Tri scenarija za Bjelorusiju: Šta budućnost nosi
Vjerovatna budućnost Bjelorusije određena je ciljevima i zadacima koje postavljaju glavne grupe aktera, prema analitičaru i historičaru Jauhenu Krasulinu. Ove grupe su Rusija, uz Lukašenkov režim, i Evropska unija, uz Ukrajinu. Krasulin je razmatrao potencijalne scenarije za Bjelorusiju.
Cilj prve grupe (proruske) je sasvim jasan. To je maksimalno širenje političkog i ekonomskog uticaja Rusije na postsovjetski prostor: prvo, na zemlje ZND-a (koje su ostale u sferi uticaja Rusije nakon raspada SSSR-a), a zatim na baltičke države (koje su, prećutnim dogovorom između ruskog rukovodstva i Zapada, prešle u zapadnu sferu uticaja). A odatle - vidjet ćemo.
Izgleda da se Rusija ne namjerava ograničiti isključivo na postsovjetski prostor. Trenutno, njeni ciljevi uključuju širenje uticaja na zemlje Centralne Evrope i šire. Krajnji cilj nije samo pretvoriti se u "žandarma Evrope", ulogu koju je Rusija igrala u prvoj polovini 19. vijeka, već postati "diktator" Evrope.
Zadaci druge grupe, shodno tome, su da spriječe ostvarenje ovih planova, iako članovi ove grupe možda ne razumiju te zadatke tako jasno kao što prva grupa razumije svoje. Nekoliko faktora stoji na putu:
- Navika fokusiranja više na ekonomiju nego na odbranu;
- Značajna uloga demokratskih institucija i orijentacija političkog establišmenta prema javnom mnjenju;
- Sklonost da se Rusija ne posmatra kao prijetnja, već kao kolijevka velike kulture;
- Nerado prihvatanje borbe. Stoga, kada se Ukrajina suočila s direktnom agresijom, reakcija nije bila odlučna koliko je trebala biti.
Rusija ove faktore tumači kao slabost svog protivnika, što je već faktor rizika. Zapadne zemlje su već oprostile Rusiji mnogo toga - od granatiranja vlastitog parlamenta do invazije na Gruziju. Čak ni oduzimanje ukrajinskih teritorija 2014. godine nije dovelo do adekvatne reakcije u skladu s principima nepovredivosti granica.
Migrantska kriza koja je sljedeće godine zahvatila Evropu u vezi s ratom u Siriji (gdje je Rusija igrala puno više od sporedne uloge) pokazala je zbunjenost Evropljana pred neočekivanim izazovima. Da je Rusija tada (2014–2015.) napala Evropu, malo je vjerovatno da bi ova potonja izdržala napad, a svijet bi sada bio sasvim drugačiji.
Ali Rusija je tada propustila priliku, ne samo zbog vlastite neodlučnosti uzrokovane nesigurnošću u vlastite snage. Za to samopouzdanje nedostajao joj je ukrajinski resurs.
Stoga, iako su mnogi napad na Ukrajinu 2022. godine smatrali nelogičnim činom, za Rusiju je takav potez bio potpuno opravdan, jer je put do glavnog cilja – političke dominacije nad cijelom Evropom – moguć samo kroz rješavanje ukrajinskog problema.
Međutim, ubrzo je postalo jasno da su slabosti protivnika istovremeno i njegove snage. Fokus na ekonomiju pruža veliku prednost u finansijskom, materijalnom i tehnološkom smislu, što omogućava pružanje pomoći savezniku i, donekle, ograničava agresiju prema sebi.
Demokratske institucije pružaju zaštitu od klizanja u autoritarizam i formiraju - za razliku od diktature - dobar primjer efikasne zaštite ljudskih prava i blagostanja. Konačno, samo ponašanje Rusije natjeralo je na diskusiju o tome u kojoj je mjeri ruska kultura zaista "velika".
Ovdje se za Rusiju zadatak sticanja ukrajinskih resursa našao u začaranom krugu sa zadatkom neutralizacije evropskog resursa.
U stvari, Rusija je sada prisiljena da se bori na dva fronta: u Ukrajini i hibridnim metodama protiv Evrope.
Uloga Lukašenkovog režima
Lukašenkov režim ovdje zauzima posebnu poziciju. On je sastavni i aktivni učesnik u ruskim planovima. Ali postoji i vještački stvorena reputacija "nezavisnog igrača" koji je navodno "vitalno zainteresiran" za očuvanje nezavisnosti Bjelorusije.
U stvarnosti, takav interes postoji, ali ne samo ili prvenstveno za Lukašenka. Rusija je, prije svega, zainteresirana za to.
Prvo, formalno nezavisna Bjelorusija je dodatni glas u korist agresora u međunarodnim organizacijama. Drugo, Bjelorusija je pogodan zastupnik za promoviranje ruskih interesa tamo gdje je Rusiji nezgodno da to sama čini (naprimjer, u složenim regijama Azije i Afrike). Treće, Bjelorusija omogućava pristup onoj robi koju je međunarodna zajednica zabranila za isporuku Rusiji.
Čak i ako se ne radi direktno o vojnoj robi, već o luksuznoj odjeći i automobilima, to već pruža određeno olakšanje ruskom stanovništvu i ublažava određeni dio unutrašnjih napetosti. Stoga bi ukidanje sankcija bjeloruskom režimu, o čemu tako uporno govore neki bjeloruski političari u inozemstvu, bio prozor za Rusiju, koja se nalazi u izuzetno neugodnoj ekonomskoj situaciji.
"Nezavisna" Bjelorusija daje Rusiji još jednu prednost: mogućnost proizvodnje robe potrebne za rat u neposrednoj blizini ratišta. Ukrajinski dronovi i rakete sada mogu letjeti duboko u rusku teritoriju. Istovremeno, ne postoji formalna osnova za napad na Bjelorusiju; na njenoj teritoriji se mogu sigurno "proizvoditi" dronovi i granate, obučavati vojno osoblje i pripremati mostobran za ponovljeni napad i prema Ukrajini i prema Evropi. Svaki nagovještaj o učešću Bjelorusije u borbenim operacijama mogao bi naglo prekinuti ovu "sigurnu kuću" za ruske planove.
Stoga, Valfovičeve riječi o "četi koja se bori" nisu priznanje da Lukašenkove trupe učestvuju u borbenim operacijama protiv Ukrajine. One prije podsjećaju na vojni sleng koji može označavati aktivno učešće određene vojne jedinice u vježbama.
Ali to nipošto ne znači da je Bjelorusiji zauvijek dodijeljena uloga "mirnog skloništa". U ruskim planovima, dodijeljena mu je uloga mostobrana za napad na Evropu, jer "bjeloruski balkon" izgleda vrlo povoljno, s kojeg je lako doći do Kijeva, Vilnjusa, Varšave i dalje.
Stoga se na teritoriji Bjelorusije aktivno grade nove baze, priprema se teren za uvoz oružja dugog dometa, a govori se i o postavljanju nuklearnih bojevih glava. Iako je ovo posljednje za sada vjerovatno element hibridnog ratovanja, namijenjenog da utiče na živce zapadnih političara i društava.
Aktivno se radi i na tome, s jedne strane, da se zastraši bjelorusko društvo i podstaknu antizapadna raspoloženja, a s druge strane, da se militarizuje bjelorusko društvo (posebno među djecom i adolescentima). Dakle, Rusija i Lukašenkov režim nastoje da iskoriste resurs Bjelorusije, a ne da ga prepuste Zapadu.
Budući scenariji
Koji se scenariji predviđaju za daljnje događaje? Postoje dva glavna:
Rusija u bliskoj budućnosti (element iznenađenja i nespremnost protivnika su za nju veoma značajni, tako da neće čekati do 2028-2030) napada Evropu sa teritorije Bjelorusije. Cilj će vjerovatno biti zauzimanje dijela teritorije kako bi se povećao pritisak na evropsku politiku i društva.
Ruska ekonomija pod pritiskom rata i sankcija, te, prema scenariju Njemačkog carstva iz 1918. godine, ruski front u Ukrajini se urušava, a politička kriza i masovni nemiri (moguće s raspadom države) počinju u samoj Rusiji.
U drugom scenariju, Lukašenkov režim neće imati šanse da se održi. Za njegovo svrgavanje neće biti potrebna vanjska invazija, oružani ustanak ili partizanski pokret. Masovno izražavanje narodne volje, poput onoga što je demonstrirano 2020. godine, bit će dovoljno.
Samo je potrebno imati jedinstveni politički centar (kako zemlja ne bi upala u dugoročne prepirke oko toga ko ima dužu pušku) i policijske snage koje će eliminirati svaki pokušaj bilo koje grupe da demonstrira vlastito upravljačko tijelo (u obliku te iste puške).
Ovaj politički centar, vrativši se u Bjelorusiju (pošto nema i neće biti drugog legitimnog centra), organizovat će, kako je obećano, slobodne i poštene izbore. Sve ostalo će zavisiti od bjeloruskog društva - koji put u budućnost odabere (i, naravno, od političara: koliko će atraktivne biti opcije koje uspiju ponuditi društvu).
Prvi scenario (da će Rusija krenuti u rat s teritorije Bjelorusije) zapravo ne isključuje drugi. On će na kraju dovesti Bjelorusiju do slobode, ali uz velike materijalne i ljudske gubitke. Zadatak izgradnje nove Bjelorusije postat će znatno složeniji, jer će se politički centar vratiti, doslovno, u pepeo.
Postoji, naravno, i treća opcija. To je kada Kina intervenira u ruski rat u Evropi. Mogla bi ili direktno pružiti pomoć Rusiji ili započeti rat u pacifičkoj regiji, što bi odvratilo resurse SAD-a i drugih demokratskih zemalja regije od pomaganja evropskim demokratijama. U tom slučaju, predviđanje rezultata bit će gotovo nemoguće.