Centralna i istočna Evropa u borbi protiv dezinformacija: Kako stoji Ukrajina?

Četiri godine nakon rata, dezinformacije koje su dirigirane iz Kremlja i dalje su jedna od najvećih prijetnji sigurnosti Ukrajine. Nadalje, susjedi Ukrajine ne shvataju uvijek da je čitav region Centralne i Istočne Evrope postao rusko testno polje za nove propagandne metode.

Grupa istraživača iz 14 zemalja (Poljska, Mađarska, Češka, Slovačka, Estonija, Letonija, Litvanija, Bjelorusija, Ukrajina, Moldavija, Rumunija, Poljska, Bugarska ali I Gruzija, Armenija i Azerbejdžan) predvođeni centrom “Ukrajinska prizma” iz Kijeva tražila je odgovore i došla do sveobuhvatnog pregleda otpornosti zemalja na dezinformacije i kvantitativnog indeksa otpornosti na dezinformacije. Studija omogućava poređenje kvaliteta sistemskih odgovora svake zemlje, ranjivosti na digitalno ratovanje i izloženost stanovništva, te podložnost dezinformacijama.

Starije osobe i manjine kao glavne mete

U Ukrajini, kao iu ostalim istraživanim zemljama, starije osobe i nacionalne manjine najčešće se predstavljaju kao grupe koje su najpodložnije dezinformacijama i propagandi. Stariji ljudi u zemljama CIE imaju tendenciju da ispoljavaju nostalgična osećanja za sovjetskom/socijalističkom prošlošću i obično su neiskusni korisnici moderne tehnologije. Na primjer, istraživanje provedeno 2016. u Litvaniji pokazalo je da se 45,8 posto stanovništva starijeg od 46 godina slaže da je „u Sovjetskom Savezu život bio bolji nego danas u Litvaniji“.

Nacionalne manjine se, također, smatraju lakom metom za dezinformacije koje plasira Kremlj, a ova kategorij je puno šira od etničkih Rusa širom regiona. Stručnjaci radije govore o manjinama koje govore ruskim jezikom, koje često uključuju etničke Ukrajince, Bjeloruse, Moldavce, itd. Odsustvom sistemskih akcija za promociju manjinskih jezika u nekim državama CIE, nacionalne manjine su usvojile ruski kao zamjenski jezik i postale su veliki potrošači ruskih medija.

 

Aktivni sljedbenici pravoslavne hrišćanske crkve (najviše u Bjelorusiji, Gruziji, Moldaviji i Ukrajini) su još jedna istaknuta ranjiva grupa na dezinformacije

plasirane iz Kremlja. Na primjer, u Moldaviji crkva uživa najviši nivo povjerenja među svim društvenim institucijama, dok Moldavska mitropolija održava bliske ideološke i ekonomske odnose sa Rusijom kroz veze sa Ruskom pravoslavnom crkvom.

Jednako važna grupa podložna narativima koje vodi Kremlj su pristalice krajnje desničarske ideologije i takozvanih 'ideologija za najam' — desničarskog ekstremizma, rasističke retorike, fašizma, ultranacionalizma, 'konzervativizma', itd. Dezinformacije i propaganda su veoma uspješni u identifikaciji i konsolidaciji takvih grupa oko ovih ideoloških konstrukata i pitanja kao što su identitet, vjerski fundamentalizam, ekonomska nejednakost, socijalna sigurnost, imigracija i drugi.

Nekoliko stručnjaka iz zemalja izvještava da su osobe mlađe od 25 godina još jedna rizična grupa. Pojedinci ove starosne grupe imaju određene probleme emocionalne i psihičke prilagodbe, obično nemaju vještine da se odupru raznim vrstama manipulacije, uključujući informacijske i psihološke.

Nadalje, postoje neke druge ranjive grupe specifične za zemlju. U Bjelorusiji to uključuje vojne oficire i vojno osoblje, dok u zemljama južnog Kavkaza one koje imaju bliske poslovne i ekonomske veze sa Rusijom.

 

Što su ruski mediji popularniji – više se šire dezinformacije

 

Iako treba priznati raznolikost metoda dezinformiranja koje provodi Kremlj, ne treba preuveličavati njihovu sofisticiranost. Stručnjaci sumnjaju da Rusija zapravo posjeduje specifičnu medijsku strategiju prema bilo kojoj zemlji CIE. Obično je samo vrlo ograničen broj medijskih proizvoda dizajniran za određenu zemlju. Na primjer, mnogi identični narativi ciljaju na baltičke države općenito, a ne na Litvaniju ili Latviju pojedinačno.

Upotreba i popularnost medijskih platformi na ruskom jeziku određuju stepen izloženosti stanovništva porukama koje kreira Kremlj. Ovi pokazatelji se uveliko razlikuju od zemlje do zemlje. Dok, na primjer, u Mađarskoj ili Rumuniji mediji na ruskom jeziku praktično nisu prisutni, u Bjelorusiji su ruski TV kanali glavni izvor informacija za oko 40 posto stanovništva zemlje. U Moldaviji, pet od 10 najboljih

TV kanala intenzivno reemitira ruske TV kanale. U Latviji i Estoniji, četiri od 10 najpopularnijih TV kanala intenzivno emituju ruske TV sadržaje i stoga povremeno šire dezinformacije i propagandu iz Kremlja. Istovremeno, budući da je dio stanovništva koji govori ruski jezik u Litvaniji višestruko manji nego u Latviji i Estoniji, Litvanci su mnogo manje izloženi ruskom medijskom okruženju, rijetko koriste ruske društvene mreže i općenito su manje podložni ruskim tradicionalnim i digitalnim medijima.

Čak iu zemljama u kojima ruski mediji gotovo da nisu toliko prisutni ili gdje je njihova popularnost marginalna, prokremljovski narativi povremeno dopiru do lokalne publike preko nacionalnih medija. Oni reemituju ruske narative ili nepouzdane vijesti, bilo nenamjerno kao posljedica pogrešne uređivačke politike, ili namjerno, često iz političkih razloga. Na primjer, “Sorošev” narativ se dobro proširio medijima u zemljama Višegradske grupe i u Rumuniji. Općenito gledano, popularne radio stanice i novine rjeđe prenose dezinformacije koje kreira Kremlj u zemljama CIE nego TV kanali i online mediji.

 

Države sporo reaguju

 

Praktično svim zemljama CIE nedostaju kvalitetni sistemski odgovori. Nacionalne institucije i propisi o informacionoj sigurnosti često su nerazvijeni. Regulatorno okruženje je često zastarjelo, čime se onemogućava relevantnim regulatornim agencijama da propisno ispitaju kanale dezinformacija u pogledu usklađenosti sa zakonskim normama.

Još jedna zajednička karakteristika u zemljama CIE je nedostatak nacionalnih dugoročnih strategija usmjerenih na borbu protiv kampanja dezinformacija koje vode stranci i stvaranje koherentnih narativa prema ranjivim grupama stanovništva. Jedino se Estonija ističe svojim značajno boljim rangom u odgovarajućem indikatoru indeksa otpornosti na dezinformacije među 14 pregledanih zemalja CIE zbog svog dobro funkcionirajućeg institucionalnog uređenja, propisa i visokog kvaliteta drugih sistemskih odgovora.

 

Kako bi doprla do svoje publike u evropskim zemljama, Rusija koristi rupe u propisima EU. Direktiva EU o audiovizuelnim medijskim uslugama dozvoljava medijima da budu registrovani u bilo kojoj državi članici EU, sve dok jedan od članova odbora medijske kompanije ima prebivalište u toj zemlji. Baltičke države glasno govore da ih ova dozvola sprečava da pravilno reguliraju medijske kompanije jer su podložne zakonima drugih zemalja registracije (npr. Ujedinjeno Kraljevstvo ili Švedska). U nekim slučajevima, Litvanija i Latvija su išle tako daleko da su privremeno blokirale emitovanje određenih TV kanala sa sadržajem porijeklom iz Rusije, zbog širenja poruka koje krše domaće zakonodavstvo.

 

Za ukrajinski slučaj, "dobro" nije dovoljno

Otpornost Ukrajine na ruske dezinformacije vrlo je višeslojna. Prvo, i na državnom i na društvenom nivou, svjesni smo da su dezinformacije i propaganda koje podržava Kremlj kao fiziološke operacije sastavni dio hibridnog ratovanja, zajedno sa vojnom agresijom, trgovinskim i energetskim ratovima, aneksijom i okupacijom i političkom destabilizacijom.

 

Drugo, budući da je Ukrajina stavljena u srž ruske globalne strategije dezinformacija, država se razlikuje po širini i obimu oblasti u kojima se mora oduprijeti agresiji. S tim u vezi, i državni organi i stručne zajednice moraju da obavljaju zadatke informacione bezbednosti u tri glavna polja: na suverenoj teritoriji Ukrajine, u okupiranim i aneksiranim područjima i, na kraju, ali ne i najmanje važno, van Ukrajine. Sve tri oblasti su ključne, ali se veoma razlikuju u smislu narativa, kanala i strateških taktika koje je agresor primjenio protiv Ukrajine.

U kvantitativnom i kvalitativnom smislu, nivo izazova i prijetnji dezinformacijama je daleko veći za Ukrajinu nego za njene susjede. Kao rezultat toga, broj zadataka koje Ukrajina treba da izvrši značajno se razlikuje. Broj zadataka može djelimično objasniti zašto se neki od intervjuisanih stručnjaka ponekad osjećaju pesimistično u pogledu koraka koje je ukrajinska država već poduzela. Dok su druge države postigle uspjeh u suzbijanju dezinformacija korištenjem takvih metoda, one same

nisu dovoljne u slučaju Ukrajine. Ovo se posebno odnosi na saradnju državnih institucija, civilnog društva i stručne zajednice.