Ruski plan eskalacije na Baltiku: strah je dio strategije

Rusija promovira sliku baltičke regije u kojoj se NATO priprema za napad na Rusiju, baltičke vlade se snažno militariziraju, a osobe kojima je maternji jezik ruski suočavaju se s neposrednim progonom. Zajedno, ovi narativi stvaraju atmosferu trajne krize u kojoj vojna eskalacija izgleda sve vjerojatnije. To omogućava Moskvi da vrši pritisak, čak i bez poduzimanja otvorenih vojnih akcija – sama mogućnost sukoba postaje instrument prisile.

Krajem 2025. godine, Institut za proučavanje rata (ISW) skrenuo je pažnju na stalan tok ruskih FIMI-ja usmjerenih na baltičke zemlje, napominjući da oni odražavaju narative koje je Kremlj koristio kako bi pokušao opravdati svoju invaziju na Ukrajinu. Nedavne procjene baltičkih obavještajnih službi opisuju održivi i sve organiziraniji ruski napor da utiče na informacijsko okruženje u Latviji, Litvaniji i Estoniji, šireći antibaltičke narative putem društvenih medija i koordiniranih kampanja na više platformi.

„Baltički agresori“

Jedan od najčešćih narativa prikazuje baltičke države kao agresore koji predvode borbu Zapada protiv Rusije. Ova tvrdnja je dobila na značaju nakon ukrajinskih napada na rusku naftnu infrastrukturu, kada su ruski zvaničnici lažno optužili baltičke države da otvaraju „vazdušne koridore“ za ukrajinske dronove – tvrdnju koju su baltičke vlasti odbacile. Drugi uobičajeni narativ tvrdi da Zapad gubi borbu protiv Rusije i stoga pokušava otvoriti „drugi front“ u baltičkoj regiji. Baltičke države prikazuje kao „kamikaze“ zemlje spremne da se žrtvuju kako bi oslabile Rusiju, baš kao što je to navodno učinila Ukrajina prije njih.

Narativ o „baltičkim agresorima“, također, uključuje tvrdnje da se Litvanija, Latvija i Estonija brzo militariziraju, a protiv Rusije. Takve tvrdnje postale su posebno istaknute tokom nedavnih NATO vježbi u baltičkoj regiji. Vježbe Gallant Boar 2026 imaju za cilj jačanje koordinacije među savezničkim snagama u strateški važnom području na istočnom krilu NATO-a, između ruske enklave Kalinjingrad i Bjelorusije. Izvori u informacionom ekosistemu Kremlja prikazali su vježbe kao pripreme za rat velikih razmjera s Rusijom, tvrdeći da NATO testira odbranu Kalinjingrada prije mogućeg pokušaja zauzimanja ruske enklave ili podvrgavanja blokadi po uzoru na Krim. Bjeloruski državni mediji promovirali su slične narative: naprimjer, jedan izvještaj državne televizije tvrdio je da se „Litvanija kao zemlja pretvara u ogromni vojni poligon za obuku“.

Tvrdnje o progonu i pravni izgovori

Bjelorusija je, također, podržala ruske tvrdnje da baltičke države krše prava svojih manjina koje govore ruski. Početkom juna, ruski i bjeloruski zvaničnici objavili su  zajednički izvještaj o tom pitanju. Ruska retorika često zamagljuje razliku između onih koji govore ruski jezik, etničkih Rusa i ruskih građana, omogućavajući Kremlju da predstavi široku i raznoliku populaciju kao jednu zajednicu navodno pod zaštitom Moskve. Grigorij Lukjancev, direktor za ljudska prava u ruskom Ministarstvu vanjskih poslova, tvrdio je bez dokaza da Estonija, Latvija i Litvanija pripremaju masovne deportacije osoba koje govore ruski jezik. Ruski državni mediji su uveliko proširili njegovu izjavu, dok su ruske ambasade u sve tri zemlje objavile izvještaj na svojim web stranicama i nalozima na društvenim mrežama. Nedavno je i portparolka ruskog Ministarstva vanjskih poslova Marija Zaharova tvrdila da baltičke države aktivno pokušavaju spriječiti ruske građane da glasaju na predstojećim izborima za Državnu Dumu.

Rusko Ministarstvo vanjskih poslova objavilo je planove da pokrene slučaj pred Međunarodnim sudom pravde zbog onoga što naziva "sistematskim kršenjem" prava etničkih Rusa u Latviji, Litvaniji i Estoniji. Ministarstvo tvrdi da baltičke vlasti "zabranjuju" ruski jezik, "prepravljaju historiju" i provode "kaznenu kampanju represije i zastrašivanja". Zajednička istraga litvanskih, latvijskih i estonskih novinara otkrila je da su advokati ruskog Ministarstva vanjskih poslova prikupljali pravne argumente za takav slučaj otkako je Rusija pokrenula svoju potpunu invaziju na Ukrajinu u februaru 2022. Otprilike u isto vrijeme, ruske ambasade u Estoniji i Litvaniji objavile su saopćenja u kojima tvrde da su ruski državljani u obje zemlje postali mete "prijetnji i provokacija" i pozvale su ih da prijave incidente "maltretiranja" svojim konzularnim odjeljenjima.

Tvrdnje Kremlja o progonu ruskih građana su posebno zabrinjavajuće, jer je Rusija koristila slične narative o „zaštiti“ kako bi opravdala svoju agresiju na Ukrajinu 2014. godine i svoju potpunu invaziju 2022. godine. Slična retorika ima dublje historijske presedane – kada je Sovjetski Savez izvršio invaziju na istočnu Poljsku u septembru 1939. godine, nakon pakta Molotov-Ribbentrop s nacističkom Njemačkom, također je tvrdio da intervenira kako bi zaštitio lokalne Ukrajince i Bjeloruse. Ovog maja, Putin je potpisao zakon koji predsjedniku omogućava da rasporedi ruske oružane snage radi zaštite ruskih građana uhapšenih, pritvorenih ili podvrgnutih krivičnim ili drugim postupcima na osnovu odluka određenih stranih ili međunarodnih sudova. Čini se da odredba ne pokriva uobičajene administrativne mjere kao što je provođenje uslova za boravak. Ipak, Moskva je predstavila odluku Latvije  da deportuje ruske građane koji nisu ispunili takve uslove kao dodatni dokaz progona, ilustrujući kako se odvojeni pravni i administrativni sporovi mogu uključiti u širi narativ Kremlja o „zaštiti“.

Optužbe za „veličanje nacizma“

Lista ruskih narativa usmjerenih protiv baltičkih država, a koji su blisko slični onima koji su prethodno korišteni protiv Ukrajine, bila bi nepotpuna bez optužbi za „veličanje nacizma“. Posljednjih godina, zvaničnici ruskog Ministarstva vanjskih poslova više puta su optuživali baltičke države za veličanje nacizma, posebno u vezi s njihovim tretmanom spomenika iz sovjetskog doba i njihovim obilježavanjem historijskih događaja.

U svom izvještaju o veličanju nacizma iz 2026. godine, rusko Ministarstvo vanjskih poslova identificira baltičke države – zajedno s Ukrajinom, Moldavijom, Poljskom i Finskom – kao posebno aktivne u uništavanju sovjetskih spomenika posvećenih onima koji su se borili protiv nacizma, optužujući ih za „rastuće napore da se veličaju nacisti, kolaboracionisti i njihovi današnji sljedbenici“.

Kao dio ove kampanje, Kremlj je pokušao povezati litvanske borce otpora koji su se protivili sovjetskoj okupaciji s nacizmom. Izvještaj ruskog Ministarstva vanjskih poslova o kršenjima ljudskih prava u baltičkim zemljama optužuje Vilnus da „otvoreno provodi politiku falsifikovanja historije Drugog svjetskog rata i veličanja nacističkih kolaboracionista uzdižući ih na status nacionalnih heroja“.

Gomilanje vojske i upozorenja o napadu

Paralelno s informativnim kampanjama Kremlja, ruski vojni razvoj i nedavno izvještavanje Zapada doprinijeli su istinskoj zabrinutosti za sigurnost Baltika. Ipak, sposobnosti, retorika i dokazi o neposrednoj namjeri ne bi se trebali tretirati kao zamjenjivi. Prema The Telegraphu, Rusija već koristi najmanje 10 vojnih baza u blizini granica Bjelorusije i Ukrajine za lansiranje dronova dugog dometa protiv Ukrajine. Ovisno o lokaciji lansiranja, prijavljeni domet Geran-5 od 1.000 kilometara mogao bi dovesti dijelove nekoliko zemalja NATO-a u domet. Ovo pokazuje rastuću sposobnost, iako samo po sebi ne utvrđuje namjeru napada na teritoriju NATO-a.

Nije iznenađujuće da mnogi stručnjaci razmatraju rizik od ruskog napada na baltičke države. Zabrinutost zbog neposrednije prijetnje pojačala se nakon što su dva američka izdanja, pozivajući se na neimenovane izvore upoznate s posjetom direktora CIA-e Johna Ratcliffea Moskvi, izvijestila da je on upozorio Rusiju da ne napada teritoriju NATO-a. Politico je citirao anonimni izvor koji je rekao da je sastanak bio "prvenstveno namijenjen upozoravanju Rusije na bilo kakvu eskalaciju akcije protiv baltičkih država". Wall Street Journal, pozivajući se na "ljude obaviještene o posjeti", izvijestio je da je Ratcliffe otputovao u Moskvu "kako bi upozorio Rusiju da ne napada zemlje NATO-a".

Reagirajući na izvještaje, estonski ministar vanjskih poslova Margus Tsahkna rekao je da se procjena prijetnje Estonije nije promijenila; načelnik odbrane Latvije, Kaspars Pudans, reagirao je slično, rekavši da „ne bi sjedio tu“ da postoji neposredna prijetnja. Bivši estonski predsjednik Toomas Hendrik Ilves odvojeno je doveo u pitanje anonimno prikupljene izvještaje i sugerirao da bi reference na baltičke države mogle biti dimna zavjesa.

Strah kao instrument pritiska

Ovi narativi su korisni za Moskvu, bez obzira na njenu trenutnu namjeru ili raspored potencijalne vojne akcije. Osim što pomaže u legitimizaciji moguće buduće agresije, podsticanje strahova od neposrednog rata može oslabiti povjerenje u NATO, potaknuti odluke Zapada koje izbjegavaju rizik i predstaviti odbrambene pripreme kao opasnu eskalaciju.

Odbacivanje prijetnje ili neuspjeh u pripremi za nju bilo bi nepromišljeno. Ali pripreme moraju biti zasnovane na racionalnoj procjeni ruskih sposobnosti, a ne na strahu koji Kremlj namjerno pokušava širiti.