30.05.2023.

Prigožin je poslao signal Putinu. Šta se dešava u Rusiji?

Prigožin je u suštini priznao da je rat Rusije protiv Ukrajine povoljan za Ukrajince, a nepovoljan i grabežljiv za Rusiju.
I u Rusiji i u Ukrajini, aktivno se raspravlja o intervjuu šefa privatne vojske Wagner Group, Jevgenija Prigožina, sa ruskim propagandistom Dmitrijem Dolgovom. Ovaj intervju se citira i analizira na različite načine i u različitim kontekstima. Naravno, to je fascinantan i poučan materijal u političkom i psihološkom smislu. Ovaj intervju doživljavamo kao dijagnozu i to iz više različitih uglova. Prigožin je prepoznao neuspjeh takozvane “Specijalne vojne operacije” u vezi sa dva glavna cilja koja je Putin najavio 24. februara prošle godine - denacifikacija i demilitarizacija Ukrajine.
On je, također, direktno priznao da je „Specijalna vojna operacija“ zapravo dala suprotne rezultate od onih kojima se Rusija nadala. Evo direktnih citata: „Učinili smo Ukrajinu nacijom koju svi znaju širom svijeta... Što se tiče demilitarizacije: ako su imali 500 tenkova na početku “specijalne operacije”, sada imaju 5.000 tenkova, a ako su se vješto borili sa 20.000 ljudi , sada ih ima 400.000. Kako smo to demilitarizirali? Ispostavilo se da je suprotno."
Mnogo je važnije što se Prigožin žalio da je ovaj rat Rusije protiv Ukrajine koristan za Ukrajince, ali nepovoljan i grabežljiv za Rusiju. To se lako može pročitati u ocjenama i epitetima djelovanja obje zemlje. Neki direktni citati: "Šta smo uradili? Ušli smo grubo i šetali teritorijom, tražeći naciste. Tražeći naciste, pretukli smo sve što smo mogli." "Počeli smo ovu borbu." "Sve što smo već zgrabili naše je, a sve što nismo zgrabili nije naše."
Još jedna dijagnoza Prigožina - Rusija neće dobiti ovaj rat: "Postoje optimistični i pesimistični scenariji. U prvi ne vjerujem mnogo. Da će se Evropa i Amerika umoriti od ukrajinskog sukoba. Kina će sve posjesti na pregovarački sto. Složit ćemo se da je sve što smo već zgrabili naše, a sve što nismo zgrabili nije naše. Ovaj scenario je malo verovatan. Pesimistički scenario: Ukrajincima daju rakete, oni pripremaju svoje trupe, oni će nesumnjivo nastaviti ofanzivu, pokušati kontranapad. Možda će se negdje uspješno desiti kontraofanziva, oni će vratiti granice na 2014. i to se lako može dogoditi. Onda, oni će napasti Krim, pokušati dići u zrak Krimski most i prekinuti lance snabdijevanja.”
Dobro bi bilo da mađarski predsjednik Viktor Orban, koji je još uvek uvjeren da Rusija ne može biti poražena, pročita Priogžinov intervju. 
Sa stanovišta dijagnosticiranja raspoloženja u ruskom društvu, antielitni patos retorike Prigožina je veoma značajan. Toliko je psovki upućenih ruskoj eliti i njihovom potomstvu da to nećemo citirati. Ali, sigurno, Prigožin nije sam u tome. On odražava i rezonira raspoloženje kako na frontu, tako i među mnogima u Rusiji, posebno među takozvanom "ratnom stranom". Iako su neki komentatori Kremlja Prigožina već uvrstili u "partiju mira", to je pretjerivanje. On je bio i ostao čovjek rata i "vojnik sreće". Sudeći po sadržaju intervjua, poštuje Ukrajince, posebno Ukrajinsku vojsku, kao jakog i dostojnog protivnika. Ali za njega je Ukrajina situacioni protivnik,kao u sportu.Kada je Putin krenuo u borbu protiv Ukrajine, značilo je da i on treba biti dio toga.
Primarni Prihgožinov protivnik je upravo ruska elita. Njega mrzi svim srcem. A već se probijaju prijeteći nagoveštaji: "Mi smo prava vojska. Pa zašto nas nisu pustili? To se dogodilo zbog spletki, zbog straha da, kada naraste neka struktura, može početi diktirati uslove i uslovno doći u Moskvu na tenkovima...Ovaj raskol može da se završi revolucijom kao 1917. kada su prvo ustali vojnici, a onda su ustali njihovi najmiliji...I sve će se završiti Bartolomejskom noći u jednom trenutku. Puno djece ruske elite bit će na strani ljudi koji organizuju pobunu protiv njih. 
No, uprkos svom agresivnom antielitnom patosu, Prihgožin šalje signale lojalnosti Putinu: 
"Moj politički kredo: volim svoju domovinu, slušam Putina, Šojgu treba da ode, a mi ćemo nastaviti da se borimo." 
Prigožin je paradoksalan lik - Stenka Razin i Maljuta Skuratov u jednoj osobi. Odani Putinov operativac koji se spreman boriti protiv unutrašnjih neprijatelja i pretvoriti Rusiju u Sjevernu Koreju (bukvalno, njegove riječi). Ali u stvarnosti, on želi cijelu Rusiju pretvoriti u džinovski Wagnerov PMC. Ali gde je Putinovo mjesto u svemu ovome?
Za Prihgožina se postavlja dilema - služiti Putinu do kraja ili eventualno smijeniti Putina?
   Ali u još većoj mjeri, to je Putinova "Prigožinova dilema" - nastaviti koristiti lojalnog borbenog psa (u Ukrajini, u Africi i za nadzor vlastite elite) ili ga neutralizirati dok još nije kasno? U suprotnom, počet će  gristi svoje i, u naletu ludila, možda stigne i do Putina. Prigožin nastavlja i ko zna dokle može ići.
Prije 1917. u Rusiji je postojao "rasputinjizam". Sada počinje "prigožinizam". Što se tiče forme i stila, izgleda prilično drugačije. Ali u suštini, oni su slični, jer označavaju početak krize u ruskom političkom režimu. To je bilo istina tada i istina je i sada.