Ruski paradoks u Africi: rastući uticaj, ograničeni rezultati

Čak i dok se angažman Moskve produbljuje, afričke vlade sve više tretiraju Rusiju kao jednog od nekoliko partnera – a ne kao nezamjenjivog saveznika.

Na prošlosedmičnom samitu Rusija-Afrika u Moskvi, ruski predsjednik Vladimir Putin dao je poznato obećanje, s ciljem da više nego udvostruči godišnju trgovinu s afričkim zemljama – ovaj put na više od 50 milijardi američkih dolara. Njegovo obećanje na inauguralnom samitu 2019. godine da će povećati trgovinu na 40 milijardi američkih dolara u roku od pet godina nikada nije ispunjeno, bilateralna trgovina iznosila je otprilike 27 milijardi američkih dolara u 2025. godini.

Ali, fokusiranje na nastojanje Moskve da ispuni svoja obećanja riskira da previdi značajniji razvoj događaja.

Od 2019. godine, Rusija je osigurala strateški uticaj širom Afrike bez da se mjeri s finansijskim resursima ili komercijalnim otiskom svojih rivala. U međuvremenu, mnoge afričke vlade postale su vješte u iskorištavanju konkurencije među vanjskim silama, tretirajući Rusiju kao jednog od nekoliko značajnih vanjskih partnera, a ne kao nezamjenjivog saveznika.

Ovo odražava centralni paradoks ponovnog angažmana Rusije s Afrikom. Moskva širi svoj geopolitički doseg uprkos svojim relativno ograničenim ekonomskim kapacitetima, dok afričke države dobijaju veći diplomatski manevarski prostor, bez nužno osiguranja očekivanih razvojnih koristi.

Posljednji samit pružio je dokaze o oba trenda. Samitu su prisustvovale delegacije iz 48 afričkih zemalja, uključujući 21 šefa država  - nešto više od 17 lidera na samitu 2023. godine, iako i dalje ispod 43 iz 2019. godine. Skup je rezultirao sa 146 potpisanih dokumenata, u poređenju sa 161 javno objavljenim sporazumom u 2023. godini, kao i akcionim planom i deklaracijama o političkoj saradnji i civilnoj primjeni vještačke inteligencije za period 2027-29.

Ovi događaji odražavaju sve više institucionaliziran, ali ne nužno i ekonomski značajan odnos. Za afričke vlade, razlika između deklaracija i održivih projekata postaje sve važnija.

Rusija je osigurala strateški uticaj širom Afrike, bez da se mjeri s komercijalnim uticajem svojih rivala.

Štaviše, geopolitičko okruženje koje karakteizira veze između Rusije i Afrike fundamentalno se promijenilo od 2019. godine. Ono što je počelo kao pokušaj Moskve da povrati uticaj izgubljen nakon raspada Sovjetskog Saveza pretvorilo se u napor da se suprotstavi zapadnom diplomatskom pritisku, diverzificira partnerstva i ublaži ekonomske posljedice sukoba u Ukrajini.

Rat je ojačao i interes Rusije za Afriku i ograničenja onoga što ona može ponuditi. Mnoge zapadne vlade smatrale su da će ruska invazija na Ukrajinu 2022. godine ohrabriti afričke zemlje da se distanciraju od Moskve. Umjesto toga, većina se oduprla pritisku da izaberu stranu, prepoznajući da kontinuirani angažman s Rusijom ne isključuje saradnju s njihovim drugim međunarodnim partnerima.

Moskva je, također, naučila da geopolitički uticaj ne ovisi nužno o usklađivanju ekonomske težine s konkurencijom. Umjesto da pokušava replicirati kineska ekspanzivna ulaganja u infrastrukturu ili opsežna komercijalna i razvojna partnerstva Evropske unije, Rusija se fokusirala na područja u kojima relativno skromne obaveze mogu generirati značajne političke dobitke.

U Sahelu i dijelovima Centralne Afrike, to znači sigurnosnu saradnju, snabdijevanje oružjem, vojnu obuku i zaštitu režima, ponekad praćeno preferencijalnim pristupom mineralnim resursima. Takvi aranžmani nude neposredne koristi vladama koje traže alternative zapadnim sigurnosnim partnerstvima. Za Rusiju, oni pružaju pristup i politički uticaj uz djelić troškova povezanih s ulaganjima u infrastrukturu ili razvojnim programima.

U stvari, Rusija je postala vještija u pretvaranju svojih relativno ograničenih resursa u nesrazmjeran geopolitički uticaj. Ali uticaj na afričke političke elite ne treba miješati s razvojnim uticajem. Sigurnosni aranžmani koji jačaju postojeće vlade ne poboljšavaju nužno civilnu zaštitu, institucionalnu odgovornost ili dugoročnu stabilnost. Štaviše, proširena sigurnosna uloga Rusije u Sahelu tek treba učiniti regiju sigurnijom.

Glavna konkurencija Rusije u Africi su zapadni akteri čije dugogodišnje odnose ona nastoji istisnuti.

Brojke pokazuju ova ograničenja. Približno 27 milijardi američkih dolara trgovine Rusije s Afrikom u 2025. godini je patuljasto u odnosu na 348 milijardi američkih dolara Kine. Trgovina je koncentrirana u relativno malom broju zemalja, posebno u Sjevernoj Africi, ali veliki dio toga je jednosmjeran, uglavnom se sastoji od ruskog izvoza (posebno žitarica, naftnih derivata, metala i gnojiva).

Sposobnost Rusije da riješi ovaj disbalans dodatno je ograničena ratom u Ukrajini. U nacrtu budžeta za 2027. godinu predviđeno je otprilike 203 milijarde američkih dolara (35 posto federalne potrošnje) za odbranu. To ograničava sposobnost Moskve da osigura velika ulaganja u infrastrukturu i industriju koja mnoge afričke vlade sve više zahtijevaju.

To ne znači da Rusija nema ništa ekonomski vrijedno ponuditi. Izvoz žitarica i gnojiva ostaje važan za nekoliko afričkih ekonomija, dok saradnja u oblasti nuklearne energije predstavlja prilike za zemlje koje žele diverzificirati svoje energetske sisteme. Egipatska nuklearna elektrana El Dabaa ilustruje obim ovih ambicija, dok bi potencijalni projekti na drugim mjestima, uključujući Etiopiju, Ugandu i Ruandu, mogli produbiti ruski uticaj.

Ali ovi projekti, također, otkrivaju jaz između obećanja i implementacije. Sporazumi o nuklearnoj saradnji mogu prethoditi izgradnji mnogo godina, dok finansiranje, tehnički kapaciteti i regulatorni zahtjevi ostaju značajne prepreke. najava ruske podrške predloženoj nuklearnoj elektrani od 2.000 megavata u Gani još je jedna ambiciozna obaveza koja će zavisiti od brze isporuke.

Postoji i neugodnija dimenzija ovog odnosa. Rat u Ukrajini privukao je Afrikance u rusku vojsku, što dovodi u pitanje troškove partnerstva. Istrage dokumentuju regrutovanje preko 3.000 Afrikanaca iz oko 40 zemalja u ruske oružane snage. Stotine su poginule.

Strateška autonomija za afričke vlade zahtijeva pretvaranje diplomatske pažnje u opipljive dobitke

Nakon samita, Kenija i Gana su najavile obnovljena ruska uvjeravanja da njihovi državljani više neće biti regrutovani u njihovu vojsku. Privlačnost Rusije kao branitelja suvereniteta i alternative zapadnom miješanju sada se nelagodno nalazi uz tvrdnje da su neke od njenih regrutacijskih mreža iskorištavale ranjive Afrikance.

Afričke vlade sve više prepoznaju da se njihovi odnosi s vanjskim silama mogu iskoristiti za jačanje njihovih pregovaračkih pozicija. Ne moraju se ograničiti na jedan geopolitički tabor kada su dostupne alternative od Indije, Turske, zaljevskih država i drugih.

Ove ponude stvaraju prilike za pregovaranje o boljim uvjetima, diverzifikaciji ovisnosti i iznuđivanje ustupaka. Primarna geopolitička konkurencija Rusije u Africi stoga nije nužno Kina, čiji ekonomski doseg ne može replicirati, već zapadni akteri čije dugogodišnje političke i sigurnosne odnose želi istisnuti u odabranim zemljama.

Međutim, imati više partnera ne znači imati veću stratešku autonomiju. Koristi ovise o tome mogu li afričke vlade pretvoriti diplomatsku pažnju u opipljive dobitke za svoje ekonomije i ljude. U suprotnom, diverzifikacija riskira reprodukciju obrazaca ovisnosti pod širim spektrom vanjskih pokrovitelja.

Rusija je postala vješta u sticanju položaja u Africi, a da pritom ne postane ekonomski nezamjenjiva. Afričke vlade sada moraju pokazati da taj uticaj, i konkurenciju koja ga okružuje, mogu pretvoriti u razvojne dobitke pod vlastitim uvjetima.