Proširenje EU na Zapadni Balkan više nije samo pitanje članstva: Argumenti za operativnu integraciju

 

Kao što se u društvima Zapadnog Balkana sada doživljava kao kliše, Evropska unija (EU) od 2003. godine govori, ponekad čvršće, a ponekad više iz navike, da je budućnost Zapadnog Balkana u EU. Ovo obećanje ili vizija nikada nije bila osporavana od strane EU, ali ono što se dogodilo jeste da se vremenom prorijedila, iscrpljena vetom država članica, proceduralnim zamorom i promjenjivim političkim prioritetima u Briselu i drugim glavnim gradovima EU.

Međutim, sada se kaže da je politika proširenja EU "ponovo na dnevnom redu", kao rezultat surovije geopolitičke stvarnosti nakon potpune ruske invazije na Ukrajinu, šoka koji je podsjetio lidere EU, slično kao što su to nekada činili ratovi u Jugoslaviji 1990-ih, da je integracija EU često napredovala kroz krize. Međutim, uprkos obnovljenom zamahu, čini se da proširenje u praksi ne ide tako efikasno.

Albanija i Crna Gora napreduju, mada sporo. Preostale četiri zemlje Zapadnog Balkana (Bosna i Hercegovina, Kosovo, Sjeverna Makedonija i Srbija) su zaglavljene u raznim oblicima limba. To nije samo njihov problem, već sve više postaje i izazov za EU.

Možda je greška koju Brisel ponekad čini to što politiku proširenja tretira kao binarni izbor između pristupanja i čekanja. Stoga se u stvarnosti najštetniji jaz često nalazi između, a to je odsustvo smislene operativne integracije cijelog regiona Zapadnog Balkana.

Institucije Zapadnog Balkana su uglavnom isključene iz institucionalnog ekosistema EU i praktičnog djelovanja u oblastima od zajedničkog interesa kao što su cyber sigurnost, vladavina prava i dezinformacije, između ostalog. „U najboljem slučaju“, EU od njih traži poluformalnu saradnju na ad hoc osnovi, uglavnom kada to smatra neophodnim sa stanovišta svojih interesa, naprimjer, kada se suočava sa specifičnom sigurnosnom prijetnjom, kada ima značajan ekonomski interes ili kada su njena sredstva u pitanju.

S obzirom na dva jasna favorita sa Zapadnog Balkana i njihove izglede za neku vrstu pristupanja EU tokom ove decenije ili ubrzo nakon toga (naravno, veliki međusobni faktori ostaju), izazov za EU je šta se može učiniti sa preostala četiri u smislu njihovog daljeg uključivanja.

Jedan od potencijalnih odgovora na ovo je ideja operativne integracije, koja bi se fokusirala na uključivanje različitih tematskih tijela/institucija iz Zapadnog Balkana (npr. kibernetička sigurnost) u institucionalni sistem EU, uglavnom Evropske komisije i srodnih institucija kao što su specijalizirane agencije.

Drugim riječima, operativna integracija je oblik predpristupne integracije u kojem su institucije Zapadnog Balkana ugrađene u odabrane operativne tokove rada i mehanizme EU bez dodjeljivanja prava članstva onima koji se pridruže.

Ovo se može provesti putem instrumenata kao što su status posmatrača/napredni radni aranžmani, oficiri za vezu, kontaktne tačke, učešće u forumima o politici, tehničke grupe i

zajedničke vježbe, interoperabilne procedure i formati izvještavanja, te, gdje je to zakonski moguće, kontrolirani pristup sigurnim komunikacijskim i kanalima za razmjenu informacija.

Operativna integracija nije zamjena za članstvo ili proces pristupanja, niti prečica za kriterije pristupanja. To je pragmatičan način razmišljanja o tome kako približiti institucionalne sisteme i ekonomije Zapadnog Balkana operativnom ekosistemu EU.

Učešće je zasnovano na kriterijima, diferencirano po oblastima politike i reverzibilno, tako da se pristup proširuje sa dokazanim kapacitetom i usklađenošću vlada Zapadnog Balkana (uključujući zaštitu podataka, povjerljivost i provjeru) i može biti suspendovano ako se standardi ne ispune. Kao takvo, to je, također, praktičan način za implementaciju proširenja EU, metodologije koju je EU odobrila i predstavila početkom 2020. godine, kroz snažnije uslove, i pozitivne i negativne.

Drugim riječima, operativna integracija se može posmatrati kao probni period. Kako bi operativna integracija napredovala, EU i države članice bi se, također, navikavale da vide institucije Zapadnog Balkana prisutne u institucionalnom ekosistemu EU i da stvore kolegijalnost. Alati već postoje, ali ono što nedostaje je politička odluka da se oni sistematski koriste.

Operativna integracija daje institucijama Zapadnog Balkana priliku za direktan uticaj na sisteme i mehanizme EU i time pomiče zemlje našeg regiona od pasivnih primalaca podrške EU do onih koji aktivno doprinose direktno unutar osnovnih mehanizama Unije.

Ovaj pristup nudi našem regionu konkretnu platformu da pokaže skepticima EU da Zapadni Balkan može postati dobar član u budućnosti, dokazujući se kao racionalni, odgovorni partneri unutar sistema EU koji dodaju vrijednost sigurnosti EU.

I, naravno, ovaj pristup štiti interese EU, jer, kako kaže stari argument, događaji na Zapadnom Balkanu, na dobro ili na loše, mogu imati direktan uticaj na EU (npr. balkanska ruta ostaje kritična ruta za trgovinu drogom i ljudima u EU).

Ako Zapadni Balkan ostane izvan mehanizama EU za suprotstavljanje cyber napadima, dezinformacijama, korozivnom kapitalu i zlonamjernom stranom uticaju, EU se izlaže značajnim ranjivostima. Istraživanja pokazuju da dezinformacijski narativi testirani u regionu često migriraju u države članice EU. Rusija, naprimjer, upravlja glavnim medijima kao što su Russia Today i Sputnik iz Srbije, pojačavajući svoj uticaj.

Zapadni Balkan je već funkcionalno isprepleten s informacionim i ekonomskim prostorom EU, što je realnost koju Brisel često priznaje. Djelomično integriranje regije stvara sigurnosne praznine na obje strane. Operativna integracija između Zapadnobalkanske šestorke (WB6) i EU može riješiti ovaj izazov. Postoji nekoliko područja politike u kojima je operativna integracija zdrav razum i od obostrane koristi. Kibernetička sigurnost, sigurnost investicija, vladavina prava, dezinformacije su jasni primjeri.

Operativna integracija u kibernetičkoj sigurnosti počinje unapređenjem trenutnih oblika saradnje između Agencije EU za kibernetičku sigurnost (ENISA) i WB6, kroz formalne radne aranžmane sa svakim nacionalnim tijelom WB6, imenovanje kontaktnih tačaka, postavljanje godišnjih prioriteta itd. Timovi WB6 trebaju učestvovati u obuci i vježbama koje vodi ENISA, koristiti kompatibilne kategorije incidenata i obrasce izvještavanja te se dogovoriti o protokolima za rješavanje prekograničnih incidenata.

Zatim, vlasti WB6 trebaju uspostaviti strukturiranu vezu sa CSIRT-ovima EU, uključujući protokole obavještavanja i koordinacije testirane kroz zajedničke vježbe. Gdje je to moguće, stručnjaci WB6 bi bili pozvani da posmatraju ili se pridruže tehničkim radnim grupama ENISA-e u definiranom opsegu. Najvažniji zahtjev ovdje je da se svim zemljama Zapadnog Balkana dodijeli status posmatrača, što od EU zahtijeva da izmijeni Zakon o kibernetičkoj sigurnosti, ali u međuvremenu, cilj je veća interoperabilnost.

Sve zemlje Zapadnog Balkana trebaju ubrzati usklađivanje sa normama EU i ojačati vlastite agencije i zakonodavstvo o kibernetičkoj sigurnosti, što opisujemo u ovom dokumentu pripremljenom u okviru inicijative IGNITA.

Radi sigurnosti investicija i s obzirom na prostor i ranjivost za ekonomski i sigurnosni uticaj nezapadnih sila u Zapadnom Balkanu, njihove vlade trebaju usvojiti funkcionalne sisteme provjere stranih direktnih investicija (SDI) u skladu s Uredbom (EU) 2019/452, koju detaljno opisujemo u ovom dokumentu razvijenom sa regionalnim stručnjacima kao dio inicijative IGNITA. Zemlje Zapadnog Balkana, također, trebaju biti pozvane kao posmatrači u mrežu kontaktnih tačaka za provjeru SDI i Stručnu grupu EU.

Praktično rješenje je interfejs između Zapadnog Balkana i EU koji koordinira Komisija, sa zajedničkim predlošcima za obavještavanje, zajedničkom taksonomijom rizika i redovnim zajedničkim brifinzima za označavanje osjetljivih transakcija i primanje povratnih informacija. Učešće bi se moglo izgraditi putem tehničkih sesija zasnovanih na pozivu, a ne kao puni pristup država članica. Trenutna saradnja EU i zemalja Zapadnog Baltika (WB6) u vezi sa skriningom stranih direktnih investicija (SDI) je fragmentirana i potrebno ju je utemeljiti u stalnom formatu.

U oblasti vladavine prava, operativna integracija znači početno uključivanje Bosne i Hercegovine i Kosova u godišnji izvještaj EU o vladavini prava, a zatim uspostavljanje radnih aranžmana između svake od zemalja WB6 i Agencije EU za osnovna prava (FRA). Ovo drugo bi poboljšalo saradnju u oblasti zločina iz mržnje, diskriminacije, digitalnih prava i zaštite ranjivih grupa.

Integracija u EPPO zahtijeva dovršetak radnih aranžmana sa svim zemljama WB6 (trenutno Kosovo i Srbija zaostaju), sa jasnim kontaktnim tačkama, standardnim formatima upućivanja i zajedničkom obukom o prevarama u nabavkama i manipulaciji grantovima.

Treba pokrenuti razmjenu državnih službenika, smještajući službenike WB6 unutar generalnih direktorata Komisije (npr. do šest mjeseci), radeći na aktivnim datotekama. Integracija u Eurojust trebala bi preći sa angažmana zasnovanog na projektima na redovne koordinacijske sastanke, sigurne kanale i standardne procedure za zajedničke istrage.

Što se tiče dezinformacija i manipulacije i uplitanja stranim informacijama (FIMI), WB6 treba biti pozvan na sastanke Internet foruma EU (što je lako ostvariv cilj), uspostaviti stalnu razmjenu s EUvsDisinfo i razviti pridruženi čvor Zapadnog Balkana povezan s EDMO-om kako bi se provjera činjenica i istraživanje povezali sa standardima EU.

Operativna integracija se ne odnosi na pravo glasa ili nova sredstva EU. Radi se o uslovnom, diferenciranom učešću zemalja koje ispunjavaju konkretne kriterije. Alternativa je stagnacija kroz trenutni nesistematski pristup. Kako Albanija i Crna Gora napreduju, a druge rizikuju zaostajanje, ovo podstiče frustracije i daje prostor onima koji usporavaju napredak. Operativna integracija nudi izlaz jer pokazuje da proširenje nije zamrznuto, čak i ako proces pristupanja ostaje nepredvidiv.

 

Većina koraka za operativnu integraciju može se preduzeti putem odluka agencija, koordinacije Komisije i, u osnovi, političke volje. Pravo pitanje je da li je EU spremna da integraciju tretira kao praktičan proces, a ne samo kao neku vrstu pravne krajnje tačke. Ako proširenje želi da ostane kredibilno, ono se mora osjetiti u našim institucijama sada, od kojih je većina dobro pripremljena i spremna da bude dio rada EU.

 

Kosovski centar za sigurnosne studije (KCSS), kroz inicijativu IGNITA, ove godine će se fokusirati na zagovaranje operativne integracije Zapadnog Balkana u EU i razvio je konkretan meni koraka kao preporuke za relevantne institucije EU i donosioce odluka koje treba razmotriti.