Vrijeme je da se kriminalizira Putinova mašina za proizvodnju laži

Norveška predlaže pionirsku akciju sa zakonom kojim bi se zabranila saradnja sa obavještajnim agencijama stranih zemalja u svrhu uticaja na javno mnjenje kod kuće. To je hrabar potez Norvežana: dokazivanje kontakata sa neprijateljskim obavještajnim agencijama vjerovatno će biti težak zadatak, ali je puno bolje nego ne poduzimati nikakve aktivnosti.

"Znamo da strane zemlje stalno koriste nove metode da nanose štetu fundamentalnim interesima u Norveškoj od kojih je bilo teško zaštititi društvo", izjavila je 12. januara ministarka pravde i pripravnosti za vanredne situacije Emilie Enger Mehl.

Ona je u pravu. Pogotovo otkako su Rusija i Kina postale asertivnije i prezrive prema suverenitetu drugih zemalja, prije otprilike 10 godina. Od tada su vješto iskorištavali otvorenost zapadnih društava za svoje zlonamjerne ciljeve.

Rusija je, posebno, pametno unijela neistine u javnu debatu, a obje zemlje redovno koriste agente uticaja.  

“Znamo da autoritarne države mogu pokušati uticati na nas da služimo njihovim vlastitim interesima. Takve države mogu, naprimjer, širiti lažne vijesti kako bi oslabile povjerenje ljudi u štampu, javne vlasti ili druge važne društvene institucije”, rekla je Mehl.

Izvan Evrope, Australija je studija slučaja za muke povezane sa malignim uticajem. Između ostalih slučajeva, kineski milijarder uspio je natjerati tadašnjeg senatora Sama Dastyarija da govori u ime Kine. U očiglednoj quid pro quo, milijarder Huang Xiangmo je platio račune koje je Dastyari prethodno akumulirao. Kasnije se pokazalo da je kineski novac bio najveći strani izvor prihoda za dvije velike političke stranke u Australiji.

Ruski uticaj u Velikoj Britaniji detaljno je opisan u izvještaju Donjeg doma iz 2020. godine, koji je pokazao da je osigurao veliki uticaj u elitnim krugovima.

Koliko ima agenata uticaja, etabliranih pojedinaca koji oblikuju javnu debatu u ime Rusije, Kine ili drugih neprijateljskih zemalja? Ne znamo. Ali znamo da agenti uticaja djeluju nekažnjeno, jer širenje stavova druge zemlje nije protivzakonito.

Širenje dezinformacija koje proizvode farme trolova u Rusiji ili drugdje, također, nije protivzakonito. Do sada, liberalne demokratije nisu pronašle način da se suoče sa zlonamjernim uticajem, istovremeno štiteći pravo svojih građana na slobodu govora.

Australija je 2018. godine uvela zakonski amandman kojim je zabranjeno bavljenje “tajnim i obmanjujućim ili prijetećim aktivnostima osoba koje namjeravaju da se miješaju u australske demokratske sisteme i procese” i podržavaju “obavještajne aktivnosti strane vlade”. Ali Australija i druge zemlje su se borile da ukolne cijeli niz aktivnosti neprijateljskog utjecaja.  

 

Ni norveško zakonodavstvo to neće učiniti. Ali to je hrabar zakonodavni korak, a zakon - kada ga usvoji parlament - barem će se pozabaviti dijelovima pošasti zloćudnog uticaja. U Vladinom prijedlogu zakona predlaže se zabrana „doprinosa u ime ili po dogovoru sa stranim obavještajnim akterom u aktivnostima koje imaju za cilj da utiču na odluke ili formiranje javnog mnjenja, a koje mogu štetiti značajnim društvenim interesima“.

Ideju je prva predložila prethodna vlada, ali je taj napor naišao na značajan otpor u fazi konsultacija, jer je, kako su tvrdili kritičari, prijetio da ugrozi prava na slobodu govora. Budući da ovaj uže fokusiran nacrt zakona kriminalizira samo širenje zlonamjernog uticaja uz konsultacije sa stranim obavještajnim agencijama, većina neprijateljskih influensera će se izvući sa svojim aktivnostima.

Zaista, svi agenti uticaja i drugi koji trenutno sarađuju sa stranim obavještajnim agencijama kako bi uticali na norvešku javnu debatu promijenit će svoje kontakte, tako da bilo kakvo učešće stranih obavještajnih agencija neće biti tako očito.

Ipak, norveški potez je važan jer signalizira neprijateljskim vladama da liberalne demokratije neće biti paralizirane izazovima koje postavlja zloćudni uticaj. Kombinacijom otvorenog društva sa jedne strane i zlonamjernog uticaja sa druge strane, uvijek će biti teško upravljati.

Zato neprijateljske države troše toliko napora na dezinformacije, agente uticaja i širenje neistina od strane nezadovoljnika u drugim državama. One znaju da se, kao liberalne demokratije posvećene slobodi govora, snažno borimo da bilo šta učinimo po tom pitanju. Učiniti nezakonitim dijeljenje neistina je, u stvari, gotovo nemoguće, jer bi to bilo u sukobu sa našom cijenjenom slobodom govora.

Ali kriminaliziranje pokušaja uticaja, čak i djelimično, je ipak važan korak. Kretanje na zakonodavnom putu je ključna prva mjera; zakonodavstvo se može naknadno izmijeniti ili prekrojiti u svjetlu iskustva.

Također je važno povećati otpornost društva na ove napore. Ako javnost bude obučena kako da provjerava informacije, širenje dezinformacija bi postalo mnogo teže.

Finska se ističe u podučavanju informatičke pismenosti u svojim osnovnim i srednjim školama i zaista smatra ovu vještinu „građanskom kompetencijom“. Zapadnim zemljama je potrebna slična obuka i za odrasle.

I trebalo bi da obrazuju ljude svih uzrasta, možda kroz intervjue sa stručnim zvaničnicima, o drugim načinima na koje neprijateljske države šire zloćudni uticaj. Prvi korak je poduzimanje akcije, čak i ako to neće donijeti trenutne rezultate. Zasluge Norveškoj.