Ideja o 70 milijardi eura: šta mijenja nova inicijativa EU o zamrznutoj ruskoj imovini

Ideja je na prvi pogled jednostavna: ne konfiskovati sav kapital, već ga zamijeniti obveznicama EU i prebaciti sredstva Ukrajini.

Takav pristup bi mogao biti izlaz za EU i Ukrajinu. Uostalom, omogućava izbjegavanje pravnih rizika direktne eksproprijacije, ali istovremeno stvara snažan politički signal: Rusija sada počinje plaćati rat.

 

"Konfiskacija" bez konfiskacije

 

Ukupan iznos zamrznute imovine Centralne banke Rusije u EU iznosi oko 200 milijardi eura. Ona se uglavnom čuva u depozitoriju Euroclear u Briselu i Clearstreamu u Luksemburgu.

Do sada je EU imala pravo koristiti samo prihode od kamata iz ovih sredstava - takozvane neočekivane profite. Njihov obim se kretao između tri i pet milijardi eura godišnje i uglavnom je korišten za servisiranje kredita G7 za Ukrajinu (ERA, Extraordinary Revenue Acceleration Loans).

Model predloženog "Reparacijskog kredita" otvara mogućnost korištenja ne samo kamata, već i onih novčanih tokova koji nastaju tokom otplate ruskih obveznica ili isteka rokova depozita.

Danas ova sredstva automatski idu na račune u Evropskoj centralnoj banci i tamo ostaju u pasivnom stanju. Komisija predlaže da se zamijene za obveznice sa nultom kuponom za koji garantuju sve države EU, a na taj način dobijeni novac usmjeri Ukrajini.

To znači da se ne mijenja vlasništvo, već oblik skladištenja imovine. Rusija ostaje nominalni vlasnik, ali stvarna likvidnost novca ide u korist Kijeva.

Teoretski, plafon mehanizma jednak je zbiru svih zamrznutih rezervi Ruske centralne banke. U praksi, pristup njemu će se postepeno uvoditi kako imovina dospijeva.

Prema riječima stručnjaka, tokom narednih pet godina, kroz ovu shemu je moguće  akumulirati od 50 do 70 milijardi eura za Ukrajinu.

Potencijalno, dio sredstava bi se mogao dobiti unaprijed putem izdavanja obveznica za buduće prihode. Ovo nije neograničen izvor, ali je iznos srazmjeran godišnjim izdacima Ukrajine za odbranu.

Treba napomenuti da predložena struktura ne predviđa reinvestiranje zamrznute imovine u rizičnije instrumente. Ovo je fundamentalna razlika u odnosu na prethodne ideje.

EU ne pokušava pretvoriti zamrznuti novac u fond za finansijske eksperimente. Naprotiv, imovina ostaje u sigurnom „zamrznutom“ stanju.

Jedino što se mijenja je oblik njihovog držanja: dio gotovine zamjenjuje se garantiranim obveznicama EU, koje su najpouzdaniji dužnički instrument u evropskoj finansijskoj arhitekturi.

Ovo je također važan signal međunarodnim partnerima. EU ne koristi tuđu imovinu za vlastitu korist, već stvara transparentan mehanizam usmjeren isključivo na buduće reparacije Ukrajini.

Ovakav pristup minimizira rizik od potkopavanja povjerenja u euro kao globalnu rezervnu valutu.

Glavna poenta je da ovaj instrument omogućava zatvaranje godišnjeg ukrajinskog budžetskog deficita na nivou od osam do deset milijardi eura bez direktnog pritiska na budžete država članica.

Na taj način, solidarnost s Ukrajinom prestaje zavisiti od političkih ciklusa u parlamentima i od populističkih talasa. Pomoć postaje predvidljivija i manje ranjiva na unutrašnje fluktuacije u Evropi.

Za Kijev je ovo signal da Zapad ne smanjuje tempo podrške, već traži inovativne instrumente koji mogu funkcionirati čak i unutar zakonskih ograničenja.

Sa druge strane, za Moskvu je ovo suprotan signal: čak ni zamrznuti novac ne ostaje neutralan, već se postepeno pretvara u resurs za ukrajinsku stabilnost.

 

Izazovi i faktor MMF-a

 

Mehanizam ima očigledne izazove. Moskva već priprema argumente da je čak i zamjena imovine obveznicama eksproprijacija.

Vjerovatnoća sudskih sporova u međunarodnim arbitražama i nacionalnim sudovima je velika. Dodatni test će biti pitanje političkog jedinstva: za njegovo pokretanje potrebna je jednoglasna podrška svih država EU.

Očigledno je da bi Mađarska ili Slovačka mogle pokušati blokirati ili odgoditi proces, koristeći ga kao instrument domaće politike EU.

Postoji i rizik po reputaciju Evropske unije.

Ako druge zemlje steknu utisak da je EU spremna koristiti tuđe rezerve pod bilo kojim izgovorom, to bi moglo potkopati povjerenje onih država koje drže devizne rezerve u eurima.

Zato je od vitalnog značaja da Brisel dokaže da se ne radi o proizvoljnom miješanju u imovinu, već o jasno opravdanom mehanizmu reparacija zasnovanom na međunarodnom pravu i principu odgovornosti agresora.

Međutim, postoji još jedna dimenzija koja ovu ideju čini posebno relevantnom.

Iza kulisa se sve češće raspravlja o novom programu Međunarodnog monetarnog fonda za Ukrajinu. Priča se da bi, za razliku od prethodnih, mogao biti manje fokusiran na strukturne reforme, a mnogo više na osiguranje makrofinansijske stabilnosti.

U takvoj konfiguraciji, Zajam za reparacije može postati ključni element: omogućava MMF-u da vidi stabilan i predvidljiv izvor vanjskog finansiranja, bez prebacivanja cijelog dodatnog tereta na donatore Fonda i bez prisiljavanja Ukrajine da preuzme dodatne obaveze usred rata.

Ovaj mehanizam može postati upravo most koji će povezati kreditne programe MMF-a sa praktičnim finansijskim kapacitetima Ukrajine. Pomoći će u održavanju povjerenja investitora i donatora, a također će omogućiti planiranje rashoda ne za mjesec dana unaprijed, već godinama.

 

***

 

Zajam za reparacije nije samo finansijski mehanizam, već i politički eksperiment. Sposoban je da Ukrajini osigura desetine milijardi eura tokom nekoliko godina, zatvarajući kritični budžetski deficit.

Ali istovremeno, to će biti test jedinstva EU i sposobnosti Brisela da donosi pravno kreativne odluke bez uništavanja vlastite finansijske reputacije.

Za Kijev, ovaj korak bi mogao postati najstabilniji izvor vanjske podrške u narednim godinama. Za Brisel, to će biti test zrelosti i odgovornosti.

A za Moskvu će to biti simbol činjenice da se čak i zamrznuti novac pretvara u oružje protiv agresora.