Šta NATO saveznici moraju učiniti da se pripreme za rusku agresiju

 

Sjedinjene Američke države dugo su invaziju na Ukrajinu opisivale kao strateški neuspjeh Rusije. Državni sekretar Antony Blinken proglasio je to u junu 2023., rekavši: „Putinov agresorski rat protiv Ukrajine bio je strateški neuspjeh, koji je uveliko umanjio moć Rusije, njene interese i njen uticaj u godinama koje dolaze“.

Pa ipak, u posljednja dva mjeseca, sve veći broj zapadnih zvaničnika upozorava na vojnu prijetnju Rusije zemljama duž istočnog krila NATO-a.

Šef estonske obavještajne službe rekao je u februaru: "Rusija je odabrala put koji je dugoročna konfrontacija... i Kremlj vjerovatno predviđa mogući sukob sa NATO-om u narednih desetak godina".

U međuvremenu, danski i njemački ministri odbrane su na sličan način upozorili da bi Rusija mogla napasti NATO za manje od jedne decenije.

Sada je kritično pitanje: da li Rusija predstavlja kredibilnu prijetnju NATO-u?

Trenutno postoje brojni faktori koji rade na tome da odvrate Rusiju od izazivanja NATO-a, ali postoji jedan scenario koji se ističe kao vjerodostojan put do sukoba - a to je ako Kremlj potcijeni zapadnu, i što je najvažnije, američku, odlučnost da se bori pod određenim uvjetima.

Među rastućim razlozima koji bi Kremlj mogli navesti da vjeruje da SAD i NATO nemaju volje za borbu, najneposredniji je potencijalni reizbor bivšeg američkog predsjednika Donalda Trumpa. Ovo bi pokrenulo ozbiljna pitanja o posvećenosti Washingtona Evropi, jer je Trump tokom svog mandata otvoreno dovodio u pitanje američku umešanost u NATO i zaprijetio da će se povući iz Alijanse. Njegove nedavne izjave u kojima poziva Rusiju da napadne saveznike koji ne ispunjavaju svoje obaveze u pogledu troškova odbrane pokazuju da se njegovi stavovi nisu promijenili.

Naravno, postoji bezbroj pitanja o tome da li bi Trump zaista mogao orkestrirati povlačenje iz najstarijeg američkog saveza. Međutim, samo dovođenjem u pitanje spremnosti Washingtona da stane u odbranu Evrope, šteta bi bila učinjena. Kremlj bi tada mogao revidirati svoju kalkulaciju u pogledu kredibiliteta kolektivne odbrane NATO-a, povećavajući rizik od direktne prijetnje Alijansi.

 

Ali nisu u pitanju samo SAD, političke promjene u Evropi mogle bi promijeniti i NATO, a samim tim i kalkulacije Kremlja.  

Prošle godine je došlo do ponovnog oživljavanja partija krajnje desnice u Evropi, od kojih su mnoge gajile simpatije prema Moskvi. Izbor premijera Roberta Fica u Slovačkoj, naprimjer, doveo je u vladu stranku koja odbija vojnu podršku NATO-a Ukrajini. Slično tome, krajnje desničarska Alternativa za Njemačku, koja je trenutno druga najpopularnija stranka u Njemačkoj, održava bliske veze sa Kremljom - kao i stranka Nacionalni skup francuske opozicione čelnice Marine Le Pen, čija popularnost raste u anketama. Stoga bi stalni porast političke podrške krajnjoj desnici u Evropi mogao uvjeriti Moskvu da NATO neće uspjeti postići konsenzus u pogledu odgovora na rusku agresiju.

Možda najviše zabrinjava pitanje kako će angažman SAD-a u velikom sukobu sa Kinom uticati na proračune ruskog predsjednika Vladimira Putina.

U decembru je kineski predsjednik Xi Jinping navodno rekao američkom predsjedniku Joeu Bidenu da će Peking ponovo ujediniti Tajvan sa kontinentalnom Kinom – iako o vremenu kada će se to desiti tek trebalo biti donesena odluka. Sukob SAD sa Kinom nije neizbježan, ali ako do njega dođe, Kremlj bi bio u ozbiljnom iskušenju da ga iskoristi, procjenjujući da Washington neće imati ni politički interes ni resurse da pritekne u pomoć Evropi.

Nadalje, ako SAD budu prisiljene odgovoriti na manje, ali još uvijek značajne sukobe s Iranom ili Sjevernom Korejom, Kremlj bi mogao doći do sličnog zaključka.

Sliku dodatno komplikuje sklonost Moskve i preuzimanju rizika i pogrešnim proračunima. Političko-naučna istraživanja pokazuju da su autokrate poput Putina najskloniji greškama, dijelom i zato što se okružuju muškarcima i lojalistima. Kremlj je već ozbiljno podcijenio kako svoju sposobnost da brzo porazi ukrajinsku vojsku, tako i odgovor Zapada na invaziju.

Dakle, kada Rusija ponovo uspostavi svoje konvencionalne snage nakon što se borbe u Ukrajini stišaju – mnogi evropski lideri predviđaju da bi Moskva mogla obnoviti svoje snage za dvije do pet godina – ona će ponovo predstavljati značajnu prijetnju zemljama NATO-a na istoku. Kako će snage NATO-a vjerovatno ostati konvencionalno superiornije, one će i dalje biti u dobroj poziciji da odvrate ili poraze ovu prijetnju - ali to će biti slučaj samo sve dok SAD ostanu u potpunosti posvećene Alijansi i ne budu uključene u veliki sukob drugdje.  

Izazov za NATO je to što se trenutno oslanja na američko pojačanje velikih razmjera kako bi postigao odlučujuću konvencionalnu superiornost nad Rusijom. I kao što je napomenula Kongresna komisija za strateško opredjeljenje SAD, trenutna američka odbrambena strategija „odražava konstrukciju veličine 'jednog velikog rata' za konvencionalne snage. Komisija vjeruje da je ova strategija dovoljna da odvrati oportunističku ili kolaborativnu agresiju dva ratišta danas, ali će biti nedostatna u vremenskom okviru 2027-2035”. Slažemo se.

Dakle, da bi efektivno odvratila Putina od oportunističkog napada na NATO ako bi SAD bile uključene u sukob na nekom drugom mestu, Alijansa mora biti u stanju vjerodostojno pokazati da će i dalje zadržati konvencionalnu superiornost. Dobra vijest je da su američke snage potrebne za postizanje takve nadmoći u Evropi i Aziji prilično različite: za održavanje konvencionalne superiornosti u Aziji potrebne su prvenstveno pomorske i zračne snage, dok su za to u Evropi prvenstveno potrebne zračne i teške kopnene snage.

Međutim, postoji jedno primarno operativno ograničenje sposobnosti SAD i njihovih saveznika da se bore i pobjeđuju na dva ratišta istovremeno - logistika.

Borbe na dva ratišta zahtijevaju stratešku zračnu i pomorsku podršku kako bi se potrebne snage dopremile tamo gdje treba i zatim ih održale u borbi, kao i da imaju dovoljne zalihe napredne konvencionalne municije za održavanje konvencionalne superiornosti. Tu su i kritične američke vojne sposobnosti „male gustine, velike potražnje“ — poput bombardera, integrirane vazdušne i protivraketne odbrane, aviona tankera, obaveštajnih, nadzornih i izviđačkih sposobnosti i sposobnosti podmorničkog ratovanja — koje bi bile u nedostatku ako bi se ratovalo na dva ratišta istovremeno.

To znači da ako SAD i njihovi partneri ne mogu — ili nemaju političku volju da — zadrže takvu konvencionalnu superiornost u sukobu na drugom poprištu, odvraćanje ili poraz agresije zahtijevat će veće oslanjanje na američko nuklearno oružje kako bi se suprotstavili konvencionalnoj superiornosti protivnika.

Međutim, ovo nije trenutna funkcija američkih nuklearnih snaga, niti su snage koje SAD trenutno planiraju stacionirati kreirane da igraju takvu ulogu. Štaviše, iako je vojno moguće suprotstaviti se kineskoj konvencionalnoj superiornosti nuklearnim oružjem, to bi se pokazalo problematičnim da bi se odvratila Rusija. Bilo bi teško prevladati rastuću prednost ruske nuklearne sile na ratištu na način koji bi takvu američku strategiju učinio vjerodostojnom.  

Da bi sve ovo popravili, SAD I saveznici moraju izgraditi zajedničko razumijevanje prijetnje koju oportunistička agresija predstavlja za NATO. Ovo su nesumnjivo teške rasprave, velikim dijelom zato što podstiču evropske strahove da Washington želi smanjiti svoju posvećenost njihovoj odbrani. Međutim, svi NATO saveznici moraju voditi ove razgovore.

S razumijevanjem rizika koji predstavlja ruska oportunistička agresija, SAD i njeni saveznici u NATO-u tada moraju izgraditi konsenzus o tome kako povećati i optimizirati vojne sposobnosti više nacija širom Evrope i u skladu sa tim povećati američki doprinos. I dok je više članica NATO-a već povećalo svoje izdatke za odbranu od invazije na Ukrajinu, ključ će biti u tome da saveznici ulože dio svoje veće potrošnje u sposobnosti koje SAD ne bi mogle pružiti ako se vojno angažiraju na drugom mjestu.

Konačno, pošto su snage potrebne za postizanje konvencionalne superiornosti u Aziji i Evropi toliko različite, postoje potencijalna prilagođavanja koja bi se mogla izvršiti u strukturi i stavu konvencionalnih snaga SAD i NATO, što bi pomoglo postizanju superiornosti na oba poprišta. S obzirom na učinak Rusije u Ukrajini, takva prilagođavanja bi mogla uključiti povećanje optimiziranih doprinosa konvencionalnim snagama od strane evropskih saveznika iz NATO-a, postavljanje više američke opreme teške kopnene vojske u Evropi, kao i selektivno povećanje američkog doprinosa.

Da parafraziramo kongresno svjedočenje bivšeg predsjedavajućeg Zajedničkih štabova generala Mikea Milleya, iako je skupo učiniti ono što je potrebno da se odvrati velika agresija, bilo bi daleko skuplje voditi veliki rat ako odvraćanje ne uspije.