Ruski rulet

Novaya Europe istražuje kako se osiromašeni Nepalci beskrupulozno mame da se bore za rusku vojsku u Ukrajini

Jednog jesenjeg jutra 2023. godine, mladi Nepalac po imenu Bista Prakash sjedio je prekrštenih nogu na svom kućnom oltaru. U blizini su se njegovi roditelji pripremali za puju, jedan od glavnih hinduističkih rituala obožavanja. Ponude od manga, banana i novčanica od nekoliko stotina rupija ležale su ispred slike Šive i Ganeševe statue ukrašene ogrlicom od nevena, koju je Prakashova majka napravila dan ranije. Prakaš je ošamućeno razgledao prostoriju, u ušima mu je zvonilo, a misli bile u neredu. Još nije mogao vjerovati da je uspio pobjeći iz Rusije.

Tog jutra, božanstva Šiva i Ganeš primili su prilično neobičnu molitvu od porodice Prakaš. Tražili su od bogova da očiste Bistinu karmu od ubistava koja je počinio i da mu pomognu da sve to zaboravi. Samo nekoliko sedmica ranije, 25-godišnjak se borio u ruskoj vojsci i ubijao Ukrajince. Nije ni znao koliko je ljudi ubio, procjenjujući da je ta brojka bila između 10 i 50. Nakon što je završio ritual, ustao je sa punim uvjerenjem da je njegova karma sada čista. Istini za volju, Prakash nije patio od grižnje savjesti. Ali njegove ratne rane, noćne more i strah da će ga ruski komandanti pronaći i vratiti na liniju fronta, nastavili su ga mučiti sve do dana u maju kada smo se sreli.
Prakash me čeka na autobuskoj stanici i vodi me u dugu šetnju do svoje kuće - iznajmljene sobe na periferiji Katmandua. Odjeven je u crnu trenerku i plavi sportski džemper. Teško šepa na desnu nogu i govori tiho, jedva pomičući usne.
Soba koja košta 34 eura mjesečno je Prakashov dom dok se liječi u obližnjoj bolnici zbog povreda koje je zadobio boreći se u ratu u drugoj zemlji. Iako su mu ruske vlasti obećale značajnu finansijsku nagradu, Prakaš većinu tog novca nije vidio, a brat mu pomaže da plati smještaj. 
Prakash živi u prizemlju sive betonske kuće - u maloj, slabo osvijetljenoj sobi sa starim krevetom, stolom, stolicom i električnom pločom za kuhanje sa dvije ringle. Postoji samo jedan tuš na tri sprata. Zajednički toalet, sličan onima na benzinskim pumpama, nalazi se preko puta njegove sobe.
Prakash je odrastao u siromašnoj porodici u malom gradu Dailekh. Majka mu je domaćica, dok je otac stalno tražio posao u gradu, prihvatajući sve poslove koje je mogao naći. Često nije nalazio ništa.
Bez izlaza na more između Indije i Kine, Nepal je jedna od najsiromašnijih zemalja u Južnoj Aziji. Njegova populacija trenutno je više 31 milion ljudi i nastavlja rasti - sa čime raste i stopa nezaposlenosti.
Prakaš je odlučio otići u Rusiju radi „promjene scene“ nakon dugotrajne depresije – njegova žena je izvršila samoubistvo samo šest mjeseci nakon vjenčanja, a on nikada nije shvatio zašto.
„Mjesecima nakon toga jedva sam jeo i plakao po cijeli dan, ne mogavši ustati iz kreveta“, kaže Prakash.
Jedan od njegovih rođaka otišao je u Rusiju sedam godina ranije i diplomirao na moskovskom univerzitetu, a zatim se zaposlio u tehnološkom gigantu Yandexu. Prakash je odlučio krenuti njegovim stopama. Uzeo je zajam sa visokim kamatama od lokalnog lihvara i platio "agentu" milion nepalskih rupija (skoro 6.800 eura) da mu pomogne da osigura rusku vizu, plati neophodne takse i kupi avionske karte.
Nakon što je stigao u Rusiju u junu 2023. godine, Prakash je dijelio jednosoban stan sa još sedam Nepalaca koje je prethodnog dana upoznao na WhatsApp-u. Od njega se tražilo da uči ruski godinu dana prije nego što se upiše na odsjek za koji je bio zainteresiran. Da bi otplatio dugove i finansirao smještaj i studiranje u Moskvi, Prakash se planirao zaposliti, ali je ubrzo otkrio da njegova vrsta vize nije odgovarajuća za rad u Rusiji.

Dobio je posao skeniranja robe za gotovinu u skladištu velikog online trgovca. Međutim, na kraju prvog mjeseca rada, poslodavci su mu odbili platiti, a onda je ubrzo nakon toga policija upala u njihov stan i Nepalce su uhapsili, jer nisu prijavljeni da žive u Moskvi.
„Bili smo užasno uplašeni“, kaže Prakash. “Policija nas je tretirala kao stoku.”
Nakon što su proveli noć u zatvoru, rečeno im je da podmite jednog policajca — po 5.000 rubalja (50 eura). Platili su. Tada je Prakash počeo primati pozive od svog lihvara sa zahtjevom da vrati dug. Njegova panika je rasla. 
Prakash je u augustu primjetio oglas u predgrađu Moskve kojim se pozivaju dobrovoljci da se pridruže ruskoj vojsci. Fotografirao ga je i sutradan otišao u kancelariju za regrutaciju, gdje mu je ponuđen ugovor na engleskom. Koristeći Google, preveo ga je na nepalski i počeo čitati. Međutim, nakon što je vidio plaću — 70.000 do 200.000 rubalja mjesečno (700 do 2.000 eura) — priznaje da nije previše brinuo o malim slovima.
“Ponuda je izgledala kao dobitak na lutriji. Kao u snu”, kaže on sa stidljivim osmijehom.
Nepalci nisu obavezni služiti vojni rok, a Prakash nikada ranije nije držao pištolj, ali to ga nije ni najmanje spriječilo.

“Ponuda je izgledala kao dobitak na lutriji. Kao san.”

“Nisam o tome razmišljao sa moralne tačke gledišta. Za mene je to bio samo posao koji je obećavao dobru plaću. I zaista mi je trebao novac: imao sam dug od milion rupija”, kaže Prakash. 
Kaže da je za rat u Ukrajini saznao "iz međunarodnih medija i TikToka", a stekao je utisak da su "obje strane pogriješile". 
„Da, Rusija je prva napala, ali Ukrajina, također, ubija ljude. Osim toga, SAD su kazale Ukrajini da se bori”, kaže Prakash.
Prakash je odmah potpisao ugovor sa ruskim Ministarstvom odbrane i proveo tri sedmice na osnovnoj obuci.
Iako je polagao test iz engleskog u regrutnom centru, malo ljudi koje je sreo u ruskoj vojsci govorilo je engleski. 
“Osim riječi 'mamojebači', koju su komandanti često koristili kada su govorili o meni i drugim strancima. Osim toga, obraćali su nam se na ruskom i insistirali da im odgovorimo na ruskom”, prisjeća se Prakash.
Uspio je naučiti samo nekoliko osnovnih riječi na ruskom – „malo”, „lijevo”, „desno”, „izvini”, „hvala”, „kako si?”, „sve je u redu”. Ali i dalje nije mogao razumjeti svoje starešine, kada bi počeli galamiti na strane regrute kad god nisu bili u stanju da se pridržavaju naređenja.
U kampu za obuku vojnicima su često služili govedinu, ali je Prakaš odbio da je jede: 
"Krava je sveta životinja, a moja religija mi ne dozvoljava da je jedem", kaže Prakash. 
I otkrio je da je većina druge hrane toliko neslana I bez začina da je praktično nejestiva. Često se hranio čajem i hljebom ili keksima.
Uprkos ovim nezgodama, Prakash je i dalje osjećao da je na pragu divnog novog života. Objavljivao je video zapise na TikTok-u što se moglo protumačiti samo kao da je imao veliku sreću. U ovim video snimcima, prekrivenim živahnom nepalskom narodnom muzikom, zadovoljno bi se izležavao pored tenka, sa vlati trave u ustima ili bi se družio u šumi grleći svoje kolege, nepalske vojnike. I za sve ovo zarađivao je skoro 1.800 eura mjesečno!
Nakon tri sedmice u kampu za obuku, Prakash je neočekivano, barem za njega, poslan na liniju fronta u regiji Harkiv. Priznaje da kada je otišao tamo “nije imao pojma koliko će biti strašno”.
„To je beskrajni rat. Bombe padaju posvuda. Eksplozije. Ne možete čuti ništa. Meci fijuču. To je zastrašujuće”, prisjeća se Prakash. “Bio sam siguran da ću umrijeti i da se nikada neću vratiti u Nepal. Molio sam ruske komandante da me puste kući, ali su se samo naljutili”.

“Mnogi Nepalaci sa kojima sam bio tamo su ubijeni. Drugi su bili strašno povrijeđeni”, prisjeća se Prakash.
Ne zna koliko je ljudi ubio dok je bio na liniji fronta. 
„Možda 10, možda 50“, kaže mirno. “Pucao sam na njih iz raketnog bacača noću i sa velike udaljenosti. Tako da nisam mogao vidjeti koliko sam tačno ubio. Jednom sam uništio cijeli kamion jednim udarcem. Ko zna koliko je Ukrajinaca poginulo u njemu”.
Jedne noći u septembru 2023.godine, ne sjeća se tačnog datuma,  ranjen je u stopalo, potkoljenicu i rame mecima i gelerima.
„U tom trenutku, pomislio sam da sam izgubio noge i sluh - iznenada je zavladala zaglušujuća tišina. Mislio sam da sam mrtav”, priča Prakash.
Nije dobio medicinsku pomoć dvije noći nakon povrede. Na kraju je helikopterom prebačen u rusku bolnicu u gradu čijeg se imena ne sjeća. Pokazuje svoje otpusne papire, koji mi govore da je to bio Belgorod. Tamo su mu hirurzi izvadili metke iz nogu, ali su odlučili ostaviti geler, koji je bio previše duboko zaglavljen u njegovo meso da bi se mogao lako izvući. 
Originalni video snimci kampa za obuku koje je Prakash objavio na TikToku u međuvremenu su postali odličan promotivni materijal za rusku vojsku među njegovim sunarodnicima. Mnogi Nepalci su pisali Prakashu dok je bio na liniji fronta da ga pitaju da li su uslovi u ruskoj vojsci zaista tako dobri. Kada je konačno ponovo dobio pristup telefonu, Prakash je odmah počeo upućivati video pozive onima koji su mu pisali u kojima je prikazao svoje rane i jadne uslove u bolnici i, ne bojeći se ljekara i vojnika oko sebe, obeshrabrivao druge Nepalce da se priključe ruskoj vojsci.
"Dolazak ovamo je najgora odluka koju možete donijeti", rekao im je Prakash. “Malo Nepalaca se vraća živo sa fronta. To je dijelom zato što ne razumiju ruski, a time i komande svojih pretpostavljenih.” 
Prakash kaže da je uspio odvratiti oko 200 Nepalaca od putovanja u Rusiju.
Krajem novembra, doktor je rekao Prakašu da će uskoro biti vraćen na front, budući da može ponovo koristiti stopalo. “Bio sam užasno uplašen. Mislio sam da ću umrijeti ako me po drugi put pošalju tamo”, prisjeća se Prakash.
Sve to vrijeme bio je siguran da je najgore prošlo: oporaviti se, biti otpušten iz vojske zbog zdravstvenih problema i dobiti značajnu naknadu za ranu.
Dva dana kasnije, u ranim jutarnjim satima, Prakash je obukao civilnu odjeću i izašao na ulicu, pokušavajući izgledati što opuštenije. Kada je izašao iz bolnice, hodao je 30 minuta ne okrećući se. Zatim je uspio nagovoriti vozača u prolazu da ga odveze u Moskvu za 100.000 rubalja (1.000 eura) i proveo je narednih 12 sati na putu do ruske prijestolnice, „neprestano se moleći“ da ga bolnica ne traži .
Pošto je Prakashov komandant još uvijek imao njegova dokumenta, po dolasku u Moskvu otišao je pravo u nepalsku ambasadu, gdje mu je za nekoliko dana izdat novi pasoš. Ali još jednom je morao tražiti pomoć od svog "agenta", koji je za svoje usluge naplatio 670.000 rupija - 4.550 eura.
Nepalci koji se odluče pridružiti ruskoj vojsci suočavaju se sa dilemom, prekršiti nepalski zakon da bi otišli u Rusiju i ruski zakon da bi se vratili kući. Nakon ulaska u Rusiju sa turističkom vizom, koja im omogućava boravak u zemlji 90 dana, oni potpisuju jednogodišnji ugovor sa ruskom vojskom, iako im viza ističe za nekoliko mjeseci, što njihov status čini nezakonitim. Ponovo se ubacuju "agenti" koji im dostavljaju potrebne dokumente i avionsku kartu za Indiju. Odatle se Nepalci mogu sigurno vratiti u Katmandu.
Nakon povratka iz rata, Prakash je bio primoran iznajmiti otrcanu sobu na periferiji Katmandua kako bi se mogao liječiti u lokalnoj bolnici.
Od njegoog povratka iz rata, doktori su pratili efekte gelera duboko u njegovom tijelu, koji mogu izazvati karcinom. Ukoliko ljekati utvrde da metali zaista djeluju negativno, morat će izvršiti invazivnu operaciju kako bi ih uklonili.

 
Plaćen je oko 5.500 eura za četiri mjeseca službe u ruskoj vojsci, od čega je skoro dva mjeseca proveo u bolnici. Sav taj novac je potrošio da se vrati kući. Dok je bio u bolnici, prijavio se da dobije odštetu za povredu, ali mu Rusija do sada nije isplatila, a on nije ni počeo da otplaćuje dug.
“U Nepalu je nemoguće zaraditi toliki novac pa ću morati ponovo ići u inozemstvo da otplatim svoje dugove. Ali razmislit ću o tome za šest mjeseci.”, kaže Prakash.

Prakash ima noćne more skoro svake noći.

„Sanjam da sam ponovo na frontu. Eksplozije, razneseni udovi. Sanjam prijatelje koji su umrli pred mojim očima. I probudim se u užasu i hladnom znoju”, priznaje. “Otišao sam u Rusiju da se izborim sa stresom zbog samoubistva žene. Ali toj traumi je dodata još jedna i sada je moj život nepodnošljiv”.
Ponekad Prakash provede cijeli dan i noć ne napuštajući svoju malu sobu.
“Skrolujem po TikToku, buljim u zid, spavam, gledam još nekoliko videa i ležim u tišini. Tako mi prolaze dani - kaže on.

Sanjok Acharya-ini snovi

Od malih nogu, 28-godišnji Sanjok Acharya sanjao je da postane vojnik. Činilo se očiglednim izborom, jer su svi muškarci u njegovoj porodici služili u nepalskoj vojsci, policiji ili su potpisali ugovore sa indijskom vojskom.
Sa 20 godina, Acharya je upoznao svoju buduću suprugu Sabinu, koja je imala 15 godina i još je bila u školi. Zabavljali su se šest godina. U junu 2021. godine njeni roditelji su priredili raskošno tradicionalno vjenčanje sa 200 gostiju.
Brzo je postalo očigledno da Acharyina plata neće biti dovoljna za izdržavanje porodice pa je otišao u Dubai da se zaposli u policiji. Tamo je zarađivao 1.000 dolara mjesečno, ali je morao provesti šest mjeseci daleko od kuće.
U junu 2023. godine, dok je Sanjok bio odsutan, Sabina je rodila kćer Shrayu. Sabina se prisjeća videa kako zove muža iz porodilišta i pokazuje mu novorođeno dijete.
“Sanjok se vrtio od sreće, pričajući kako će joj ljubiti malene ruke i stopala”, sjeća se Sabina. 
Međutim, Acharya nikada nije upoznao svoju kćer. Mjesec dana nakon njenog rođenja, tajno je odletio u Moskvu da se pridruži ruskoj vojsci. Dana 26. jula, Sanjok je pozvao svog strica u novoj vojnoj uniformi i radosno objavio: „Ja sam u ruskoj vojsci!“ 
“Zamislite samo: zaradit ću puno novca i neću više morati ići”, rekao je Sanjok supruzi u telefonskom razgovoru. „Dobit ćemo rusko državljanstvo, živjet ćemo u Evropi, ovdje ćemo se dobro obrazovati i zauvijek zaboraviti na siromaštvo”.
Acharya je proveo samo 10 dana na osnovnoj obuci prije nego što je prebačen u Ukrajinu. Dva mjeseca kasnije, 3. oktobra 2023. godine, Sanjok je svojoj supruzi poslao glasovnu poruku u kojoj je rekao: „Vode nas na liniju fronta. Kažu da mjesec dana neće biti komunikacije. Nazvat ću te čim se završi. Čuvaj sebe i našu djevojčicu”.
To je bilo posljednje što je Sabina čula od svog muža.
"Moj život je gotov prije nego što je i počeo", plače Sabina.
Gotovo devet mjeseci gotovo ništa nije jela. Kada ne brine o kćeri ili obavlja kućne poslove, Sabina provodi vrijeme pred kućnim oltarom, tražeći od bogova da joj muža dovedu kući živog.
Porodica Acharya dostavila je nepalskom Ministarstvu vanjskih poslova svu dokumentaciju kojom dokazuje da se Sanjok pridružio ruskoj vojsci, iako im Ministarstvo nije moglo dati nikakve informacije o njegovoj sudbini.

“Već 10 mjeseci smo pod stresom, jer ne znamo ni da li je živ ili mrtav. Beskonačno pričamo o tome kod kuće. Ne možemo da živimo ovako zauvijek”, kaže njegov ujak Sanubabu Panta. “Ako je Sanjok mrtav, Rusi su dužni da nam pošalju njegovo tijelo. On je hindus i moramo ga kremirati, inače će njegova duša zauvijek patiti”.

Primamljiva ponuda Mohon Olija

U ljeto 2023. godine, 35-godišnji Mohon Oli iz grada Rolpa u zapadnom Nepalu šetao je gradom, slušajući razgovore koji se vode svuda oko njega.
Uglavnom se motao po školama jezika — kojih ima mnogo u Nepalu. Cijela zemlja je prekrivena oglasima koji pozivaju Nepalce da nauče strani jezik i nađu posao u zemljama poput Južne Koreje, Japana, Australije i Kanade. 2023. godine više od 1,5 miliona ljudi napustilo je Nepal u potrazi za poslom i obrazovanjem.
U nemogućnosti da nađe posao u Nepalu, Oli je napustio zemlju da bi studirao u Rusiji, oženio se ruskom policajkom i živio u Moskvi. Međutim, 2023. godine vratio se u Rolpu kako bi uvjerio svoje sunarodnjake da se pridruže ruskoj vojsci.
Tog ljeta svi razgovori u Rolpi, bilo u dvorištima škola jezika, na pijaci ili u radnjama, uvijek su se vodili o tome kako bi bilo dobro otići u Rusiju. Nepalci su sa zavisti govorili o onima koji su se već pridružili ruskoj vojsci, dijeleći priče o životu u kampovima za obuku koje su dobili od svojih poznanika i prelistavajući desetine TikTok videa u kojima se njihovi sunarodnici hvale služenjem u Rusiji.
„Gledali smo ove video snimke i shvatili da i mi želimo ići tamo“, kaže 27-godišnji stanovnik Rolpe Khagendra Khatri. „Činilo se da će služenje tamo biti sigurno kao u nepalskoj vojsci, samo što je plaća 10 puta veća, u lijepoj si uniformi, trčkaraš sa modernim oružjem u prosperitetnoj zemlji, sa sigurnom budućnošću”.
Nizak, mršav čovjek, ni Khagendra Khatri nije mogao naći posao u Nepalu koji bi bio pristojno plaćen iako je završio poljoprivredni koledž. Prošlog ljeta pohađao je kurs korejskog jezika na lokalnom institutu u nadi da će otići u Južnu Koreju.
Jedne večeri, regruter Mohon Oli poslao je Khatriju poruku na Facebooku i predložio da se sastanu, pitajući ga: „Zašto čekati toliko dugo dok ne počneš primati plaću u Koreji? Idite u Rusiju i počnite zarađivati 2.000 dolara sutra. Ne, nije opasno. Bit ćeš obučen da ideš na front šest mjeseci, a tek onda ćeš tamo biti poslat”.
Uprkos tome što je isključivo koristio grablje i lopatu dok je pomagao svom ocu u polju, Khatri je pretpostavio da će ga ruska vojska naučiti kako koristiti pištolj. Planirao je ostati u vojsci dvije-tri godine zaraditi nešto novca i dobiiti ruski pasoš prije nego što ode iz vojske i dobije civilni posao.
Nakon smrti njegove majke dok je još bio dijete, Khatrija je odgajao  otac u ekstremnom siromaštvu, uzgajajući kukuruz i povrće. Khatrijev otac je reagirao na najavu njegovog sina da se namjerava pridružiti ruskoj vojsci rekavši: "ako je opasno, nemoj ići", na šta je Khatri odgovorio "u redu", prije nego što je pozajmio 7.000 dolara od lihvara i dao ih Oliju .
Khatri kaže da je bilo oko 50 drugih Nepalaca koji su namjeravali potpisati ugovor sa ruskom vojskom na njegovom letu za Moskvu. Oli je dogovorio da ih drugi "agent" dočeka na aerodromu Vnukovo i otprati do centra za obuku novih regruta.
Prvih nekoliko dana Khatri je bio na vrhuncu emocija, kao i njegovi kolege regruti. Ali onda su ga njegovi saborci dodali u WhatsApp grupu gdje su dijelili priče o životu u vojsci. Ono što je tamo vidio šokiralo ga je.
“Snimci su prikazivali gomilu Rusa i Nepalaca kako leže mrtvi na bojnom polju. Neki bez nogu, drugi bez ruku, plave. Postao sam jako uplašen”, kaže Khatri.
Tada mu je rečeno da će za dve sedmice biti poslan na liniju fronta.
"Tada sam shvatio da me koriste kao topovsko meso", dodaje Khatri.

Jedne večeri nakon večere, Khatri je prišao jednom od svojih ruskih oficira koji se prema njemu uvijek ponašao ljubazno i pružio mu telefon sa porukom prevedenom na ruski: 
„Pomozite meni i mom prijatelju da pobjegnemo. Platiću ti 70.000 rubalja”.
Policajac se složio i za iznos od 685 eura odveo ga je do prozora i pokazao na kapiju u krugu centra za obuku. Pokazujući na sat, rekao je Khatriju da ode tamo te večeri sa svojim stvarima i da izađe kroz stražnju kapiju tačno u ponoć. Dva Nepalca su upravo to i uradila.
Khatri nije siguran gdje se u Rusiji nalazi kamp za obuku, ali kaže da su šetali šumom cijelu noć, dok su im srca divljala, neprestano u potrazi za progoniteljima i drhteći kad god bi im grana pukla pod nogama. Konačno, iscrpljeni, došli su do ceste dok je sunce izlazilo i uspjeli zaustaviti automobil.
Koristeći Google Translate, dezerteri su ljubaznom vozaču automobila rekli da su turisti iz Nepala koji su izgubili put dok su planinarili i da hitno moraju stići u Moskvu, kako bi stigli na let kući. Ispostavilo se da je vozač bio u Nepalu kao turista i pristao je da ih besplatno odveze do Moskve, jer ima lijepa sjećanja na zemlju i ljude.
Putovanje je trajalo 14 sati. Kada su stigli u Moskvu, muškarci su kontaktirali svoje porodice i molili ih da nađu nešto novca da im kupe karte za dom.
Po povratku u Rolpu, Khatri je otišao pravo u policiju i zatražio njihovu pomoć u povratu novca koji je platio Mohon Oliju, samo da bi mu rekli da policija ne može pomoći, jer je platio Oliju u gotovini. U svakom slučaju, Oli je očigledno već bio prijavljen nepalskim vlastima i pobegao je u Indiju, gde je, prema navodima policije, regrutovao indijske državljane u rusku vojsku.
Khatri trenutno iznajmljuje sobu u Katmanduu i radi kao zaštitar u noćnom klubu za 15.000 rupija (100 eura) mjesečno. Khatri se vratio svom starom planu: da nastavi učiti korejski i da nađe posao u Južnoj Koreji.
„Ali sada ću morati raditi pet godina samo da bih otplatio dugove koje sam napravio putovanjem u Rusiju“, žali se Khatri.

Žene vojnika

Mnoge nepalske porodice, posebno one koje žive u malim gradovima i selima, rano udaju svoje kćeri, često prije nego što su u mogućnosti da završe svoje obrazovanje. A opet, sa ili bez diplome za njih ionako nema posla u Nepalu. Općenito, nakon udaje, žene se useljavaju kod tazbine i obično provedu ostatak života brinući se o djeci i roditeljima svog muža. Jedini hranitelj, koji možda zarađuje 100–200 eura svakog mjeseca, je muž.
Pa ipak, pridruživanjem ruskoj vojsci, nepalski dobrovoljci dodatno otežavaju ionako teške živote svojih porodica, jer ne samo da njihove žene i djeca sada moraju preživjeti bez hranitelja, već i sa astronomskim dugovima - upravo onima koje su njihovi muževi uzimali da bi otišli u Rusiju.
Ove zime i proljeća, žene ovih nepalskih dobrovoljaca pozajmile su velike svote novca od svojih susjeda i došle u Katmandu — neke da pozovu vlasti da vrate njihove muževe sa prve linije fronta, druge da dobiju zvaničnu potvrdu o smrti svojih muževa i obeštećenje koje je obećala Rusija.
Jedna od ovih žena je 22-godišnja Rosie Poon, koju sam upoznao 24. maja.
Točno u tri popodne, ona i još šest žena sjele su na stepenice ispred Ministarstva vanjskih poslova Nepala, držeći svoju djecu u naručju i skandirajući:
„Pomozite da naše muževe izvučemo iz Rusije! Evakuirajte povrijeđene državljane Nepala! Omogućite im medicinski tretman! Vratite tijela mrtvih kući! Platite obeštećenje njihovim porodicama! Otpustite bezvrijednog ministra vanjskih poslova!”

Za manje od minute, opkolila ih je policija i odvukla, po dva policajca koja su držala svaku od demonstrantica. Omalena Rosie nosila je svog dvogodišnjeg sina u lijevoj ruci, dok ju je policajac vukao za desnu ruku. Suze su se kotrljale niz Rozine obraze, ali nije ih mogla obrisati.
Žene su ispred kapije još nekoliko puta uzvikivale svoje zahtjeve. Zatim su stajale još nekoliko minuta i gledale u zgradu, zbunjeni što niko ne izlazi da razgovara sa njima. Izgledale su iscrpljeno. Još jednom su učinile sve što je bilo u njihovoj moći, i opet je bilo uzalud. Sjele su na zemlju ispred ministarstva i odlučile čekati čudo. Tako im sada izgleda skoro svaki dan.
Ove žene imaju samo jednu osobu koja podržava njihov cilj - Kritu Bhandari, 30-godišnju aktivisticu i članicu Centralnog komiteta Komunističke partije Nepala. Ona je bila među onima koji su protestovali u Ministarstvu vanjskih poslova 24. maja.

“U ruskoj vojsci zapravo ima mnogo više Nepalaca nego što tvrde nepalski mediji”

Prije nego što je krenula u političku karijeru, Bhandari je diplomirala novinarstvo na lokalnom univerzitetu. Istražujući pitanje nepalskih plaćenika, razgovarala je sa 300 porodica čiji su se rođaci pridružili ruskoj vojsci.
„Ono što sam čula me je ostavilo bez teksta“, kaže ona. “Ovi ljudi žive u paklu. Takođe me šokiralo da u ruskoj vojsci zapravo ima mnogo više Nepalaca nego što tvrde nepalski mediji”.
Bhandariin rad je doveo do toga da sve više i više regrutovanih muškaraca i njihovih porodica stupaju u kontakt sa njom. U razgovoru, ona porodice ovih muškaraca naziva žrtvama.
Više od hiljadu rođaka nepalskih muškaraca obratilo joj se da zatraži pomoć da ih vrati kući. Do kraja maja, Bhandari je uspjela provjeriti izvještaje o 699 Nepalaca povezanih sa ruskom vojskom.
Bhandari kaže da je do sada u ratu u Ukrajini povrijeđeno 117 Nepalaca. Oni su u bolnici i, kao i mnogi od onih koji su sada na frontu, održavaju kontakt sa Bhandari, dok je 300 muškaraca odavno prestalo  kontaktirati, čak i svoje porodice. Prema podacima dostupnim Bhandari, najmanje 41 Nepalac je poginuo u borbi.
Od juna 2024. godine, nepalske vlasti su službeno potvrdile samo 35 smrtnih slučajeva, onih o kojima ih je obavijestila nepalska ambasada u Moskvi. Iako Rusija tek treba da pošalje tijela u Nepal, njihove porodice su već održale oproštajne obrede.
“Važno je napomenuti da gore navedeni podaci uključuju samo ljude za koje sam lično čula ili za koje sam saznala od njihovih porodica”, dodaje Bhandari. „Ali ima i drugih koji tamo služe, a nisu bili u kontaktu sa mnom”.
„Neki Nepalci žele nastaviti služiti u ruskoj vojsci, a njih sedam je već služilo godinu dana i u procesu su dobijanja ruskih pasoša“, kaže Bhandari.
Ranije ove godine, nepalske vlasti su u više navrata tražile od ruskih kolega da prestanu regrutovati državljane Nepala u svoju vojsku, ističući da je to nezakonito, jer nikada nije postojao sporazum između dvije zemlje koji bi to dozvolio. Ruski ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov obećao je da će porodice poginulih Nepalaca dobiti odštetu, ali nije odgovorio na zahtjeve da se njihova tijela vrate u domovinu ili da prestanu regrutovati Nepalce, ali je izrazio spremnost da sarađuje sa Nepalom na različitim frontovima, uključujući trgovinu, turizam i kulturu. Od januara 2024. godine Nepal je zvanično prestao izdavati radne i studijske dozvole za Rusiju.
U martu je više od 200 članova porodica podnijelo žalbe Konzularnom odjelu nepalskog Ministarstva vanjskih poslova tražeći povratak njihovih rođaka koji služe u ruskoj vojsci.
Dok su zvaničnici na zahtjeve odgovarali sa "trudimo se", vijesti o još 20 smrtnih slučajeva Nepalaca u ratu izašle su na vidjelo, kaže Bhandari.

Prazna obećanja
Tridesetogodišnja Deepa Singh Shahi jedna je od žena koje su 24. maja došle u Ministarstvo vanjskih poslova Nepala tražeći pravdu. Deepa je radila u Jordanu kada je saznala užasnu vijest da je njen 31-godišnji suprug Nabin poginuo u ratu u Ukrajini.
Do prije nekoliko godina, Deepa i Nabin živjeli su u selu u okrugu Jajarkot u zapadnom Nepalu sa svoje dvoje djece - 12-godišnjim sinom i petogodišnjom kćerkom - i Nabinovim roditeljima. Kao i većina seljana, Deepa i njene svekrva uzgajale su pšenicu, kukuruz i proso.
"Ali zbog klimatskih promjena i suše, polja nisu dala gotovo ništa u posljednjih nekoliko godina", žali se ona. “A poljoprivreda je prestala biti spas”.
Otprilike u isto vrijeme, njen muž je napustio nepalsku vojsku nakon sedam godina službe, jer je plaća bila preniska. 
„Konačno je došao dan kada nismo imali gotovo ništa za jelo“, prisjeća se Deepa. “Ali rekla sam svom mužu da ćemo zajedno riješiti naše probleme”.
Nabin je 2022. godine otišao raditi kao pomoćni kuhar u ogromnom hotelu sa sedam spratova u Dubaiju. „Bio je to pakleni posao“, kaže Deepa. “Provodio bi cijele dane na nogama na vrućini”.
Jednog dana, Nabin joj je nazvao i prilično uzbuđeno rekao da je sreo "agenta" u Dubaiju. Dalje je opisao divnu budućnost koja ih čeka ako bude služio u ruskoj vojsci samo jednu godinu.
U septembru 2023. Godine Nabin je svom regruteru platio 800.000 rupija (5.350 eura) koristeći ušteđevinu i tražeći od roditelja da pozajme nešto novca od štedne zadruge kako bi platili ostatak. Nakon 15 dana u ruskoj vojnoj bazi, Nabin je prestao zvati porodicu. Šest mjeseci kasnije, u martu, jedan od Nabinovih nepalskih kolega rekao je Deepi da je ubijen.
“Suša, težak rad u Dubaiju, rat. I tako je završio njegov život.Ne želim više živjeti. Stalno razmišljam o samoubistvu. Naša porodica treba dobiti odštetu! Trebali bi da nam dati rusko državljanstvo, kao što su obećali!”, plačni Deepin glas utihne.
“Naš dug sada iznosi 3 miliona rupija (20.355 eura). Zarađujem oko 200 dolara mjesečno. Kako ću ga otplatiti? Kako ću sama odgajati svoju djecu?”

Lažna egzekucija

Dana 17. maja, 40-godišnji Hari Kumar Rai pozvao je svoju ženu Gomu i polušapatom, jedva čujnim jecajima preklinjao: „Vodite me odavde. Ruski komandant hoće da me ubije. Smisli nešto da me spasiš, molim te, ne želim da umrem”.
Prije deset mjeseci, Rai je lagao Gomu, rekavši da leti u Dubai na posao. U septembru 2023. godine, nakon što je sletio u Moskvu, nazvao je i rekao joj „sa oduševljenjem, “o prijatnom iznenađenju”, da je odletio u Rusiju. Kada je upitala zašto, on je odgovorio: „Rat je miran, sve će biti sigurno. Osim toga, bit ćemo na zemlji koju su Rusi već okupirali”.
Raiju se na letu za Rusiju pridružilo još osam Nepalaca. Međutim, ubrzo nakon dolaska u kamp za obuku poslani su na front. Tamo su se pokušali držati zajedno, ali u prvih nekoliko dana dvojica su ubijena, a nekoliko ih je teško ranjeno.
Rai je često vidio Gomu u suzama, govoreći joj da se boji ulaska u bitku. U jednom trenutku je proveo 45 dana na prvoj liniji fronta, a da nije imao priliku redovno spavati, jesti pa čak ni predahnuti.
"Smisli nešto da me spasiš, molim te, ne želim da umrem."
U januaru je Rai pisao komandantu svoje vojne jedinice tražeći da bude otpušten iz vojske. 
“Nemam nikakvih potraživanja prema Ministarstvu odbrane Ruske Federacije ili komandi vojne jedinice”, napisao je. Njegov zahtjev ostao je bez odgovora.
Jedini Nepalac u svojoj jedinici, Rai se sprijateljio sa ruskim operaterom dronova koji je malo govorio engleski.

Početkom maja, njih dvojica su se zajedno sakrili tokom ukrajinskog udara dronom. Rai je preživio, ali njegov prijatelj nije. Kada je udar završio, prišao mu je i zatekao da se ne može pomjeriti, iako nije imao vidljive povrede. Pretpostavljajući da je njegov prijatelj zadobio unutrašnje povrede, Rai ga je odnio u sklonište.
“Komandir je na ruskom pitao mog muža da li je njegov saborac ‘dobro’. Bio je bez svijesti”, priča mi Goma.
“Nije on dobro”, odgovorio je Rai. 
Ali zbog jezičke barijere, komandant ga je pogrešno shvatio, misleći da ruski vojnik nije teže povređen. Zamolio je Nepalaca da ga drže na oku i izvještavaju o njegovom stanju.
Nekoliko dana kasnije, operater drona je preminuo, nikad se nije osvijestio. Komandir je okrivio Raija za njegovu smrt: 
„Rekli ste da je dobro, pa zašto je umro? Ruski inženjer je umro zbog tebe, pa ćemo te ubiti”. 
Ruski vojnici su odvukli Raija u šumu i pucali u zemlju pored njega, naredivši mu da zaželi posljednju želju. Rai je bio toliko prestravljen da nije mogao ispustiti ni zvuk.
Vojnici tada nisu ispunili svoje prijetnje, ali Rai još uvijek strahuje za svoj život. Od maja, Rai je bio u ruskom vojnom kampu u okupiranoj Ukrajini, protjeran od strane drugih vojnika i otišao bez obroka i novca, preživljavajući se onim što je našao u šumi.
Rai mi kaže da jedva spava i da se boji zatvaranja očiju, uvijek se budi u strahu kad god ga iscrpljenost savlada. Ruski vojnici su mu oduzeli oružje i spalili pasoš. Nisu mu uzeli telefon, ali Rai čuje prijetnje od njih čak i kada nazove ženu i brine se da bi mu veza sa kućom mogla biti prekinuta svakog trenutka.
Ranije ove godine, kao i mnoge druge supruge nepalskih regruta, Goma je pozajmila novac od svojih komšija i otputovala u Katmandu sa djecom da zahtijeva akciju od vlasti da dovedu njenog muža kući.
Dok razgovaramo u tržnom centru u blizini Ministarstva vanjskih poslova, njen suprug je zove video pozivom. Odgovarajući, ona mu kaže da je sa ruskim novinarom. Nekoliko minuta, Rai bulji u svoju ženu bez riječi. Na kraju ga zamoli da razgovara sa mnom.
„Rusi me mogu ubiti svakog trenutka, gospođo“, kaže Rai nakon dugog ćutanja. “Moja porodica neće preživjeti bez mene. Molim vas, ako poginem, pomozite im da dobiju pomoć i odštetu. Organizujte da moje telo bude transportovano nazad u Nepal”.
„Ne treba mi više nikakav ruski novac, samo se molim da se moj muž vrati u Nepal“, kaže mi Goma nakon toga. “On se borio za Rusiju, zašto bi ga Rusi htjeli ubiti? Molim vas vratite mog muža. Ne treba mi ništa osim njega”.