"Već si malo star, dosta ti je." Ukrajinke govorile o mučenju i zlostavljanju u ruskom zarobljeništvu

“Zovem se Viktorija Andruša, imam 26 godina, radim kao nastavnica matematike i informatike. Provela sam šest mjeseci u ruskom zarobljeništvu”, započinje svoju priču Viktorija..

“Moje ime je Ljudmila Husejnova. Imam 61 godinu. Bio sam u ruskom zarobljeništvu više od tri godine”, započinje priču Ljudmila.

Viktorija Andruša priča da je  27. februara 2022. godine ruska vojska već bila na teritoriji našeg sela u Černigovskoj oblasti. Tako se dogodilo da je se već na početku velike invazije iz grada preselila kod roditelja na selo.  

“Rusi su počeli pretresati kuće, ušli su u kuću mojih roditelja. Tamo su pronašli moj telefon sa fotografijama i video zapisima njihove opreme”, kaže Viktorija.

Ljudmila Husejnova je uhapšena sam na okupiranoj teritoriji u Novoazovsku.  

“Desilo se to 09.10.2019. Zaustavljena sam na ulici, pored auta. Iskočili su, ugurali me u auto. Odveli su me kući, pretresli, našli ukrajinske knjige i zastavu, stavili mu kesu na glavu i odveli me dalje”, kazala je Ljudmila.  

Viktoriji su rekli da ima status "tobdžija": tobdžija kontrolora. A najviše su mrzili ljudi sa takvim statusom.

Kako navode iz Centra za građanske slobode, odmah nakon hapšenja, žene i muškarci obično se drže zajedno u podrumima koji nisu pogodni za život ljudi. Najčešće im se na daje hrana, ne voda i lišeni su mogućnosti da odu u toalet.

“Od prvog dana boravka na teritoriji Rusije morali smo učiti rusku himnu. Ne daj Bože da negdje izgovoriš neku riječ netačno, tiho zapjevaš ili nešto drugo. Mogli su reći: "Pjevajte pola dana." Umorna sam od pjevanja ove njihove pjesme. Zatim su tražili da pjevamo "Dan pobjede", "Katjušu”, "Rusku zemlju". Posebno me iznervirala njihova pesma "Ujka Vova" - pohvala za Putina. Bilo je trenutaka kada smo bili prisiljeni učiti pjesme. A jedna od njih se zove "Oprostite nam, sugrađani Rusi", sjeća se Viktorija.

Ljudmilu su odveli su me u Donjeck sa torbom na glavi.  

“Uopće nisam znala gdje me vode i šta će se dogoditi. Kada su nas doveli, prisiljeni smo da se skinemo. Kada je počelo zlostavljanje, a mene su već ubacili u ćeliju, dozvolili su da skinem kesu sa glave, devojka koja je već bila u ćeliji, rekla mi je kakvo je to mjesto - "Izolacija", priča Ljudmila.

"Izolacija" je zatvor koji se nalazi u okupiranom Donjecku. Ukrajinski zatvorenici ga često nazivaju modernim koncentracionim logorom. U vrijeme početka ruske agresije bio je centar moderne umetnosti smješten u nekadašnjoj fabrici. Militantne grupe pod ruskom kontrolom zauzele su 2014. godine prostorije i pretvorile ih u zatvor u kojem se muče zarobljenici.

“Nisam imala pravo sjediti ili ležati od šest ujutru do 10 navečer. Lampe sa jakom svjetlošću bile su blizu moga ležaja. I peklo je oči do bola. Prva četiri dana sam čula strašne vriske. Molila sam da to nije plač mojih rođaka. To mi je bilo najstrašnije”, kaže Ljudmila.  

Viktorija kaže da su zarobljenicima oči i ruke bile vezane.  

“Natjerali  su nas da kleknemo na koljena i rekli: "Sad ćemo vas upucati." Kada smo došli u istražni zatvor, tamo su svi prošli proces "prijema", priča Viktorija.

Prema ukrajinskim braniteljima ljudskih prava, nakon prebacivanja u ruski istražni pritvor ili zatvor, zatvorenici se dijele po sekcijama. Proces takozvanog prihvatanja je uobičajen: premlaćivanje, mučenje električnim šokovima, informacijski vakuum, psihološki pritisak, šišanje i seksualno nasilje.

“Čovjeka izvedu u hodnik u kojem nema kamera, gdje je svako za njega, recimo, njegov. Niko se neće buniti. I jednostavno su premlaćivali osobe onoliko koliko su smatrali potrebnim. Korišteni su taseri (ručni uređaji koji onesposobljava osobu odašiljanjem strujnog udara od 50.000 volti). I to uprkos činjenici da je tamo bilo 10 do 12 ljudi. Ako ne i više.  Govorili su: „Malo si proživio, pa, dosta je, već si probao šta je. Nećeš ga više imati", kaže Viktorija.  

Ljudmila se sjeća slučaja kada se 10-ak minuta prije previđenog vremena spustila na krevet, jer jednostavno više nije mogla izdržati.  

“Leđa su mi se raspadala. I čim sam se skinula, vrata su se otvorila. Prvo što uradite je da stavite kesu na glavu. Počeo je psovati govoreći: "Ko ti je dao dozvolu?" Rekao mi je da siđem. Kažem da ne mogu, jer sam se skinula. Uhvatio me je za nogu i bacio na pod, zatim me šutnuo”, navodi Ljudmila.

Viktorija kaže da bilo trenutaka kada je osjećala da se gubi, pada u nesvjest.  

“Nisu mi vjerovali, prijetili su da će nas žive spaliti. Najbolnija metoda torture je spaljivanje žive osobe. I vatra koja je bila pored mene, zatvorena vrata i trenutak kada se oni samo smiju...”, prisjeća se Viktorija.

Ljudmila kaže da je bilo dana kada su zatvorenici dobijali dva mala komadića hljeba dnevno, veoma mala komadića.  

“I onda moraš da štediš taj hljeb. I vodu - to je sve. Kaša koju su nam nekada davali je bila poput kamenja. Tu je bilo malo zemlje, mišjeg izmeta, tako da se nije moglo jesti. Još uvek ne osjećam ukus hrane. Ne želim jesti”, navodi Ljudmila.  

Viktorija ističe da su zatvorenike bukvalno dan nakon "prijema" natjerali da se skinu i pokažu svoja tijela na snimku i kažu da ih u zarobljeništvu ne tuku i ne vrijeđaju, da se prema zarobljenicima normalno postupa.  

“Najviše me se dojmio cinizam doktora koji je to snimio. Samo je vidjela moje tijelo i rekla: „Šta je ovo? Gdje je?" Ja odgovaram: "Evo." A ona samo stoji i ne zna šta da kaže”, sjeća se Viktorija.

Ljudmila se sjeća da su joj čuvari prijetili da će je predati militantima radi zabave.  

“Na drugom spratu "Izolacije" bila je kasarna u kojoj su bili smješteni ljudi koji su se borili protiv Ukrajine. Osećaju zadovoljstvo kada je starija žena primorana skinuti se. Dodiruju je, štipaju, smiju se, diraju je ili udaraju štapovima”, kaže Ljudmila.

Viktorija ističe da je u zarobljeništvu bilo slučajeva nervnih slomova,  pokušaja samoubistva. Onda ni se pritisak nastavljao, govorili su zatvorenicima da ne mogu izdržati, da im je slaba psiha.  

“I onda ili naučiš da se suprotstaviš tome, da ne reaguješ, ili te unište kao osobu”.

Prema podacima Ministarstva za reintegraciju Ukrajine, do kraja juna 2023. 126 žena nalazi se u ruskom zarobljeništvu. Od toga je 46 vojnih lica, a 80 civila. Od ukupnog broja zarobljenih žena 23 imaju djecu. Ukrajina ne drži Ruskinje u zatočeništvu, jer je to zabranjeno Ženevskom konvencijom. Koordinacioni štab za postupanje sa ratnim zarobljenicima saopćio je da su zarobljene Ruskinje vraćene u domovinu.

“Bilo je trenutaka kada sam plakala na sav glas. A onda sam rekla da neće vidjeti moje emocije. Ako sam i plakala, radila sam to da čuvari ne vide. Dok su razgovarali međusobno, čula sam jednog od čuvara koji je rekao: "Je li ona kamen?" A onda je došao trenutak kada su nas jednostavno odveli u hodnik i pustili nam video o Mariupolju, kada su prikazali bombardovani grad, pokazali djecu koja žive u podrumu. Tada nisam mogala obuzdati emocije”, naglašava Viktorija.  

“Prvi praznik, prva Nova godina. Već sam bila u istražnom zatvoru u Donjecku. Stajala sam pored prozora,  na donjem krevetu, hvatala se za prozor, rešetke i gušila se od suza. Nisam više mogla plakati. Bilo je teško. Iz nekog razloga, toliko sam se nadala da će na moj 60. rođendan biti na slobodi. Svi zatvorenici u ćeliji su zajedno rekli: "Sretan rođendan." Rekli su to na ukrajinskom, znali su koliko je to važno za mene. Bile su to suze zahvalnosti. Nacrtali su mi razglednicu”, prisjeća se i ovakvih momenata Ljudmila.

“Kada nas ujutru probude i kažu: "Sve što treba." Kažem devojkama: „Sanjala sam o tome. Sjećaš li se da sam ti rekla da će biti ovako?" Kada smo počeli da pitati čuvare, većina njih je bila stroga, ovo je specijalna jedinica, ima muškaraca. I jedan strogi, kako sam shvatila, komandant je rekao: „Tiho, ne pričaj, ćuti”. A drugi priđe i kaže: „Da, da, da. Ti ideš kući." A mi: "Šta, ozbiljno?" A on: "Ššš, samo ćuti.", rekla je Viktorija.  

Ljudmila kaže da joj je trenutak oslobađanja kao dašak svježeg vazduha. Kaže da se ne sjeća da je osjećala bilo šta.  

“Samo diši. To je dašak svježeg vazduha, za mene je asocijacija na slobodu dašak svježeg vazduha. Jer ga nisam imla tri godine”, kaže Ljudmila.

“Kada sam rekla, "Mama, kod kuće sam.”, ona mi je odgovorila: "Zdravo, slabo te čujem." Pomislim: „Ok“ (smeh.) I kažem: „Prokletstvo, loša je veza. Mama, ja sam." Onda sam čula da je moja majka počela  plakati. Moja mržnja, sav ovaj bijes će im se vratiti. Ako se naljutim i zadržim to u sebi, uništit će me iznutra. Svi će biti kažnjeni. Svako će dobiti svoje”, odlučna je Viktorija.

Ljudmila opet kaže da ne osjeća mržnju.  

“Mislim da je najgora stvar koja mi je mogla biti učinjena bila da me učine mrziteljicom. Želim da pravda bude zadovoljena. Želim da ti ljudi budu kažnjeni, ali da ne stradaju kao što smo mi patili, da ne bude takvog zlostavljanja, takvog nasilja, takvog mučenja. Ali trebaju znati da će biti kažnjeni”, govori Ljudmila.