Rusija počinje gubiti kontrolu u još jednoj grupi zemalja

Postavlja se pitanje: "Šta su onda uzroci problema zapadnih zemalja u afričkom svijeti?" Odgovor leži u specifičnostima politike izgradnje odnosa sa afričkim zemljama. Investicije EU i SAD uglavnom su bile skoncentrisane oko rudarskog poslovanja i, uglavnom, nisu se ticale oblasti industrijskog razvoja, transfera tehnologije ili ljudskog kapitala. Humanitarna pitanja su rješavana kroz međunarodne organizacije, koje su maskirale ulogu zapadnih država.

I, konačno, podrška civilnom društvu bila je nekako povezana sa pitanjima izgradnje demokratskog (evropskog) modela političkog sistema. Sve je to omogućilo lokalnim političkim elitama da proglase "neokolonijalnu" prirodu "zapadne politike". Naročito posljednjih godina, kada su brojne afričke države napravile iskorak u ekonomskom razvoju i bile su im prijeko potrebne tehnološka saradnja i ulaganja.

Ova situacija je omogućila Kini da igra na suprotnostima. Kina je prvenstveno zainteresirana za resurse. Ali kineski pristup se sastojao u lokalizaciji niza industrija (čitaj tehnološka saradnja), ulaganjima u energetiku i transport. Možemo pomenuti i takozvanu „stadionsku diplomatiju“ – izgradnju sportskih, naučnih i kulturnih objekata sa njihovim prenošenjem „na poklon“ zemlji „od kineskog naroda“. Što je svima omogućilo da postave retoričko pitanje "šta su Evropljani izgradili posljednjih godina". I, konačno, pitanje obrazovanja – broj afričkih studenata u Kini od 2012. do 2022. godine porastao je osam puta.  

Moskva je ušla u medije, u političku sferu (politički tehnolozi), u sferu sigurnosti. Uključujući i nestabilne jurisdikcije sa, po pravilu, autoritarnim režimima.

 

Istovremeno, aktivno razvija humanitarnu i obrazovnu komponentu. A, uzimajući u obzir medijski faktor, prilično je lako transformirala niz manifestacija antikolonijalnih osjećanja u „antizapadna“. Ali brojne inicijative Kremlja (kao što su, naprimjer, ideja izgradnje nuklearne elektrane, ulazak kroz destabilizaciju regiona, političko-tehnološka pomoć kontraeliti) počele su se sukobljavati prvenstveno s interesima regionalnih lidera (Etiopija, Nigerija, Južna Afrika), kao i sa interesima Kine.

Umjesto toga, u novembru su dva zapadna "teškaša" odjednom posjetila afrički kontinent. Štaviše, dnevni red njihovih sastanaka, pitanja i stavljeni naglasci u značajnoj su suprotnosti sa prethodnim iskustvom evropske i američke politike u Africi:

• Američki predsjednik Joe Biden boravio u dvodnevnoj posjeti Angoli, gdje se sastao i sa liderima Zambije, Konga i Tanzanije.

 

• Francuski ministar vanjskih poslova Jean-Noel Barrot posjetio je Čad i Etiopiju.

 

• Nigerijski predsjednik Bola Tinubu boravio je u posjeti Parizu.

 

Vjerovatno je vrijedno početi sa nacrtom posjete Joea Bidena. Prvo (i to je važno), američki predsjednik je iznio ključne teze o rezultatima sastanaka u muzeju ropstva u prijestolnici Angole Luandi, gdje je izjavio:

 

• Dodjela milijarde dolara pomoći za porodice koje su zbog suše prisiljene napustiti svoje domove. Važna stvar je da se radi o direktnoj pomoći SAD u velikim razmjerima. A vezano je za temu gladi i sigurnosti hrane.

 

• Osiguranje zajma od 500 miliona dolara za izgradnju Atlantske željeznice Lobito, projekta dizajniranog da poveže obalu Angole sa DRC-om i Zambijom. U ovoj fazi izdat je kredit za rekonstrukciju postojećeg ogranka preko teritorije Angole, a početak izgradnje kraka za Zambiju najavljen je za 2026. godinu.

 

Samo ove dvije tačke, odnosno način na koji su predstavljene, mogu se shvatiti kao kontra igra na terenu koji koristi Rusija:

 

1. Izjave date u muzeju ropstva (kao i tamošnji sastanci) direktno upućuju na "antikolonijalna" osjećanja na afričkom kontinentu i pokušaje Ruske Federacije da "monopolizira ovu temu".

 

2. Direktna pomoć, a ne preko međunarodnih organizacija, također, "prekida" ruske "pakete hrane" koje "Afrički korpus" reklamira kao demonstraciju spremnosti Kremlja da pomogne siromašnima. Sjedinjene Američke Države jednostavno daju više. Ovdje je njihov konkurent prije Kina. Ali Peking je i dalje "ispred" zahvaljujući svojoj "stadionskoj diplomatiji" - izgradnji sportskih, kulturnih ili naučnih infrastrukturnih objekata.

 

3. Velika kreditna linija i razvoj željezničke infrastrukture, na prvi pogled, pokušaj su konkurisanja prvenstveno kineskim projektima. Pogotovo što se, uglavnom, gradi i pruga "od luke do rudnika". Ali Zambija i DRC su zemlje u koje je Rusija zainteresirana da uđe – ona tamo aktivno pokušava rasporediti svoju infrastrukturu uticaja. Veliki projekat koji će biti "vezan" za jednog od rijetkih preostalih američkih partnera na kontinentu stvara poteškoće Kremlju.

I, konačno, proces koji je započeo neposredno prije Bidenove posjete — ulaganja u tehnološku transformaciju mobilnog (i internet) provajdera Africell. Ova kompanija je u vlasništvu SAD-a i posluje u Angoli, DRC-u, Gambiji i Sijera Leoneu. Važan proces koji održava američko prisustvo (i eventualno kontrolu) u čitavoj regionalnoj telekomunikacijskoj industriji.

Posjeta francuskog ministra vanjskih poslova je vjerojatnije bila "hitne" prirode – nakon negativnih događaja u Nigeru, Čadu i Maliju, bilo je potrebno pronaći uporište na kontinentu i predložiti ažurirani format rada. Francuska je uspostavila kontakte sa regionalnim liderima, od kojih je jedan Etiopija. Štampa je malo pisala o "mjerljivim" rezultatima posjete u ekonomskoj sferi. Umjesto toga, napravljena su dva široka politička gesta:

• Francuska je vratila Etiopiji više od 3.500 arheoloških artefakata pohranjenih u francuskim muzejima. Osim toga, Barrot je lično donio tri.

• Francusko ministarstvo vanjskih poslova objavilo je najmeru da lobira da se za afričke zemlje osiguraju dva stalna (!) mjesta u Vijeću sigurnosti UN. Lako je pretpostaviti da je jedan od ovih kandidata i sama Etiopija.

Pregovori su vođeni i o pitanjima regionalne sigurnosti (posebno o problemima Sudana, Somalije) i forumu Francuska-Afrika, konačni sporazumi su postignuti u septembru 2024. I tu je važna uloga regionalnih lidera – ukoliko zemlje mogu jednostavno ignorisati "francuski" samit iz političkih razloga, tada će biti mnogo teže odbiti uticajne susjede.

Tema oružja je posebna oblast koji treba pažljivo proučiti. Činjenica je da se Rusija više od 20 godina, promovirajući svoje interese, kladila na nabavku oružja i opreme. Ruska Federacija je od 2023. godine počela ubrzano gubiti svoj udio na afričkom tržištu, jer je postotak ruskog oružja prodatog zemljama regiona pao sa 44 posto (radi se o službenim, "bijelim" zalihama, prema nekim podacima ukupno je više od 55 posto) do 17-20 posto (za subsaharsku Afriku – manje od 17 posto). Osim toga, konkurenti Ruske Federacije nude lokalnom tržištu modernije od starih sovjetskih modela. Naprimjer, Turska je postala glavni dobavljač bespilotnih letjelica za Niger.

Tako su, pod prijetnjom konačnog gubitka uticaja na afričkom kontinentu, evropski i američki političari pokušali promijeniti svoje pristupe, pokušavajući igrati u tradicionalnim pravcima za Rusiju. A aktivnost Turske (posebno u pozadini sirijskih događaja) ne treba zanemariti. Pogotovo što u Libiji Ankara podržava vladu u Tripoliju, a Moskva generala Haftara.

Stoga će 2025. biti godina puna događaja na afričkom kontinentu.