Neočekivani Evropljani – kako je ruska prijetnja osvojila euroskeptike
Da li je potpuna ruska invazija na Ukrajinu promijenila stavove ljudi o EU? Koristeći podatke ankete prikupljene neposredno nakon invazije, Julia Schulte-Cloos i Lenka Dražanová dokumentuju iznenađujuću promjenu u stavovima među onima koji su ranije bili skeptični prema EU.
Potpuna ruska invazija na Ukrajinu 2022. godine bila je preokret za Evropu. EU i njene države članice djelovale su ujedinjeno. Odmah nakon invazije, EU je koordinirala neviđeni paket sankcija, aktivirala direktivu o masovnoj zaštiti ukrajinskih izbjeglica i počela razgovarati o zajedničkoj evropskoj vojsci. Ali da li su obični građani slijedili taj primjer? I da li su oni koji su oduvijek bili naskeptičniji prema EU počeli mijenjati mišljenje?
U novoj studiji, pokušalo se odgovoriti na ova pitanja. Analizirajući podatke anketa iz 16 zemalja prikupljenih samo pet sedmica nakon ruske invazije 2022. godine, pronađeni su izazovi za masovno rasprostranjenu pretpostavku u proučavanju evropske politike: da su snažni nacionalni identiteti inherentno u suprotnosti s podrškom evropskim integracijama.
Istraživanje pokazuje da vanjska sigurnosna prijetnja može navesti čak i najnacionalnije svjesne Evropljane da vide vrijednost u evropskom projektu. Budućnost EU stoga može manje zavisiti od uvjeravanja skeptika da napuste svoje nacionalne identitete, a više od demonstracije da evropska saradnja služi tim identitetima u opasnim vremenima.
Okupljanje oko nadnacionalne zastave
Godinama su naučnici koji se bave evropskim integracijama djelovali u okviru takozvanog „postfunkcionalističkog“ okvira. To je tvrdnja da je, kako je EU proširila svoj doseg na područja koja se dotiču nacionalnog suvereniteta, kao što su migracije, fiskalna politika i vanjski poslovi, javno mnijenje postalo ograničenje za daljnju integraciju. Posebno su građani sa snažnim, isključivim nacionalnim identitetima najotporniji na integraciju, obrazac koji su naučnici nazvali „ograničavajuća dissenzija“, što djeluje kao strukturna kočnica evropskom projektu.
S druge strane, kada se zemlja suoči s vanjskom krizom, građani imaju tendenciju ujedinjenja iza svojih lidera i institucija. Ovaj koncept „okupljanja oko zastave“ je dobro utemeljen u političkim naukama. Historijski gledano, vojne prijetnje su bile među najmoćnijim silama koje su pokretale nastanak moderne države stvarajući funkcionalne zahtjeve za kolektivnu odbranu.
Ali šta se dešava kada se rat vrati u Evropu? Ruska invazija na Ukrajinu 2022. godine pruža kritičan historijski test za ono što se dešava kada se Evropa suoči s vanjskom vojnom prijetnjom.
Postfunkcionalistička teorija bi predvidjela da će isključivi nacionalisti – ljudi koji se snažno identificiraju sa svojom nacijom, a ne s Evropom – ostati čvrsto skeptični prema EU. Nasuprot tome, „belicistički“ i društveni identitetski prikazi sugeriraju da vanjske prijetnje mogu promijeniti način na koji građani doživljavaju nadnacionalne entitete poput EU, što ih navodi da je manje vide kao prijetnju identitetu, a više kao neophodnu kolektivnu zaštitu.
Kako bi se testiralo kako se ljudi u Evropi osjećaju kada je u pitanju EU, korišteni su podaci ankete Solidarnost u Evropi (SiE) iz 16 evropskih zemalja prikupljeni samo pet sedmica nakon ruske invazije. Ključno je da je anketa ispitanike pitala da li Rusiju doživljavaju kao prijetnju, kao i pitanja o evropskom ponosu i podršci vojsci EU. Za analizu je korišten algoritam kauzalne šume. Ova metoda mašinskog učenja omogućila je da se ide dalje od prosječnih efekata i identificiraju grupe koje su najsnažnije reagirale na percipiranu prijetnju.
Najsnažnija promjena došla je od isključivih nacionalista.
U prosjeku, rezultati pokazuju šta se može očekivati. Evropljani koji su Rusiju doživljavali kao prijetnju izrazili su veći ponos što su Evropljani i veću podršku zajedničkoj evropskoj vojsci od onih koji to nisu činili.
Međutim, zanimljiviji nalaz leži u tome za koga je ta povezanost bila najjača. Nisu to bili građani koji su se već osjećali Evropljanima, budući da su već podržavali EU i imali su ograničen prostor za dalji napredak. Umjesto toga, najjača povezanost između percepcije ruske prijetnje i evropskog ponosa pronađena je među isključivim nacionalistima, odnosno pojedincima koji se osjećaju isključivo vezanima za svoju zemlju i ne identificiraju se kao Evropljani.
Ovo sugerira da vanjska prijetnja nije samo pojačala postojeći proevropski sentiment. Umjesto toga, čini se da je izazvala kognitivno preoblikovanje među onima koji bi normalno EU doživljavali kao prijetnju nacionalnom suverenitetu, što ih je navelo da je percipiraju kao zaštitnika.
Važno je napomenuti da ovaj obrazac nije bio ograničen na afektivne orijentacije poput ponosa. Isključivi nacionalisti koji su Rusiju doživljavali kao prijetnju, također, su izrazili veću podršku uspostavljanju zajedničke evropske vojske. U ovom području politike, zabrinutost za suverenitet tradicionalno je otežavala njihovu podršku, jer to podrazumijeva prenos ključnih državnih ovlasti na evropski nivo. Činjenica da se promjena proteže na konkretne političke preferencije sugerira da su obrasci stavova bili povezani s opipljivim zahtjevima za dubljom integracijom.
Kako bi se isključilo da je ruska invazija jednostavno izazvala generaliziranu potrebu za pripadnošću grupi, proveden je placebo test kojim se ispitivao nacionalni ponos. Ako je invazija samo aktivirala neselektivni odgovor "okupljanja oko grupe", očekivalo bi se da će isključivi nacionalisti, također, pokazati posebno visok nivo nacionalnog ponosa kada Rusiju doživljavaju kao prijetnju.
Nije pronađen takav obrazac. Iako je percepcija ruske prijetnje imala mali pozitivan učinak na nacionalni ponos u cjelini, ovaj učinak je bio znatno slabiji nego kod evropskog ponosa i, što je važno, nije pokazao značajnu heterogenost po tipu nacionalnog identiteta. To ukazuje na jasnu funkciju EU kao garanta sigurnosti koju nacionalna država sama ne može ispuniti.
Učinak je bio posebno izražen u Centralnoj i Istočnoj Evropi, regiji koja je najdirektnije izložena ruskoj prijetnji i gdje su isključivi nacionalni identiteti obično najjači. U tim zemljama, EU izgleda funkcionira kao ono što opisujemo kao "dvostruko sklonište", što se odnosi i na geopolitički tampon protiv vojnih prijetnji i na ekonomsku sigurnosnu mrežu, pri čemu svaka logika pojačava drugu. Građani koji inače vjerovatno ne bi izrazili ponos zbog članstva u EU pokazali su znatno viši nivo evropskog ponosa kada su Rusiju doživljavali kao opasnost.
Šta ovo znači za budućnost evropskih integracija?
Ovi nalazi imaju nekoliko implikacija na način na koji se razmišlja o političkoj budućnosti EU. Prvo, oni sugeriraju da ograničavajući nesklad nije trajno stanje. Zavisi od vrste problema koji je u pitanju.
Kada je integracija uokvirena oko kulturnih i regulatornih pitanja, isključivi nacionalisti će se vjerovatno protiviti. Ali kada je uokvirena u smislu jake sigurnosti, iste osobe mogu postati pristalice. Drugim riječima, vanjske prijetnje mogu, pod određenim uslovima, nadjačati otpor zasnovan na identitetu prema daljoj evropskoj saradnji.
Drugo, rezultati ističu važnost Centralne i Istočne Evrope u politici identiteta EU koja se razvija. To su države članice gdje je jaz između nacionalne i evropske identifikacije obično najveći i gdje je također otkriveno da je efekat okupljanja bio najjači. Ruska prijetnja je učinila sigurnosnu dimenziju EU najistaknutijom upravo u regiji gdje je to najvažnije.
Treće, i opreznije, efekti okupljanja su često privremeni. Istraživanje okupljanja na nacionalnom nivou sugerira da porast podrške ima tendenciju da blijedi kako neposredni šok jenjava.
Da li će promjena dokumentirana u analizi potrajati zavisi od toga da li EU može početni oporavak pretvoriti u održivu i kredibilnu sigurnosnu odredbu ili će sama percepcija prijetnje potrajati. S obzirom na to da rat u Ukrajini traje i da evropska odbrambena potrošnja raste, uslovi za trajniju promjenu mogli bi biti povoljniji nego u prošlim krizama.