Rat Rusije protiv Ukrajine gledan  iz Kine

Zapadnjaci smatraju ruski rat napadom na poredak zasnovan na pravilima, ali kineski naučnici ga vide kao još jednu najavu raspleta američke hegemonije. Iako Amerikanci i Evropljani mogu raspravljati o ovom stavu, bila bi greška ne shvatiti ga ozbiljno.

Da li je ruska invazija na Ukrajinu samo prva u nizu sukoba zbog kojih će Evropa u narednim godinama izgledati više kao Bliski istok? Kineski akademik koji je tražio anonimnost postavio je to pitanje prošle sedmice. A njegovo rezonovanje je pokazalo koliko različito nezapadnjaci gledaju na rat koji preoblikuje evropski geopolitički poredak.
U razgovoru sa kineskim akademicima kako bih shvatio kako oni gledaju na svijet, otkrio sam da oni polaze sa fundamentalno drugačije pozicije od mnogih na Zapadu. Ne samo da je veća vjerovatnoća da će za rat okriviti proširenje NATO nego Kremlj, nego su i mnoge njihove ključne strateške pretpostavke takođe suprotne našim.

Dok Evropljani i Amerikanci sukob vide kao prekretnicu u globalnoj historiji, Kinezi ga vide samo kao još jedan interventni rat – onaj koji je čak manje značajan od onih koji su pokrenuti u Koreji, Vijetnamu, Iraku i Afganistanu u posljednjih 75 godina. Za njih je jedina materijalna razlika ovoga puta to što Zapad nije taj koji intervenira.

Štaviše, dok mnogi u Evropi misle da je rat označio povratak Amerike na globalnu pozornicu, kineski intelektualci to vide kao dodatnu potvrdu nadolazećeg postameričkog svijeta. Za njih je kraj američke hegemonije stvorio vakuum koji sada popunjava Rusija.

Dok zapadnjaci vide napad na poredak zasnovan na pravilima, moji kineski prijatelji vide pojavu pluralističkog svijeta – svijeta u kojem kraj američke hegemonije dozvoljava različite regionalne i podregionalne projekte. Oni tvrde da je poretku zasnovanom na pravilima uvijek nedostajao legitimitet, Zapadne sile su stvorile pravila i nikada nisu pokazivale mnogo grižnje savjesti da ih menjaju kada to odgovara njihovim ciljevima (kao na Kosovu iu Iraku).
Ovo su argumenti koji vode do bliskoistočne analogije. Moj kineski sagovornik na situaciju u Ukrajini ne gleda kao na agresiju između suverenih zemalja, već kao na reviziju postkolonijalnih granica nakon završetka zapadne hegemonije. Isto tako, na Bliskom istoku države dovode u pitanje granice koje je Zapad povukao nakon Prvog svjetskog rata.
Ali najupečatljivija paralela je da se ukrajinski sukob naširoko smatra proxy ratom. Baš kao što su ratove u Siriji, Jemenu i Libanu podsticale i iskorištavale velike sile, tako je i sa ratom u Ukrajini. Ko su glavni korisnici? Moj kineski prijatelj tvrdi da to svakako nije Rusija, Ukrajina ili Evropa. Umjesto toga, Sjedinjene Države i Kina na kraju će dobiti najviše. I jedni i drugi su pristupili sukobu kao zamjenskom ratu u svom većem rivalstvu.

Amerikanci su imali koristi od zaključavanja Evropljana, Japanaca i Korejaca u novo usklađivanje prioriteta koje diktiraju SAD, te izolacijom Rusije i prisiljavanjem Kine da pojasni svoje mjesto po pitanjima kao što je teritorijalni integritet. Istovremeno, Kina je imala koristi, jer je učvrstila podređeni položaj Rusije i podstaknula više zemalja na globalnom jugu da prihvate nesvrstanost.

Dok se evropski lideri predstavljaju kao Čerčili iz 21. stoljeća, Kinezi ih vide samo kao pijune u većoj geopolitičkoj igri. Konsenzus među svim naučnicima sa kojima sam razgovarao je da je rat u Ukrajini prilično nevažna diverzija u poređenju sa kratkoročnim poremećajima COVID-19 ili dugoročnom borbom za prevlast između SAD-a i Kine.
Očigledno, moglo bi se raspravljati sa stavovima mog kineskog sagovornika. Evropljani sigurno imaju više mogućnosti nego što on implicira, a energičan odgovor Zapada na rusku agresiju mogao bi spriječiti da rat bude prvi u dugom nizu graničnih sukoba (kao što se dogodilo tokom decenijskih ratova za sukcesiju Jugoslavije 1990-ih).

Ipak, činjenica da kineski posmatrači postavljaju stvari tako drugačije od nas trebalo bi da nas natjera da razmislimo. U najmanju ruku, mi na Zapadu bi trebali bolje razmisliti o tome kako nas ostatak svijeta doživljava. Da, primamljivo je odbaciti kineske argumente kao puke teme za razgovor, osmišljene da ostanu na dobroj strani neprijateljskog, nedemokratskog režima (javne rasprave o Ukrajini su u velikoj mjeri kontrolisane u Kini). Ali možda je neka poniznost u redu.

Činjenica da kineski posmatrači imaju tako radikalno drugačiju perspektivu može pomoći da se objasni zašto Zapad nije dobio univerzalnu podršku za svoje sankcije Rusiji. U vrijeme kada je politika „vraćanja kontrole“ u usponu, ne bismo trebali biti toliko iznenađeni kada vidimo da druge vlade odbacuju važnost Ukrajine. Tamo gdje vidimo herojsku samoodbranu poretka zasnovanog na pravilima, drugi vide posljednji dah zapadne hegemonije u svijetu koji brzo postaje multipolaran.