11.02.2023.

Zašto su neke zemlje EU na istoku još uvijek proruski orijentirane

Uprkos nedavnim sjećanjima na rusku agresiju i okupaciju, neke istočnoevropske zemlje i dalje nasjedaju na ruske dezinformacije.
Ruska invazija na Ukrajinu, pokrenuta prije godinu dana, promijenila je Evropu preko noći. Pokrenula je tektonske promjene u političkim i ekonomskim odnosima, remeteći energetska tržišta i postojeće lance snabdijevanja. Ona je udarila na samu srž evropskog projekta nakon Drugog svjetskog rata: mir.
Brutalni napad na Ukrajinu bio je posebno uznemirujući za Istočnu Evropu, u kojoj su još prisutna sjećanja na rusko neprijateljstvo i okupaciju u ne tako davnoj prošlosti. Ovo objašnjava zašto je u regionu postojala tako značajna podrška za ozbiljne sankcije Rusiji, finansijsku, vojnu i humanitarnu pomoć Ukrajini, jačanje istočnog krila NATO-a i toplu dobrodošlicu za milione ukrajinskih izbeglica.  
Ipak, postoje neke zemlje u Istočnoj Evropi koje i dalje gaje zbunjujuće simpatije prema Rusiji, uprkos tome što su se u prošlosti suočile sa ruskom agresijom. Slovačka, Bugarska i Mađarska su se tokom prošle godine istaknule kao posebno proruski orijentirane u svojim stavovima.
Septembarska anketa provedena u Slovačkoj pokazuje da bi većina Slovaka pozdravila rusku vojnu pobjedu nad Ukrajinom. U drugom istraživanju provedenom u maju, samo 33 posto Bugara i 45 posto Mađara doživljavaju Rusiju kao prijetnju. Mađarska, Slovačka i Bugarska, također, imaju tendenciju da pokazuju najslabiju podršku u regionu za sankcije Evropske unije protiv Rusije, prema istraživanju Eurobarometra provedenom u jesen 2022.
Ovi stavovi su se odrazili na vladinu politiku i retoriku. Bugarska i Mađarska su jedine članice NATO-a i EU koje su službeno odbile isporučiti oružje Ukrajini, ponavljajući popularno uvjerenje da bi to uvuklo ove zemlje u sukob. Prethodna bugarska vlada morala je tajno Kijev snabdijevati municijom i gorivom, skrivajući tu činjenicu od javnosti.
Iako je slovačka vlada pružila podršku i otvorenu pomoć Ukrajini, uključujući isporuku teškog naoružanja, i među najvećim je međunarodnim pružateljima pomoći, ako se to upredi sa postotkom bruto domaćeg proizvoda (BDP), stala je na stranu Mađarske kada su u pitanju na ekonomski neugodne odluke, kao što je prošlogodišnja zabrana izvoza ruske nafte u EU, za koju je pregovarala o izuzeću.  
I Bratislava i Budimpešta su, također, zaprijetile da će platiti ruski gas u rubljama, ako dođe do pritiska, nakon odluke Moskve da naplaćuje isporučeni gas samo u
vlastitoj valuti. Mađarska administracija je više puta blokirala sankcije Rusiji u Briselu, istovremeno pojačavajući domaću propagandu protiv EU.
Uporna proruska raspoloženja u ove tri zemlje imaju mnogo veze sa nedavnom istorijom i ruskim oportunizmom.
Tranzicija iz komunizma u kapitalizam u Istočnoj Evropi došla je sa visokim očekivanjima za slobodu, demokratiju i prosperitet koja nisu uvijek bila ispunjena. Težnja za zapadnim modelom razvoja ne samo da nije uspjela u očima nekih istočnih Evropljana, već je proizvela osjećaj neadekvatnosti i razočaranja.
Ovo razočaranje stvorilo je prostor za strano zloćudno uplitanje, potkrepljeno rastom društvenih medija i drugih nereguliranih digitalnih prostora u posljednjih 15 godina. Moskva je, koristeći svoj alat hladnoratovske propagande, pametno iskoristila ove strepnje i iracionalnu nostalgiju za „udobnošću“ komunizma, iskorištavajući ideje panslavenskog jedinstva i sličnosti između jezika, istorije i kulture.
Naravno, ove strategije su uspješnije tamo gdje im to omogućavaju slabe demokratske osnove. Rastuće cijene energije, kriza troškova života, siromaštvo i visoka inflacija, također, su podstakli narodnu frustraciju i dodatno pojačali proruska osjećanja.  
Ovo nije samo problem Slovačke, Bugarske i Mađarske, već i EU u cjelini i on se mora riješiti.  Održavanje takvih stavova održava dugogodišnji rascjep između istoka i zapada unutar EU, slabi odlučnost EU da podrži Ukrajinu i otvara vrata ruskoj taktici „zavadi pa vladaj“.
Suočavanje s ekonomskom krizom i međugeneracijskim promjenama u institucijama može pomoći u ublažavanju nekih faktora koji pothranjuju euroskepticizam i proruska osjećanja. Ali oni ni na koji način nisu sveobuhvatno rješenje.
Sa proruskm propagandom širom istočne (i zapadne) Evrope treba direktno uhvatiti u koštac.
Prosječan udio istočnoevropskih domaćinstava sa pristupom internetu značajno je porastao u odnosu na deceniju ranije, na 93 posto 2022. godine, pružajući malignim akterima odličnu priliku da dopru do masa. Platforme društvenih medija su zaista oblikovale načine na koje se događaji – poput pandemije COVID-19 ili rata u Ukrajini – razumiju, pripovijedaju i pamte.
Zbog toga je Moskva pojačala svoju kampanju dezinformacija nakon invazije na Ukrajinu. Ograničenja koja je EU nametnula svojim propagandnim kanalima, kao što su RT i Sputnjik, nisu ograničila domet lažnih vijesti.
 
Kremlj ne samo da je tražio nove internetske kanale kako bi dosegao ciljanu publiku, već je i naoružao svoje diplomate i proširio mrežu plaćenih komentatora u raznim evropskim zemljama, koji guraju njegovu propagandu na tradicionalne medijske kanale. U Bugarskoj je, naprimjer, visoki član prethodne vlade otkrio da su javne ličnosti plaćane 2.000 eura (2.150 dolara) za širenje prokremljovske propagande u javnom prostoru.
Postoji nekoliko stvari koje se mogu učiniti da se narativ promijeni. U Evropi je rat naglasio prednosti regulacije informacionog prostora, zaštite ličnih podataka, politika koje povećavaju transparentnost internetskih platformi i razumijevanja algoritama i moderiranja sadržaja.
Trebalo bi pokrenuti kampanje podizanja svijesti koje upozoravaju korisnike o zloupotrebi i rizicima internetskih prostora kako bi se zaštitila šira javnost, posebno ranjive grupe, kao što su starije osobe, jer su platforme društvenih medija sada dominantan izvor informacija, kao i prostor za društvenu interakciju.  
Brisel, također, kasni sa usvajanjem politika o digitalnoj pismenosti djece i mladih. U studiji iz 2021., samo oko polovina petnaestogodišnjaka u EU prijavila je da je dobila instrukcije kako da otkriju lažne ili pristrasne informacije, uprkos tome što je pandemija ubrzala trend korištenja interneta i online učenja. Izmjena tradicionalnih, pažljivije plasiranih izvora informacija, kao što su enciklopedije i časopisi, zahtijeva nove vještine, uključujući provjeru činjenica i kritičko razmišljanje, kako bi učenici i nastavnici mogli upravljati ovom novom složenošću.
Zaista, otpornost na informacije može izgledati kao teška bitka, ali za EU je ključno da je nastavi. Nesmetano širenje laži može ugroziti integritet i sigurnost čitavih naroda i potkopati efikasan odgovor EU na rat u Ukrajini.