nego ikad do sada, podržava opozicione političare što se vidjelo i kroz masovnu podršku Alekseju Navaljnom.